Deset najboljih desetki

Vrijeme klasičnih nogometnih playmakera je bez sumnje iza nas. Moderni nogomet u neprestanoj potrazi za novim visinama od 22 nogometaša na terenu (a potom i od njihovih zamjena) traži fantastične fizičke predispozicije, neograničenu trku, igru na obje strane, polivalentnost i velike mjere automatizma.

Nije lako zamisliti ni jednog Zinedinea Zidanea kako ispunjava sve te zadaće, a kamoli istovrijedne umjetnike poput Roberta Prosinečkog, Gheorghea Hagija ili čak Ruija Coste. Međutim, nije nemoguće pronaći nogometaše koji se ipak mogu pohvaliti da s pozicije klasične desetke zrače kreativnošću i iznenađujućim potezima te uživaju u razigravanju suigrača.

Naravno, time se ne tvrdi da su neumorni trkači i nositelji igre svojih momčadi poput Stevena Gerrarda i Franka Lamparda, odnosno sveprisutni Lionel Messi ili Cristiano Ronaldo imalo slabiji nogometaši, no potraga je usredotočena na tipične desetke koje se često opisuje riječima - "imaju ono nešto".

Mogu li nogometna duhovitost, ideja te smisao za igru i nadigravanje nadjačati besprijekornu tjelesnu spremu i neoborivu taktiku? Sljedeći igrači odlučno tvrde da mogu.

1. Kaka
(Milan, Brazil)

Milanov Brazilac već je nekoliko sezona jedan od najboljih nogometaša svijeta uopće, a još nema niti 27 godina. Zapanjujuća je pomisao da su najbolje nogometne godine tek pred njim. Svakako je najbolji primjer klasične nogometne desetke među vrhunskim igračima. Uz uobičajenu brazilsku nepredvidljivost, Kaka je središnja točka između Milanovog čvrstog obrambenog bloka i isturenih napadača. Lopte distribuira savršenom lakoćom, a zakažu li mu suigrači, sam će krenuti okomito prema protivničkom golu i malo tko će pronaći način kako ga zaustaviti. Teško je odrediti je li bolji kada ulazi u šesnaesterac ili kada kruži oko njega, a pritom se ne boji pritiska i čini se da igra savršeno hladnom glavom. Majstor nad majstorima.

2. Francesco Totti
(Roma, Italija)

Italija nije poznata po lepršavom nogometu, ali je talent Francesca Tottija do punog izražaja došao i u takvom okruženju. Totti je doživotna ikona Rome, a do reprezentativnog oproštaja nakon osvajanja svjetske titule u Njemačkoj 2006. godine bio je i jedna od udarnih igli Azzurra. Iako je u svom klubu često znao zaigrati i u samom vrhu napada, najbolje partije pruža kada u povučenoj ulozi stvara igru i prijeti zabrinutim obranama iz drugog plana. Talijani tu poziciju vole nazivati trequartista, a u punom se sjaju pokazao hraneći loptama Gabriela Batistutu u sezoni 2000./2001., kada je osvojen scudetto. Ujedno je fantastičan izvođač slobodnih udaraca, koje često topovski šalje izvan dometa nemoćnih vratara.

3. Juan Roman Riquelme
(Boca Juniors, Argentina)

U Argentini desetku na leđima zaslužuju samo prave nogometne veličine, a Juan Roman Riquelme svojim sposobnostima bez dvojbe pripada tom društvu. Europskoj se publici predstavio u razdoblju između 2002. i 2007. godine u dresovima Barcelone i Villarreala, a ugledni španjolski list Marca za te ga je izvedbe svojedobno nagradio titulom najvećeg umjetnika na terenu. Koliko mu znači njegova prirodna pozicija nositelja igre pokazuje podatak da je u Van Gaalovoj Barceloni zbog loših igara na krilu preseljen na klupu. No, južnoameričko poimanje nogometa mu savršeno leži te je zbog svojih genijalnih uradaka pravi idol navijača Boca Juniorsa. U prosjeku postiže desetak golova po sezoni, što je u kombinaciji s podizanjem igre svoje momčadi na višu razinu zaista impresivan podatak.

