Zašto klubovi iz Srbije dominiraju?

Ovlaš pogled na finala NLB lige od njezinog osnutka pa do danas daje osnovni zaključak kako klubovi iz Srbije dominiraju ligom. Prvo izdanje lige donijelo je slovensko finale u kojem je Union Olimpija svladala Krku dok je u drugoj sezoni Zadar u Ljubljani uzeo trofej svladavši u finalu Maccabi koji je tada debitirao i posljednji put nastupio. Još je Cibona sljedeće sezone u svojoj dvorani imala priliku uzeti naslov, ali promašena slobodna bacanja Jurice Golemca u samoj završnici susreta otvorila su FMP-u, tadašnjem Reflexu, put prema naslovu.

Tu je krenuo dominantni niz koji će ove sezone pokušati zaustaviti Cibona. Naredna četiri finala igrali su isključivo klubovi iz Srbije dok će Cibona ukoliko svlada u polufinalu Hemofarm imati priliku prekinuti taj jednoličan niz.

Zbog čega su klubovi iz ostalih država sudionica NLB lige ostajali bez borbe za naslov? Na to pitanje baš i nije lako dati ispravan odgovor, ali dvije stvari se nameću kao ključne - odličan rad s mladima i kvalitetna struka.

Rad s mladima i davanje prilika mladim igračima pokazalo se kao dobitna kombinacija. Dok ostali klubovi teško i vrlo rijetko izbacuju kvalitetne mlade igrače, Partizan i FMP prvenstveno pravi su primjeri kako s malim budžetom doći do rezultata. U tim klubovima treneri se ne boje gurnuti u vatru mladog igrača i dati mu priliku, a klubovi od toga na kraju imaju velike koristi. Uostalom, vidi se i na rezultatu.

Upravo taj prelazak iz juniorskog u seniorski kadar najveći je problem kod ostalih klubova. Znaju proći i dvije-tri sezone da igrač prosjedi na klupi ne dobivši nikakvu priliku, klubovi se pojačavaju sa strane s iskusnijim igračima, a nerijetko uoči sezonu ostaju bez onih nositelja igre od prošle sezone. Slažu se gotovo nove momčadi s igračima "sa strane", a mladi igrači gube na mnogočemu na kraju klupe.

Koliko se puta dogodilo uoči sezone da se pogledom na roster izvuče zaključak kako su Partizan ili FMP značajno slabiji u odnosu na ostale pretendente na visok plasman, a na kraju ti klubovi ostvare zapažen rezultat. Ne samo da ostvare zapažen rezultat već i izbace neke nove klince koji postanu već u prvim sezonama zapaženi članovi momčadi. Volimo se pohvaliti kako imamo kvalitetnih mladih igrača, pa dajmo im šansu. Prostran, Zubčić, Papac, Olivari, svi su oni bili u rosterima tijekom sezone, a dobili su premalo prilika. Bilo je utakmica u kojima se mogla istrpjeti njihova pogreška, a za njih bi to iskustvo igranja bilo značajno.

S vremenom dolazi i do pada kvalitete jer ti koji su trebali preuzeti na sebe ulogu vođe nisu igrali i nisu se razvili kako se očekivalo. Tamo je ipak nešto drugačija situacija i klubovi imaju stalnu koncentraciju kvalitete praktički održavanu isključivo na vlastitom kadru od igrača koji su u klub stigli kao juniori ili su ponikli iz njihove škole.

Po tom pitanju nešto se razlikuje Hemofarm koji se oslanjao većinom na pojačanja dovedena iz drugih klubova te Crvena zvezda koja niti nije ostvarila nijedan plasman u finale lige.

Razliku između uspjeha srpskih klubova i klubova iz ostalih liga ne stvara budžet, ne stvaraju kvalitetna pojačanja iz ostalih liga, ne stvara niti motiv ma koliko god se željeli izvlačiti na to da nam NLB liga nije toliko važna, važna je itekako. Razliku ne stvara niti logistika i suci spremni na povlačenje, realno gledano, suđenje je u globalu dobro.

Ključna razlika je u radu s mladim igračima i tretiranju tih mladih igrača. Vrlo je jednostavno, igrač je kvalitetniji samo ako igra, nitko na klupi nije postao igračem i dok god ostali klubove to ne shvate i počnu gurati svoje talente kojih itekako ima, bit će tako kako je trenutno. Vodeći klubovi iz Srbije proizvodit će i koristiti igrače, a ostatak lige će se krpati i čekati da se dogodi čudo i mladi igrači postanu zreli za nastup u glavnim ulogama.

Na ovim prostorima klubovi nisu toliko financijski moćni da bi mogli poput europskih košarkaških velikana kupovati najkvalitetnije i ne ovisiti o svom pogonu. Ne treba se sramiti i preuzeti tuđi model rada, uostalom, to i nije neka velika mudrost, stvar je samo u načinu rada struke koja bi trebala pogledati i prema budućnosti, ne živjeti samo u sadašnjosti. Na kratke staze možda neće biti isplativo, ali na duge staze svakako će biti.