Milan i Ronaldinho: Divovi na koljenima

Milan je u posljednje dvije godine gotovo neprepoznatljiv. Momčad koja je do prije nekoliko sezona redovito konkurirala za Scudetto sve do posljednjeg kola, u posljednje se vrijeme orijentirala na hvatanje "zadnjeg vlaka" za Ligu prvaka, a čak ni to crveno-crnima nije pošlo za rukom prošle sezone, već su se morali zadovoljiti Kupom Uefe od kojeg su se oprostili već u šesnaestini finala nevjerojatnim porazom od Werdera nakon što nisu uspjeli sačuvati dva pogotka prednosti na domaćem terenu.

Mnogi traže krivce za takve neuspjehe Milana, no čini se kako tu ipak ima više problema od samog Ancelottija ili neuigrane momčadi.U Milanu se često vole pohvaliti kako čak sedmorica nogometaša iz najljepšeg razdoblja kluba (misleći na trofejnu sezonu 2006./2007.) još uvijek konkuriraju za igru, to su redom Alessandro Nesta, Paolo Maldini, Kaka, Filippo Inzaghi, Gennaro Gattuso, Massimo Ambrosini i Andrea Pirlo. No takva je vjernost klubu ipak dvosjekli mač, što se na kraju vidi i u učinku momčadi sa San Sira.

Izuzevši tek 26-godišnjeg Kaku, svi ovi nogometaši davno su prešli tridesetu godinu života, što je poseban problem upravo kod obrane Milana, gdje nema nijedno mlađe lice. U napadu je stanje nešto malo bolje, zahvaljujući pojavi mladog Pata, dok se i u veznom redu javlja sličan problem kao i u obrani. Čelnici Milana prevođeni Gallianijem najavljivali su pomlađivanje momčadi, dovođenje Amaurija i još nekolicine mladih perspektivnih igrača, ali u konačnici od toga nije bilo ništa. Jezgru obrane i dalje čini 41-godišnji Maldini kojemu se ipak sve teže i teže nositi s 20-godišnjim napadačima protivničkih momčadi.

Milan je jedan od klubova koji nije previše trgovao u posljednjih nekoliko godina, otišao je pa se vratio Andrij Ševčenko, a tek su ove sezone pristigla dva nova lica, dvije "zvijezde", Ronaldinho i David Beckham. Dok se od brazilskog čarobnjaka očekivalo puno iako ni u posljednjim danima u Barceloni nije bio ni blizu najsjajnije forme, Beckham je ipak više došao kao "revijalno" lice, iako u Ancelottijevim kombinacijama redovito pronalazi mjesto u početnih 11.

"Ancelotti, odlazi!"

Očekivano, nezadovoljstvo lošim predstavama Milana i srozavanje do borbe za tek treće mjesto na ljestvici (govorimo o aktualnoj sezoni Serie A), rezultirali su navijačkim gnjevom i traženjem smjene trenera Carla Ancelottija. Čovjek koji je u posljednjih osam godina jedna od rijetkih konstanti u klubu sada se našao na klimavoj stolici i čini se kako je "Carlito", kako mu tepaju igrači i navijači, ipak na izlaznim vratima Milana.

Ancelotti je ucijenjen, "ili treće mjesto, ili odlazi", tako mu poručuje vodstvo kluba. Sam Ancelotti smiruje tenzije, najavljuje sigurno osvajanje trećeg mjesta i plasman u Ligu prvaka, iako nije baš jasno koliko je i sam siguran u svoje najave pošto Rossonere očekuju teški dvoboji s Fiorentinom i Genoom, glavnim konkurentima za taj dio ljestvice. Ancelottiju se predbacuje najveći dio neuspjeha, govori se da ne zna posložiti momčad, da miješa "kruške i jabuke", da istinski igrači griju klupu dok "perspektivni" dobivaju i previše prilika za dokazati se, a nikako se ne dokazuju.