4. Diego
(Werder Bremen, Brazil)

Sjajan dokaz da i u modernom nogometu ipak ima mjesta za klasičnu desetku. Thomas Schaaf u potpunosti je podredio igru Werdera svome Brazilcu, koji mu uzvraća na najbolji mogući način. Bez ikakvih alibija vodi igru njemačkog prvoligaša, a lopta mu se povremeno naprosto lijepi za nogu. Ima udarac, ima završnicu, ima i potrebnu dozu sportske drskosti, premda mu povremeni ispadi arogancije izvan terena nisu prijeko potrebni. Pred njim će zadrhtati i najiskusnije obrambene linije. U mlađim je danima redovito proglašavan nasljednikom velikog Diega Maradone, a premda taj status ipak neće doseći, danas je svima jasno na temelju čega su rađene usporedbe. Prvi mu cilj u ovom trenutku treba biti poistovjećivanje s - Kakom, a korak bliže tom ostvarenju trebao bi doći najavljenim transferom u neki vrhunski klub.

5. Andrej Aršavin
(Arsenal, Rusija)

Vjerojatno najpokretljiviji igrač na ovom popisu. Svoje je mjesto na nogometnoj karti svijeta potvrdio fenomenalnim predstavama na Europskom prvenstvu 2008. godine u Austriji i Švicarskoj, kada je predvodio rusku reprezentaciju na putu do polufinala. Neodoljivim je potezima izluđivao svakoga tko bi mu stao na put, a posebno su ga zapamtili nemoćni Nizozemci. Bio je prvo ime Zenita pri osvajanju povijesnog naslova prvaka Rusije, a izvjesno je da će u Arsenalu dio svojih mogućnosti morati žrtvovati radi Wengerovih taktičkih zamisli, no to umanjuje njegov potencijal da sam riješi utakmicu odlučujućim dodavanjem, solo-prodorom ili pogotkom iz ničega.

6. Xavi
(Barcelona, Španjolska)

U ovome odabranom društvu najbolji igrač prošlogodišnjeg Europskog prvenstva i nositelj igre aktualnih prvaka Europe možda ima najmanje nogometnog vica, no svojim je organizacijskim sposobnostima zadivio cijeli svijet. Krasi ga rijetko viđen pregled igre: ne propušta uočiti ni najmanji propust protivničke obrane, što često dokazuje ubacivanjem iz drugog plana u sam vrh napada, a pogrešno dodane lopte u većini slučajeva mogu se nabrojati na prste jedne ruke. Izrazito je zahvalan igrač za čuvanje leđa napadačima jer su mu motoričke sposobnosti, kao i predanost svim segmentima igre neupitni, a uz nebrojena dodavanja nije mu strana ni uloga strijelca. Svojim postavljanjem na terenu omogućava suigračima poput Lionela Messija (ili nešto ranije Ronaldinha) selidbu s jedne na drugu stranu terena - naime, Xavi će uvijek uspjeti pohvatati konce igre. Posebno mu leži izvođenje prekida iz svih zamislivih pozicija.

7. Alessandro Del Piero
(Juventus, Italija)

Ukoliko je netko pomislio da je karijera Alessandra Del Piera u nepovratno silaznoj putanji, Juventusov je kapetan ove sezone razuvjerio i najveće skeptike. 34-godišnji Alex proživljava pravu renesansu u kojoj ne samo da donosi Staroj dami dobre rezultate nakon drugoligaškog čistilišta, nego tjera na gromoglasni pljesak sve zaljubljenike u najvažniju sporednu stvar na svijetu. Neprijepornu je kvalitetu ove godine dokazao na velebnoj pozornici Santiago Bernabeua, podsjetivši zašto je često bio smatran igračem s najfinijem udarcem na planetu. Osim toga, o igraču po kojem zona izvođenja slobodnih udaraca dobije ime uistinu ne treba dodatno raspravljati. Ako pred sobom ima vrsnog napadača, uz golgeterske će majstorije rado pokazati kako zna asistirati u maniri, dopustite usporedbu, Magica Johnsona.

