Dnevnik: Iznad svih - Hrvatska

Budimo iskreni prema sebi i prema Kaubojima, nitko od nas nije očekivao srebro. Nisu ga, na kraju krajeva, očekivali niti oni sami. Nadali smo se zlatu, bili uvjereni da pred svojim navijačima možemo napraviti taj posljednji, najbitniji korak. Zapeli smo, nije išlo. Francuzi su nas ponovno nadigrali onda kada je to bilo bitnije, u izravnoj borbi za medalju.

Mjesta razočaranju i tugi, međutim, ne bi smjelo biti. Otkad je to hrvatskim sportašima i ovoj maloj Hrvatskoj srebro - neuspjeh? Uspjeh je, i to velik, i čim emocije ustupe mjesto razumu treba ga početi slaviti. U sudaru dvije najveće rukometne sile u ovom se trenutku boljom pokazala Francuska, i to treba priznati.

Znali su kako zaustaviti vic i nepredvidivost u igri Hrvata, a u tome im je obilno pomogao i kriterij u najmanju ruku ispodprosječnih danskih sudaca. No, stavimo li emocije na stranu, kazati kako su suci izrežirali zagrebačko finale ipak bi bilo pretjerano. Deset minuta bez pogotka, pa čak i pravog udarca na gol ne događa se svjetskim prvacima.

A deset minuta bez navijanja ne događa se pak najboljim navijačima, pa stoga ove večerašnje u Areni tako ne možemo niti nazvati. Upravo desetak minuta trajala je šutnja s tribina zagrebačke Arene, gdje su se večeras na našu žalost i žalost rukometaša ponovno našli oni kojima je čak i puhanje u omražene nam trube predstavljalo povelik problem.

U trenucima kada je Hrvatskoj trebao impuls, grmljavina s tribina, tribine su nervozno čekale impuls s terena. U tom tužnom statusu quo izgubili smo prednost domaćeg terena, a svaki novi pogodak Francuza snižavao je razinu decibela. Bilo bi suvišno ustvrditi da takvo što nismo mogli očekivati, jer cijenama ulaznica i podjelom podobnoj "eliti" sami smo si zabili autogol.

Da Hrvatska doista ima prave navijače, one sa srcem i bez debilnih truba, one koje nije sram ustati i zapjevati za rukometne heroje, pokazao je doček reprezentativaca na Trgu bana Jelačića. Na toj su pozornici nestale suze, zaboravljeno je i svako razočaranje. Pred desecima tisuća navijača tamo je posljednji put otpjevana i "Morska vila". I znate što? Zvučala je bolje nego bilo koji put u zagrebačkoj Areni.

Bio je to savršen način zahvale ovim vrhunskim sportašima, fenomenalnim rukometašima, za šest godina uspjeha i pobjeda, za pet osvojenih medalja i iznova napisane rukometne udžbenike. I bez obzira što savršenim happy endom nije završena hrvatska rukometna bajka, Kauboji, hvala vam za sve!

Po posljednji put na ovom Svjetskom prvenstvu, do nekog drugog velikog rukometnog natjecanja, pogledajmo koji su to najbolji trenuci ovog po mnogočemu nezaboravnog dana.

Igrač dana: Michael Gigou
Kada netko u finalu Svjetskog prvenstva postigne deset pogodaka, gotovo polovicu svih pogodaka pobjedničke reprezentacije, onda mora zaslužiti i titulu igrača dana. Premda je sedam od deset postignuto s linije sedam metara, stopostotna preciznost pored Mirka Alilovića i Venia Loserta daje tom pothvatu još veću težinu.

Pogodak dana: Lucas Abalo
Kada je Lucas Abalo u 57. minuti podigao prednost Francuza na tri pogotka razlike, svima je u dvorani i pred malim ekranima postalo jasno kako od sna o zlatu ipak neće biti ništa.

Potez dana: Claude Onesta
Francuski strateg ponovno je bolje posložio figure od Line Červara i pronašao formulu kako zaustaviti nepredvidivu igru hrvatskih reprezentativaca. Da, za to mu je trebalo i nešto nepotrebne grubosti i podrške danskih sudaca, ali nitko ne može poreći da su Francuzi odigrali zaista sjajnu obranu.

Potez dana 2: Lino Červar
Kada je Zlatko Horvat zaigrao na mjestu desnog vanjskog, pomislili smo da se radi o zabuni. Kada se to ponovilo i u sljedeća dva napada, postalo je sigurno da se Lino u međuvremenu negdje - izgubio.

Navijači dana: Pravi navijači na Trgu bana Jelačića
Zagreb i Hrvatska na dočeku reprezentativaca na glavnom gradskom trgu dokazali su da imaju navijače koji bi reprezentaciju nosili možda i do svjetskog vrha. Njihov hendikep je bio što ne pripadaju estradnoj, političkoj ili financijski dobro potkoženoj eliti, pa su svoje ljubimce morali gledati preko malih ekrana. Doček kakav su priuštili najboljim hrvatskim rukometašima morao je zbrisati suze s lica svakog reprezentativca, Zagreb je pokazao kako ipak zna voljeti svoju reprezentaciju, pa čak i bez puhanja u trube.

Izjava dana: Petar Metličić, kapetan hrvatske reprezentacije
"Bolja reprezentacija je pobijedila. Ovo je bila prilika generacije, ali moramo priznati da su Francuzi bolji. Vori je pak pokazao da je najbolji igrač na svijetu. Što se tiče mog odlaska iz reprezentacije, ne znam, izbornik i suigrači žele da ostanem, ali ja bih ostavio svoje mjesto mlađima."

Ako se nas pita, kapetane ostani, tvoj posao još uvijek nije završen...