Najsjajniji među zlatnima

Zlatna mladost

Luis Figo rodio se 4. studenog 1972. godine na samo most udaljenosti do Lisabona, u gradu Almadi, a prve je ozbiljne nogometne korake napravio u dobi od 11 godina, kada je postao članom lisabonskog Sportinga. Da će se iz nadarenog mladića razviti velik igrač prepoznali su u vrlo cijenjenoj omladinskoj školi tog kluba, koja je odgojila i neke druge proslavljene igrače, poput Paula Futrea, Ruija Coste ili Cristiana Ronalda, te je mladi Figo sa samo 16 godina dobio priliku debitirati u prvoj momčadi. Tamo su ga, tvrdi, naučili osnovnom načelu: "Jedini put prema uspjehu je žrtvovanje i marljiv rad".

Već je tada pokazivao svoju briljantnu tehniku i atraktivne poteze te je 1991. godine pozvan u mladu portugalsku reprezentaciju koju je čekao nastup na Svjetskom prvenstvu za igrače do 20 godine u vlastitoj zemlji. Portugal je nizao pobjede sve do finala, u kojem su Brazilce svladali nakon izvođenja jedanaesteraca. Figo se nije upisivao u strijelce, ali je bio neizostavan član prve momčadi, zajedno s Jorgeom Costom, Ruijem Costom, Abelom Xavierom i Joaom Pintom, igračima za koje se predviđalo da će u seniorskoj kategoriji pokoriti nogometni svijet.

Figo, srećom, nije sjedio na lovorikama i u 169 nastupa u ukupno šest sezona dresu Sportinga postigao je 20 pogodaka, ali i postao nositelj igre. Svojim je prezentacijama na terenu 1995. godine zaslužio poziv Barcelone, za koju je potpisao nakon što je riješio pravne nesuglasice s Juventusom i Parmom. Naime, prvo je stavio svoj potpis na ugovore s oba talijanska kluba, a zbrku su iskoristili Katalonci.

Idol

Figu nije trebalo mnogo vremena da osvoji srca navijača Barcelone. Njegov smisao za potez više oduvijek je bio na cijeni na Camp Nou, a Johan Cruyff imao je novi dragulj u svojim rukama. Portugalski je nogometaš na krilu Barcelonine momčadi stvarao igru, dodavao i zabijao. "Asistencije volim jednako kao i pogotke", svojedobno je objasnio. Svojom se predanošću i svestranošću ubrzo pretvorio u Barceloninog idola, a ponio je i kapetansku vrpcu, čime mu je ukazana posebna čast.

Za njegove su ere klupom Barcelone prodefilirali i Carles Rexach, Bobby Robson o Louis van Gaal i Llorenc Serra Ferrer, no Figov se kultni status nije mijenjao. A zašto i bi, kada je u 249 utakmica zabio 47 golova i u velikoj mjeri pripomogao osvajanju sedam velikih trofeja.

Bilo je to krasno Barcelonino razdoblje. Figo je za suigrače imao velikane poput današnjeg trenera Josepa Guardiole, Hriste Stoičkova, Miguela Angela Nadala, Ronalda, sunarodnjaka Vitora Baije i Fernanda Couta, Rivalda, Luisa Enriquea i Van Gaalove nizozemske kolonije.

Činilo se da malo što može pokvariti Figovu katalonsku idilu, čak i u trenucima Van Gaalove izgubljenosti i novih trofeja u vitrinama ljutih rivala iz Madrida. Međutim, tada je uslijedio šok.

Zvijezda

24. srpnja 2000. godine Real Madrid službeno je objavio transfer Luisa Figa na Santiago Bernabeu za tada rekordnu odštetu od 58 milijuna eura. Ogorčenje nastalo u Barceloni teško je bilo i opisati, a ponekad ga je bilo neugodno i prenositi, bilo riječima, bilo slikom. Njegovi su dresovi završili u plamenu, izrazi poput "plaćenika" i "izdajice" nizali su se jedan za drugim, a vrhunac se zbio za vrijeme prvog Figovog gostovanja u Barceloni u bijelom dresu Reala. Zaglušujuća je buka parala zrak pri svakom njegovom dodiru s loptom, a neprestano je bio meta raznih identificiranih i manje identificiranih letećih objekata. Priznao on to ili ne, taj mu je potez također obilježio karijeru.