8. Rafael van der Vaart
(Real Madrid, Nizozemska)

Nogometno ime stekao je u rasadniku maštovitih nogometaša, amsterdamskom Ajaxu, a uvrštenje u klasno društvo ponajboljih svjetskih playmakera zaslužio je još u dresu HSV-a. Hamburški je ponos upravo na njegovim krilima doživio pravi preporod, a Nizozemac je osim brojnih asistencija i poteza za pamćenje često bio i pri vrhu klupske ljestvice strijelaca. U Realu rijetko dobiva zapaženu minutažu, a ni sustav igre mu ne ide na ruku, no od zapuštanja ga spašava nizozemska reprezentacija, u kojoj okružen vrsnim znalcima dirigira usađeno atraktivnom igrom iz same sredine ofenzivnog veznog reda.

9. Niko Kranjčar
(Portsmouth, Hrvatska)

O Niki Kranjčaru svatko ima svoje mišljenje, ali čak i oni koji osporavaju neke druge vrline hrvatskog reprezentativca ne mogu poreći da ima - ideju. Lucidnim dodavanjima može rastvoriti bilo koju obranu, dok profinjeno baratanje loptom - u skladu s njegovim karakterom, tipičnim primjerom bečke škole - znaju ostaviti publiku bez daha. Bez zadrške se može reći da ima iznimno izrađenu "fintu", varku prije udarca ili driblinga i mnogi su pred njegovim trzajima završili na krivoj nozi. Premještajem na lijevu stranu veznog reda, kako u Portsmouthu, tako i u reprezentaciji, pred njega su postavljeni novi zahtjevi koje također kvalitetno ispunjava.

10. Deco
(Chelsea, Portugal)

Portugalski reprezentativac brazilskog podrijetla svoju poziciju može zahvaliti prvenstveno staroj slavi, odnosno svojim najboljim danima u Portu i Barceloni. Sve što zna naučio je u Mourinhovom Portu, a javnost ga je upoznala kada je u uzastopnim sezonama igrao ključne uloge u osvajanju Kupa Uefe i Lige prvaka. Za vrijeme Portovog pohoda na krov Europe bio je najbolji asistent i igrač na kojemu je napravljeno najviše prekršaja. Transfer u katalonskog diva bio je logičan slijed događaja, ponajviše zbog stila igre koji se njeguje na Camp Nou, ali nakon što je došlo do obostranog zasićenja, Deco na Stamford Bridgeu ne pruža onoliko koliko zna i može. Nažalost, često ga se guralo predaleko od gola, a i on je sam ponekad pokušavao igrati na silu. Međutim, nezaobilazna je činjenica da i danas čim primi loptu i pogleda prema naprijed privlači dovoljno pažnje protivničkih braniča da svojim suigračima ostavi mnogo prostora - što je važna odlika graditelja igre.

Na samome kraju ne bi bilo pošteno izostaviti još nekolicinu imena za koja iz raznih razloga nije bilo mjesta. Češko čudo u liku Tomaša Rosickyja zasigurno bi se našlo na ovome popisu - i to pri samome vrhu - da ga nisu napale silne ozljede zbog kojih već (pre)dugo izbiva s travnjaka. Rosicky je kao igrač dortmundske Borussije bio je pravo osvježenje i užitak za gledanje. Mladome Yoannu Gourcuffu u rodnoj Francuskoj tepaju da je "mali Zidane", što on fenomenalnim potezima u Bordeauxu nastoji i opravdati. Čeka se još samo potvrda njegove veličine i dokazivanje na najvišoj razini. Ne treba zaboraviti ni Pabla Aimara, koji je kao igrač River Platea i Valencije nagovijestio veličanstvenu karijeru, ali mu se ispriječio niz nesretnih okolnosti. No, nije isključen ni njegov povratak na scenu u dresu Benfice.