S jedne strane razumljivo je povjerenje poklonjeno Ancelottiju, ipak je on zaslužan za čak dva osvajanja Lige prvaka (2004. i 2007. godine) te jedan Scudetto (u sezoni 2003./2004.). Na kormilo Milana stigao je u studenom 2001. godine i od tada se nije maknuo s crveno-crne klupe. Zanimljivo, prije dolaska Ancelottija Milan je u pet godina promijenio čak osam trenera, ali nijedan nije bio toliko učinkovit upravo kao Ancelotti, koji je pomalo pogubio konce u vođenju nekad jedne od najjačih momčadi Europe.

Što je Ancelotti točno skrivio, teško je za reći. Prema jednima sve, prema drugima - malo i ništa. Voljeli ga navijači ili ne, činjenica je kako nije Ancelotti izravno kriv za (pogrešno) posloženu momčad, jer je nerijetko i sam naglašavao, u obrani jednostavno nema više pravih rješenja. Nekad jedna od najjačih obrana u Italiji, sastavljena upravo od Maldinija, Neste i Ambrosinija, danas je jednostavno prestara i ti se nogometaši već nakon prvog poluvremena nepovratno umore, što je i razumljivo s obzirom na njihovu dob.

Upravo su ti stariji igrači možda jedan i od glavnih razloga zašto se Ancelotti na klupi Milana zadržao već nakon prvog kiksa prije dvije godine i potonuća momčadi na, barem za njih, prilično niske grane. Vodeći ljudi kluba bili su itekako svjesni da su nogometaši dosta naklonjeni Ancelottiju jer je iz njih za vrijeme njihove karijere izvukao ono najbolje i da bi po klub bilo vrlo loše dovođenje novog trenera kojeg ti igrači možda i ne bi toliko otvoreno prihvatili. Treneru su uvijek bili vjerni Kaka, Maldini, Gattuso, a pogotovo Andrea Pirlo, kojemu je Ancelotti praktički preporodio karijeru pretvorivši ga od prosječnog napadača u jednog od najboljih veznjaka Italije.

Bilo kako bilo, kraj sezone pokazat će hoće li do sada nedodirljivi Ancelotti i dalje ostati na klupi Milana. Igrači i dalje čuvaju leđa voljenom treneru i poručuju kako će zajedno s njim prebroditi ove krizne dane. "I dalje se nastavljamo boriti za treće mjesto na ljestvici. Umorni smo i razočarani, ali svi smo dali sve od sebe. Trener nam je velika podrška iako smo svjesni da će nakon ovoga na njega biti stavljen velik pritisak. O njegovoj smjeni odlučuje vodstvo kluba, ne mi igrači. Mi moramo biti složni i svi zajedno prebroditi ovo teško vrijeme za klub", rekao je Gianluca Zambrotta nakon ispadanja Milana od Werdera u Kupu Uefe.

Ronaldinho, sjeća li ga se netko?

Na njega je suvišno trošiti previše riječi, cijeli svijet zna tko je Ronaldinho, jedna od najvećih nogometnih zvijezda današnjice. Brazilac koji je najblistavije dane svoje karijere proživio u Barceloni prošle se sezone skrasio u Milanu, gdje je od perspektivnog pojačanja postao standardan igrač - na klupi. Ozljede, ali i razuzdan način života, pretvorile su nekad najveću zvijezdu nogometa u prosječnog igrača koji s vremena na vrijeme ipak prikaže bljeskove svog ogromnog talenta.

U potrazi za novim licima pri kraju prošle sezone vodeći čelnici Milana zaustavili su se upravo na Ronaldinhu. Predsjednik Barcelone Joan Laporta je u svibnju 2008. godine oglasio da Ronaldinho "traži nove izazove" i lov na "malog Ronalda" proglasio otvorenim. Unatoč velikom zanimanju bogatog Manchester Cityja, Ronnie se u konačnici ipak skrasio u Italiji, a čelnici Milana su na račun Barcelone uplatili 21 milijun eura, što je bilo manje od ponude Engleza, no čini se kako je Ronaldinha ipak više privukla Italija.

