arhiva

I dame bordaju 2

Željka Malinova • četvrtak, 05.02.2009.
I dame bordaju 2

Nikad nisam bila od onih koji lako odustaju (osim možda od sjedenja za stolom u NSB-u), pa me tako ni moje prvo, ne baš ohrabrujuće iskustvo bordanja, tj. kotrljanja po padinama Nassfelda nije obeshrabrilo. Još je u meni ostalo vjere i mrvice samopuzdanja dovoljne da se upustim u novu zimsko-sportsku avanturu...

Ovaj put odlučila sam ne ponoviti greške. U maniri iskusnih skijaša i bordera pripreme sam obavila detaljno i temeljito. Novo odijelo, adekvatne čarape, naočale iliti gogle, ispravno namješteni vezovi (bar se tako na prvi pogled činilo), promišljeno pakiranje i obuća...ma mislila sam na sve!

Psihološke pripreme također su bile na nivou, nema više bahatosti, precjenjivanja, učinit ću sve kako treba, korak po korak, zavoj po zavoj...Dug je put do staza slave, ali bila sam odlučna u namjeri da unaprijedim svoje umijeće. Jer, mislim, ono, fakat bi bila katastrofa da se s Lukom i Bornom pojavim u St. Moritzu i izgledam kao smotani luzer!

U naletu praznovjerja, sve sam učinila obrnuto. Promijenila sam ekipu (sve osim moje najdraže instruktorice), bord, destinaciju, odijelo, putnu torbu...Provjerili smo i vremensku prognozu, koja je obećavala predivan sunčani vikend u Deželi (uz sve ostale minuse, Janezima možemo dodati i nesposobne meteorologe) i uputili se u nepoznato (ok, na autoput Zagreb-Ljubljana, ali ovo je bolje zvučalo).

Dan prvi: nakon nekoliko sati sna i otprilike isto toliko puta, stigli smo na željeno odredište. Iscrpljeni, ali nabrijani, oduševljeni jeftinim smještajem do kojeg smo put pronašli iz prve (ni sad ne znamo kako), sa smješkom na licu krenuli smo put gondole.

Znak za maglu na dnu nije nas smeo. Popeli smo se do vrha. U glavi vrtim film kako se moja praznovjernost isplatila, jer do tog trenutka apsolutno sve što je moglo krenuti krivo, nije! Sjedam na dvosedežnicu, prilazim vrhu, dižem zaštitu, i.......padam!! Pad broj 1. Nema veze, i spretniji od mene su pali, to ću tek naučiti.

Ne dam se pokolebati i počinjem se spuštati pažljivo slušajući savjete dragih prijatelja. Sljedećih nekoliko sati moje sposobnosti za uspravno stajanje na snježnoj dasci mijenjale su se otprilike istim tempom kao i vrijeme na Krvavcu; pogledaš u nebo, vidiš sunce, sagneš se po rukavicu koja ti je ispala, digneš pogled i dočeka te magla! Tako sam izgledala i ja, napravim jedan zavoj pa od ushićenja padnem koliko sam duga i široka, ustanem, krenem, padnem, ustanem, krenem, padnem...sva sreća nekako sam savladala padanje na stražnjicu pa kaciga nije imala toliko posla kao prošli put!

Dosljednost mi nikad nije bila jača strana. Ne daj Bože da uspijem povezati par dobro izvedenih pokreta! A ja sam mislila kako sam strašno koordinirana! Mo'š mislit'! Sve u svemu, uz brdo volje, upornosti i malo pomoći sa strane, uspjela sam dan privesti kraju, koliko toliko zadovoljna naučenim i u nadi da će ipak sutra biti TAJ dan.

Dan drugi: budim se uz stihove Beyonce i prvi put nakon dugo vremena pomislim: If I were a boy...možda bi bila malo spretnija pa mi ne bi sad svaki mišič pulsirao od bolova!! Ali nema veze, popit ću par aspirina i natrag na stazu. Sjećate se Janeza - loših meteorologa? Naravno da me dočekala magla i snijeg, ali i na to odmahujem glavom. Ništa mi neće ovi dan pokvarit'...pjevušim sjedeći na žičari, kad odjednom....triježnjenje! Padam! Opet!

Ispostavilo se da ona moja teorija o padanju na stražnjicu baš ne drži vodu, jer, naime, i to je vještina za sebe pa kad ne znaš, kao što ja naravno nisam znala, dogodi ti se da natučeš onu najmanju koščicu u tijelu, koja sadrži živaca k'o košnica pčela, latinskog naziva sacrum, a po naški trticu!

Takvu bol ne bih nikome poželjela! Od tog pada sve je krenulo naopako. Nisam sam se mogla bebi liftom odvesti do vrha staze za početnike, djeca od pet godina mi se smiju u facu, a kad sam konačno našla drugi put, i tamo sam od straha počela uranjati guzom u snijeg. Neviđena sramota! Prošli put sam bar padala po strmim stazama, ovoj je najviši nagib onaj od 20 stupnjeva!!

Da stvar bude još ljepša vezovi na bordu opet su bili krivo namješteni, što smo tek tada shvatili, a vjerojatno je imalo velik utjecaj na moja kotrljanja po hupserima. Sat vremena i 10-ak padova kasnije, moja je trtica rekla svoje. Suze su navirale od bolova, psovala sam sve po spisku, bacila bord u snijeg i odrekla se tog prokletog sporta! Nebu mene nitko j....! Sljedeća postaja: dežurna ljekarna i Voltaren gel!

Dan treći: početni entuzijazam sličan onom djeteta u trgovini slatkiša otopio se brže nego led na "šoferšajbi" kad sam shvatila da mi ni Voltaren nije pomogao! Spremam se za posljednji dan na planini, nevoljko oblačim odijelo i već maštam o toplom kakau na stazi, jer nema teoretske šanse da izdržim nove padove. Već spremna na još jedno razočaranje, sjedam posljednji put na žičaru, tek toliko da udovoljim frendovima, jer "možda dogodi se čudo" i uspijem se održati na toj prokletoj dasci...

S nevjericom dočekujem taj silazak na vrhu i odjednom shvaćam da sam uspjela! Nisam pala! Ali još sam sumnjičava. Odlazim na prije spomenutu najblažu stazu na svijetu i pokušavam još jednom, posljednji put...jedan zavoj, drugi, treći... i još uvijek stojim. Nekoliko spuštanja i pola sata nagovaranja kasnije, na pravoj stazi pokušavam isto. I dalje sam na nogama! Saoj sebi ne vjerujem! Valjda me vlastiti strah od padanja, natjerao da se konačno skoncentriram na sve što su mi govorili, uključim mozak i spustim se do dna u jednom komadu!

Sreća! Neopisiva sreća! Nakon vikenda prepunog emocija, od smijeha do suza, konačno sam uspjela! Dok ovo pišem sjedim na dva jasutuka, ali nema veze, jer zaključak je isti kao i prošli put: vrijedilo je! Tko nije, neka proba, zašto bi samo ljeto bilo za uživanje? Ali moj savjet: ako imate hokejsko odijelo tj. štitnike pri ruci, bilo bi pametno da ih ponesete!

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Povezani tagovi

arhivaI dame šutiraju
  • Najnovije
  • Najčitanije

Pročitaj više

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!