"Nadam se da ću u Madridu biti jednako sretan kao što sam bio u Barceloni", rekao je potpisu ugovora, čime je postao prvi Galactico ambicioznog Florentina Pereza. Neovisno o osobnoj sreći, u Realu je Figo bio jednako uspješan kao u Barceloni. Osvojio je novih sedam trofeja, a surađivao je s imenima poput Zinedinea Zidanea, Raula, Ronalda, Ikera Casillasa i Davida Beckhama. Za svoje je zasluge 2000. i 2001. godine dobio dva najuglednija pojedinačna priznanja: Zlatnu loptu, odnosno nagradu za Fifinog igrača godine.

Međutim, nakon što su s Vicenteom del Bosqueom osvojile sve što su mogle, Perezove su se zvijezde počele osipati. Raspad sustava na svojoj je koži osjetio i Figo. Sve je češće sjedio na klupi, burno rješavao nesporazume s trenerom Vanderleijem Luxemburgom i 2005. godine postalo je jasno da je rastanak sa španjolskom prijestolnicom neminovan, unatoč svim radostima i ljepotama nogometne igre koje je priuštio svim navijačima Kraljevskog kluba. Među 57 većinom fantastičnih golova (u 239 susreta) svakako treba izdvojiti pogodak Manchester Unitedu u Ligi prvaka 2003. godine, kojim je očarao nogometni svijet.

Neuništivi pobjednički duh

Završne četiri godine svojeg igračkog puta proveo je na San Siru, braneći boje milanskog Intera. Premda se u crno-plavom dresu zadržao kraće nego u bilo kojem prijašnjem klubu, upravo se tamo osladio najvećim brojem titula. Na svoje je neprijeporno znanje i vještine (koje nikada nisu izgubile sjaj) nadogradio mnoge godine rutine i iskustva te je tako predstavljao jednu od važnih Interovih karika u prekidu trofejne suše.

U prve dvije sezone u Interu bio je jedan od udarnih članova prve postave, da bi u drugoj polovici talijanske epizode, tijekom posljednje Mancinijeve i prve Mourinhove sezone igrao nešto rjeđe, no ipak je dao svoj obol postignutim uspjesima. Za četverostruke prvake Italije u 132 susreta upisao je okruglih deset pogodaka.

Oproštaj je uslijedio kada je Figo, kao rođeni pobjednik, uvidio da se sve teže nosi sa zahtjevima modernog nogometa. "Pobjede su bile jedini pravi cilj moje karijere. Jednakim sam žarom pobjeđivao na treningu kao i na službenim utakmicama. Želio sam osvajati prvenstva, kupove i pojedinačne nagrade". No, iako je bio posljednja postaja Figovih igračkih dana, Inter bi mogao biti ishodišna točka jedne velike trenerske ili menadžerske karijere. "Mislim da ću u budućnosti raditi u Interu", najavio je sada već legendarni Portugalac.

Reprezentativno srebro

Figo je sa svjetskim zlatom za mlade u džepu debitirao za seniorsku reprezentaciju dok se slavlje portugalske mladosti još nije ni stišalo. Prve je minute ubilježio te 1991. godine protiv Luksemburga (utakmica je završila samo 1:1!). Vrlo je brzo zacementirao svoje mjesto u izabranoj vrsti i uz jednu pauzu, između 2004. i 2005. godine, skupio ukupno 127 nastupa, pri čemu se u strijelce upisao 32 puta.

Bio je sudionik Europskih prvenstava 1996. i 2000. godine (na kojem je fenomenalnim udarcem zabio Engleskoj) te svjetskih smotri 2002. i 2006. godine, a vrhunac karijere trebao mu je biti povratak u domovinu na još jedno veliko natjecanje - prvenstvo Starog kontinenta 2004. godine. Međutim, proslavu je u finalu upropastila Grčka, ostavivši zlatne portugalske dečke u suzama. Posljednji Figov reprezentativni pokušaj bio je onaj u Njemačkoj, na kojem je postao i kapetan reprezentacije, a zaustavljen je u polufinalu.

Mada se za igrača koji je igrao europsko finale te europsko i svjetsko polufinale ne može reći da je na reprezentativnom planu podbacio, nad njegovom će generacijom uvijek ostati pitanje jesu li možda mogli i rezultatski opravdati nadimak "europskog Brazila" i osvojiti neki od najvećih trofeja. Ipak, to ne umanjuje činjenicu da je Figo, uz nezaboravnog Eusebija, najveći portugalski nogometaš svih vremena.