Pet godina provedenih u Barceloni ujedno su i vrhunac karijere 28-godišnjeg Brazilca, koji je u 145 nastupa za katalonski klub upisao čak 70 pogodaka, od kojih su mnogi bili doista briljantni. Kao najbolji pogodak u karijeri Ronaldinho će izdvojiti onaj protiv Villarreala 2006. godine kada je škaricama uspio pogoditi protivničku mrežu, što mu je bio san još od mladih dana. Uz to je u dresu Barcelone osvojio nekoliko naslova španjolskog prvaka, kao i Ligu prvaka te iste 2006. godine.

Činilo se kako malo što može zaustaviti takvu nogometnu furiju, no već iduća godina donijela je dosta problema Ronaldinhu. Sezona prošarana ozljedama, razuzdanim noćnim životom, ali i sukobima s tadašnjim trenerom Rijkaardom, dovela je do toga da se Ronaldinho sve češće nalazio na klupi Barcelone, a i kad bi dobio priliku na terenu, više nije bio onaj stari. Ozljeda mišića desne noge u travnju 2008. godine dovela je Ronnieja do preranog završetka sezone, koja je ujedno bila i posljednja u dresu Barcelone.

U Milan je stigao dočekan s ogromnom euforijom i nosio je "titulu" najvećeg pojačanja pristiglog u Italiju te sezone. Činilo se kako je mjesto među početnih 11 zagarantirano talentiranom Brazilcu, spominjao se i Milanov "dream team" sastavljen upravo od Kake i Ronaldinha, ali malo toga se doista i ostvarilo. Ronaldinho je od početka sezone u Ancelottijevim kombinacijama dobivao premalo prilika, u tandemu s Kakom se ispočetka nije najbolje snašao, a dolaskom Davida Beckhama, Ronnie se vrlo brzo preselio na klupu i zaradio etiketu promašaja. Opravdano ili ne, teško je za prosuditi. U prilikama koje je dobivao nije se iskazao, ali je ipak (nepravedno) odbačen sa strane i minute na talijanskim travnjacima skuplja na kapaljku.

Posljednji pogodak u Serie A postigao je još u studenom prošle godine, i to iz jedanaesterca u utakmici u kojoj je Milan doživio potop od Palerma (3:1). Od tada je Ronaldinhova učinkovitost nikakva, kao i minutaža uostalom. Dobio je priliku zaigrati 15 minuta protiv Fiorentine, čak 17 protiv Genoe... I to je sadašnjost nogometaša koji je jednom bio na vrhu nogometnog svijeta. Kakva će mu tek biti budućnost, teško je i zamisliti jer umjesto željenog uspona u posrnuloj karijeri, Ronaldinho je dolaskom u Milan ostvario upravo suprotno, ubrzao je svoj pad. Postao je nogometaš "jedan od", rijetko ga se spominje kao idola, a bljeskovi svog nekadašnjeg savršenstva koje prikaže u rijetkim prilikama izazivaju tek nostalgiju kod svih koji su ga nekad štovali kao nogometnog boga.

Predbacuje se Ronaldinhu da je sam odgovoran za svoj pad, da se na odrasli zreli način nije znao nositi sa slavom koja ga je zatekla, da je teško pronalazio ravnotežu između razuzdanog života i discipline potrebne za ostajanje na samom vrhu. Neprofesionalnost i česti izlasci u noćni život su ga uz ozljede stajale i dobre forme, ali i veze s Barcelonom. Dolaskom u Milan Ronaldinho je gurnut još niže, i dalje ga muče ozljede, a unatoč nadanjima kako će ga klub kao što je Milan povratiti "u život", Ronnie je od čarobnjaka ipak postao nogometaš. Samo nogometaš.