Miše, gdje je tu nogomet?

Posljednjih dana svjedoci smo zaista mučnog medijskog prepucavanja na relaciji Poljud-Maksimir. Umjesto da zasuču rukave i najprije očiste "prljavi veš" iz vlastitog dvorišta - a svi oni ga imaju i na izvoz - Zdravko Mamić, Mate Peroš, BBB, Torcida i kojekakvi samoprozvani moralisti, "predvoditelji svega dobrog u hrvatskom nogometu" i "istinski borci za hrvatski narod" odapinju strelice prema onoj drugoj strani i baš u njoj traže krivce za trenutnu sliku HNL-a.

No, pošto u tim svim razglabanjima ima najmanje sporta, a ja se želim baviti isključivo njim, ovu priča pozabavit će se čovjekom koji je u cijeloj ovoj strci ostao lišen kritike na svoj račun - Anti Miši. Da, riječ je o treneru koji je osvojio maksimalan broj bodova otkad je preuzeo kormilo Hajduka, treneru koji je nakon "100 godina" doveo "bile" na čelo ljestvice i ponovno pokrenuo priče o europskom Hajduku, ali i treneru zahvaljujući kojem su navijači splitskog kluba ostali uskraćeni za nogomet u tih 90 nedjeljnih minuta.

Priznajem, ni sam ne mogu vjerovati da sada, kad nam Dinamo konačno gleda u leđa, upirem prstom u čovjeka u kojeg se kunu svi kojima je "bila" boja na srcu, no ono što sam osjećao nakon pobjede u derbiju jednostavno me je primoralo na to. Nakon furioznog završetka jesenskog dijela prvenstva, nakon "nikad bolje odrađenih priprema" i Mišinih najava kako je njegova momčad igrački, još jednom ponavljam, IGRAČKI kvalitetnija od zagrebačkih "modrih", ponadao sam se da ćemo na Poljudu konačno svjedočiti derbiju na tragu onih iz sredine 90-ih, kada je Dinamo u Splitu padao isključivo zbog toga što je bio nadigran u svim segmentima nogometne igre. No, umjesto toga dočekao nas je Hajduk koji je, istina, zasluženo pobijedio, ali koji me nije, a vjerujem da isto misli i većina realnih zaljubljenika u "Majstore s mora", uvjerio da je u bilo čemu, osim u ragbiju, bolja momčad od one Marijana Vlaka.

Nakon svakog negledljivog derbija Dinama i Hajduka (većina ih je, ruku na srce, upravo takva), počnu priče kako i neki puno razvikaniji europski derbiji nisu ništa kvalitetniji, kako cilj opravdava sredstva i kako je važnost utakmice ta koja "ubija" ljepotu. Sve ovo, zaista, u većini slučajeva i može proći kao opravdanje, ali samo do određene granice, koja je u nedjelju debelo premašena. Nije problem odigrati lošu utakmicu, događa se to i puno boljim momčadima, ali kada u 90 minuta uopće ne pokažete volju za igranjem nogometa, onda je to razlog zbog kojeg imate pravo prozvati igrače, ali i trenera.

Nisam od onih koji će pretjerano glorificirati ulogu trenera u današnjem nogometu i sportu općenito, koji će Manchesterovu pobjedu nad Interom popratiti komentarom "Ferguson bolji od Mourinha", a Ćiri Blaževiću tepati kao "tvorcu najvećeg uspjeha hrvatskog nogometa u povijesti". Upravo zbog toga nemam pravo prozivati Antu Mišu zbog Hajdukove igre u derbiju, no ono što Misteru 100% mogu zamjeriti je govor koji je, očito, održao svojim igračima prije izlaska u grotlo splitske ljepotice.

Budimo realni, ne bi Jurica Buljat već u prvoj sekundi napravio onako brutalan faul na Mariju Mandžukiću da je Miše u svlačionici rekao nešto u stilu: "Momci, 'ajmo spustit loptu na zemlju i pokazat tko igra najbolji nogomet u državi", niti bi Boris Pandža igrao onako (pre)nabrijano da je kojim slučajem od svog trenera čuo: "Ovo je nogomet, a ne rat, očitajmo im lekciju koju nikad neće zaboraviti".

Pa, ako je možda i neozbiljno pretpostavljati kako je to sve izgledalo u svlačionici "bilih" uoči utakmice, Mišin komentar nakon utakmice otkrio nam je da nismo daleko od istine. Umjesto da kaže: "Odigrali smo užasno, nismo bili ništa bolji od neprepoznatljivog Dinama, i samo zahvaljujući sreći došli smo do ova tri boda", mladi Hajdukov strateg ponudio je uobičajene klišeje o "čvrstoj utakmici, o odličnom držanju rasporeda", te pomalo zastrašujuću izjavu o "potpuno nadigranom Dinamu".

Gospodine Miše, mislim da ste ovog puta pretjerali. Kao što ste dosad, posve opravdano, slušali samo hvalospjeve i "bombone" na svoj račun, tako bi bilo u redu da ovog puta budete realni i jasno kažete da Hajduk u nedjelju nije pokazao ni "m" od moći koja je na sva zvona najavljivana u onoj medijskoj ludnici uoči derbija. Tako se, istina, može dobiti jedna ili dvije utakmice, no za naslov je potrebno više, čak i u jednoj ne pretjerano kvalitetnoj ligi kao što je HNL. U nekakvom europskom iskoraku bespotrebno je u ovom trenutku i govoriti, s onakvom igrom vjerojatno ne bi ni dočekali istek 90. minute s osam igrača, koliko ih minimalno mora biti na terenu.

Možda se pitate kakav je to navijač Hajduka, koji nakon konačno dočekanog prvog mjesta i mirisa naslova u zraku, "udara" po čovjeku čije su zasluge u svemu tome vrlo velike, dok s druge strane kao da žali, možda čak i uzdiže najveće rivale iz metropole. Razlog je vrlo jednostavan, a krije se u prvoj rečenici ovog teksta. Iskreno, mene Dinamo uopće ne zanima, i ne želim se baviti problema u "modrom" taboru, to prepuštam njima.

Ono što me zanima je jaki Hajduk, Hajduk koji će derbije dobivati isključivo zahvaljujući kvaliteti i čije pobjede neće pokretati medijske lavine poput ove koja se trenutno kotrlja. Zanimaju me istinske nogometne fešte, bilo to u Maksimiru i Poljudu, nakon kojih ću istinski uživati u pobjedi voljenog kluba, a ponekad, naravno, i "stisnuti" ruku rivalima iz Zagreba.

Dok ovo pišem, sjećam se kako sam kao dijete plakao od sreće kad smo s Goranom Vučevićem na klupi ponizili Dinamo u Maksimiru i pokazali kako i Hajduk može odigrati utakmicu bez 50 faula, bez pogibeljnih startova, sa željom za nadmudrivanjem. Ovo u nedjelju jednostavno nije bilo to, i koliko god se trudio uživati u najslađoj pobjedi, srce je pitalo: "A, gdje je tu nogomet?".