"Reprezentacija ima potencijal i budućnost"

Dolaziš iz sportske obitelji. otac ti je košarkaš, sestra bivša tae-kwan-do reprezentativka, bratić (op.a. Venio Losert) vrhunski rukometni vratar. Sport u genima utjecao je i na tvoj životni izbor, no zašto baš hokej na ledu?

"Teško mi je reći zašto baš hokej na ledu. Mislim da sve to ima veze kako te roditelji doma usmjere, ja sam isto bila dijete koje je probalo tisuću sportova, tenis, plivanje, košarku, a i sestra me vodila u školu klizanja na Šalati. Sa osam-devet godina vidjela sam taj hokej i svidio mi se. Onda je uslijedilo nagovaranje roditelja, nije to tipični sport za cure, ali jedna je već trenirala i popustili su i tako je to krenulo, 1998."

"Već sam dugo u tom sportu, no u srednjoj sam bacala i kuglu i drago mi je da su me uvijek ljudi oko mene poticali na sport, još od osnovne škole i doma od roditelja koji su se bavili sportom i koji su me onda na pravi način i znali podržati."

Ženski hokej na ledu u Hrvatskoj nije niti popularan niti javnosti poznat sport. Kakve su mogućnosti i uspjesi na klupskom nivou?

"Uz Grič za koji ja nastupam nedavno je osnovan još jedan ženski hokejaški klub u Samoboru i drago mi je da je sve počelo malo više napredovati. Mi u klubu već sedam-osam godina u komadu zajedno treniramo, prije toga sam igrala u Sloveniji i zahvaljujući nekim kontaktima primljeni smo u njihovu Ligu. Tri smo godine nastupale tamo van konkurencije, a posljednje čak osvojile i broncu."

"Posljednje dvije godine igramo EWHL ligu, nikada nismo bile posljednje iako ostali klubovi imaju daleko bolje uvjete. U Hrvatskoj se gotovo ništa ne ulaže u ženski hokej, no unatoč svim tim problemima mi svake godine uspijemo postići neki uspjeh."

S obzirom na igre, jesi li imala ponuda za prelazak u jači klub?

"U principu jesam. Četiri sam godine igrala u Sloveniji za Celje i imala mogućnost prijeći u Maribor koji je daleko jači klub, ali tada sam bila treći razred srednje škole i glavni mi je cilj bio da završim školu, procijenila sam kako s 15 godina nije pravo vrijeme da se selim u novu sredinu. Nakon toga nešto sam malo igrala u Slovačkoj, kasnije su uslijedili kampovi u Austriji i Švedskoj. Sada ponuda ima, ima ih zaista dosta i mislim da imaju pozadinu, ja sam više od deset godina u ovom sportu i sve sam uložila u njega i smatram da su opravdane."

U reprezentaciji si dobrim igrama, ali i stažom zaslužila mjesto zamjenice kapetana. Koliki potencijal leži u našoj ženskoj hokejaškoj reprezentaciji i koja je vaša povijest?

"Prvi je put naša ženska reprezentacija na Svjetskom prvenstvu nastupila 2007. godine. Kad se reprezentacija prijavi, ona naravno u natjecanje kreće u posljednjoj skupini, tada je to bila četvrta Divizija. Te smo prve godine u Rumunjskoj osvojile zlato što stvarno nitko nije očekivao jer smo u skupini bili s jednom Estonijom i Rumunjskom koja također ima dobar ženski hokej."

"Druge smo godine nastupale u Mađarskoj i tamo smo osvojile treće mjesto. Dobro smo krenule, no treći nas je dan ulovio umor, a kako igra svatko za svakim izgubile smo baš susret koji bi nas zadržao u borbi za sam vrh. Međutim, uspjele smo se dići i odigrati posljednji dvoboj koji nam je na kraju donio to treće mjesto. Osobno mi je draža ta bronca od onog zlata godinu prije, htjele smo tu broncu, znale smo da do zlata ne možemo i na kraju smo do nje i došle. Tamo smo se stvarno sve odlično povezale, bile prava momčad."

"Reprezentacija sigurno ima budućnost, imamo potencijala koji sada dolazi. Prve godine kada smo nastupale pet, odnosno šest djevojaka nije uopće moglo zaigrati jer su imale manje od 16 godina. One će sve idućih godina moći igrati s nama. Jedino je bitno sada kada nekoliko nas odlazi igrati van da opstane to na dosadašnjoj razini."

Uz uspjehe u sportu, odlična si u studentica na PBF-u u Zagrebu. Koliko ti je teško uskladiti fakultetske i sportske obaveze na visokoj razini?

"Možda mi je teže to objasniti jer ja nikada nisam imala toliko vremena da nemam što za raditi. Kada sam počela igrati za seniorsku ekipu roditelji su mi rekli da ako hoću igrati hokej da ću morati i učiti i tako je i bilo, učila sam i igrala hokej. Trpili su izlasci, učilo se prije gostovanja, ali se stekla jedna navika koja se nastavila i u srednjoj školi. Na fakultetu jednostavno nema poklanjanja, prva je godina, možemo reći, eliminacijska, i tu se bilo najteže prilagoditi, no sad mi je već sve rutina."

Od iduće godine odlaziš na diplomski studij na Royal Institute of Technology u Stockholm. Koji su ti daljnji planovi vezani za hokej u zemlji gdje je on najpopularniji sport?

"Odlazim na najbolje švedsko sveučilište, deseto u Europi i među prvih 100 u svijetu. Kad se baviš ovim sportom često ti je san otići igrati u Kanadu ili u Ameriku. To mi je možda i bio san sa 18 godina, a kad sam vidjela da je fakultet nešto ozbiljno i da ga moram završiti odabrala sam ovu kombinaciju odličnog sveučilišta s odličnom ekipom."

"Ekipa za koju ću iduće godine igrati najtrofejnija je ženska ekipa Europe. Pet godina koliko se igra ženska Liga prvaka AIK Solna ima četiri uzastopna naslova. S reprezentacijom sigurno neću prekinuti, vezana sam za Hrvatsku i nikada ne bih zaigrala za neku drugu zemlju. Ako me izbornik pozove ja ću se uvijek odazvati."