Uspjehom protiv mazohizma

Uz dužno poštovanje određenim Dinamovim europskim izletima, koje jasno i glasno treba obojati pozitivnim tonovima - poput plasmana u Ligu Uefe preko nositelja na razini amsterdamskog Ajaxa ili praške Sparte - prosječni Dinamov navijač želi, očekuje, pa nakon svega proživljenog s voljenim klubom i zaslužuje korak više.

Korak više već dugo vremena znači proljetni nastup u europskim natjecanjima jer je Liga prvaka proteklih godina jednostavno bila predaleko, neovisno o tome jesu li je takvom učinili ždrijeb, vlastita neefikasnost potpomognuta škakljivim sudačkim odlukama ili najobičnija nemoć. Međutim, ova sezona zrači različitošću. Nadohvat ruke djeluju i Liga prvaka i prezimljavanje u Europi.

Uz urođeno, djelomično mazohističko nadanje koje se u ciklusu od 365 dana redovito iznova rađa oko Maksimira, UEFA je promijenila format svog elitnog natjecanja i pružila Dinamu povijesnu priliku (doduše, koliko je bilo "povijesnih" prilika, ta je riječ izgubila na težini) da okuša svoju sreću s najboljim klubovima Starog kontinenta.

No, je li uistinu povoljniji ždrijeb jedino na temelju čega Dinamo smije graditi svoj optimizam? Za razliku od protekla dva ljeta, kada su klub napuštali nositelji igre - Eduardo i Vedran Ćorluka, odnosno Luka Modrić - Zdravko Mamić ovoga se puta isprsio i zadržao prvu zvijezdu ekipe, Marija Mandžukića, u Zagrebu.

Mandžukićev je ostanak nesumnjivo veliki dobitak za Dinamo jer ne samo da je kvalitetom prvi napadač modre momčadi, nego je uigran s ostatkom ekipe koja je također zadržala svoje osnovne konture. Jedini je odlazak onaj Mirka Hrgovića, koji se neće osjetiti jer za njegovu poziciju ne konkuriraju ništa lošiji igrači, poput Denisa Glavine ili Luisa Ibaneza. Nijedan neće konkurirati za Pjunik i stoga je na lijevoj strani uskrsnuo diskutabilni Carlos, no treba vjerovati da Dinamov put neće završiti na Armencima.

Treneru Krunoslavu Jurčiću moglo bi se predbaciti da nema iskustva, ali treba mu suditi prije svega prema prikazanoj igri, a ono što je Dinamo ponudio pod njegovim vodstvom tijekom središnjeg, ključnog dijela proljetne polusezone ulijeva povjerenje. Vidljivo je da njegov Dinamo ima potencijala, a na Jurčiću je da ponovno precizno tempira formu.

Osim toga, Jurčić se deklarirao kao pristalica ciljanog dovođenja pojačanja. Tako je Mandžukiću kao ispomoć u napadu umjesto prečesto pospanog Josipa Tadića ili obećavajućeg, ali nepotpuno zrelog Ilije Sivonjića stigao Grk Dimitrios Papadopoulos. Nije svjetska klasa, reći će mnogi, a osim toga Dinamo ni s Eduardom nije uspio, no grčki se nogometaš dokazao u snažnijoj ligi od hrvatske, zdrav je, u naponu snage i došao je - obaviti posao. Što znači nazabijati se golova i na taj način riješiti pomalo kronični problem realizacije. Bez puno egzotike, menadžera, medija i sličnih komplikacija.

Poznato je i da atmosfera u momčadi igra vrlo važnu ulogu prije susreta ovakve važnosti kakve će Dinamo igrati nadolazeće jeseni. Teško je uspoređivati sadašnji ugođaj s prošlosezonskima, no jedno stoji - potencijalno najjači narušavajući čimbenik, Mandžukićevo nezadovoljstvo, upućuje u pozitivnom smjeru. Umjesto još nekoliko tjedana ili čak mjeseci neprekidne sapunice, povučena je crta, čak i uz rizik gubitka najboljeg igrača. I isplatilo se: čini se da je Mandžukić u Dinamu i duhom, a ne samo tijelom. Samim time porasla je vjera u drugih igrača, a Jurčić često ističe da ga posebno raduje ugođaj u svlačionici.

Nadalje, tu je trebala biti iskusnija i pogreškama manje sklona obrana. Ozljeda Roberta Kovača poremetila je Jurčićeve planove te će uz kapetana Igora Bišćana tijekom zasad neodređenog razdoblja stajati Dejan Lovren, mladić čije godine - a ne nužno kvaliteta - zahtijevaju da mu se zbog oscilacija progleda kroz prste. No, Europa neće opraštati Lovrenu kao što nije ni, primjerice, Dini Drpiću ili Carlosu, ali činjenica je da Lovren može odigrati na potrebnoj razini. Ostaje pitanje hoće li.

Međutim, stavi li se sve to na vagu s uobičajenim Dinamovim nedostacima, jasno je da će opet biti neizvjesno. Mogu li se maksimirski nogometaši riješiti nezgodne navike da ne pruže baš svi najviše kada je to najpotrebnije? Može li im se usaditi nužno strpljenje u situacijama kada nešto eventualno krene loše? Mogu li izbjeći "lako ćemo" pristup protiv manje atraktivnih imena?

Ne treba bježati od objektivnih pojedinačnih i momčadskih limita, kao ni od orwellovskog sustava europskog nogometa koji ipak više voli one malo jednakije među jednakima. Pritom ne treba puno objašnjavati zašto Dinamo pripada kategoriji ne posebno omiljenih gostiju. A i božica Fortuna zna baciti oko na naguravanje lopte po zelenom travnjaku.

Vaga bi, nije zabranjeno vjerovati, konačno mogla pretegnuti na drugu stranu. Ali sustigne li Dinamovo prokletstvo plavu momčad i ove jeseni, nema razloga za brigu - pronaći će se temelji za nadu i dogodine.