Svi njeni punti kad se zbroje...

Genetski kod Blanke Vlašić od malih je nogu odredio put danas 25-godišnjakinje. Majka Venera je bila košarkašica, cross-country skijašica, otac Joško u CasaBlanki osvajač mediteranskog zlata (još uvijek je i hrvatski rekorder) i Blanka je "od jutra do sutra" visjela na stadionu.

Okušala se u raznim sportovima, ali atletika joj se uvukla pod kožu: "U početku sam sanjala da ću postati najbolja svjetska sprinterica. Tek kasnije kad sam izrasla" (visoka je 193 cm, primjerice 24 više od bivše svjetske viceprvakinje Antoniette Di Martino) "odlučila sam probati sa skokom u vis i svidjelo mi se". Dolazili su joj dobronamjerni savjeti da se prebaci na unosniji sport, ali "bila sam izuzetno tvrdoglava i nisam htjela niti čuti o prelasku na npr. odbojku ili košarku tim više jer grupni mi sportovi ne pašu. Kad pogriješim, želim da je to moja greška, kad slavim, slatkoća pobjede je samo moja".

2000. je u dobi od 16 godina već skakala respektabilnih 1,93 m, zaslužila je svoj prvi nastup na Olimpijskim igrama (Sydney, 17.), a na Svjetsko je juniorsko prvenstvo u Santiagu u Čileu otputovala s realnim izgledima za podij. Puko postolje je, međutim, nije zadovoljilo i ispred najveće kandidatkinje za naslov Marine Kupcove je skokom preko 1,91 cm uzela zlato.

2001. je osobni rekord poboljšala na 1,95 m, a na svom je prvom Svjetskom prvenstvu (Edmonton) osvojila za jednu 17-godišnjakinju odlično šesto mjesto. Pozivnice za najveće svjetske mitinge stizale su jedna za drugom, a sljedeće godine kad je došlo vrijeme obrane naslova svjetskog juniorskog zlata na Jamajci je u Kingstonu svoj status neprikosnovene favoritkinje pretočila je u drugu titulu (1,96 cm).

Posljednju je juniorsku sezonu okončala petim mjestom na Europskom seniorskom prvenstvu, a sljedeća je godina 2003. za pamćenje. Osobni je rekord digla na 198 cm, ali je trajao samo pet tjedana dok ga u Parizu nije poboljšala na 199 cm i osvojila svoj prvi miting iz serije Zlatne lige: "Ne mogu vjerovati da sam pobijedila sve te cure. Nevjerojatno", oduševljeno je izjavljivala da bi tri dana poslije u Zagrebu i sama postala "velika" cura. Tinejdžerica je pred ispunjenim tribinama na Hanžeku iz trećeg pokušaja preletjela dva metra i postala dio elite (od 1977. i Rosemarie Ackermann oko 60 je visašica preskočilo čarobnu brojku).

Rekord je u Zürichu podigla još jedan centimetar (201 cm), a u 2004. je osvojila prvu medalju i u dvorani u Budimpešti na Europskom prvenstvu (bronca). Svladala je i 202 cm (Bastad) i 203 cm (Ljubljana), ali se sve češće neobjašnjivo umarala i gubila na težini. U Atenu je na OI otputovala, osvojila 11. mjesto (1,89 m), a poslije su joj dijagnosticirani problemi sa štitnjačom koji su rezultirali operacijom i gotovo 12 mjeseci dugim oporavkom (u 2005. je na jednom od rijetkih nastupa u Helsinkiju na Svjetskom prvenstvu je ispala u kvalifikacijama).

Osvježena 2006. se vratila još jača: osobne je rekorde podigla na 205 cm u dvorani i 203 cm vani, ali je na Europskom prvenstvu u Göteborgu popila gorku pilulu i na četvrtom mjestu postala visašica s najvećom preskočenom visinom (201 cm) u povijesti velikih natjecanja koja nije osvojila medalju.

U 2007. je ponovno četvrta ovog puta na Europskom dvoranskom prvenstvu u Birminghamu (samo 192 cm) i sve su češće priče da je "tremašica", da funkcionira samo na mitinzima, a da je chokerica na najvećim natjecanjima. Motiviranija nego ikada osobni i hrvatski rekord podiže na 204 cm (Doha), 205 cm (Madrid), 206 cm (Solun) i 207 cm (Stockholm, što je izjednačenje drugog najboljeg rezultata svih vremena Ljudmile Andonove), iz mitinga u mitinga napada i svjetski rekord Štefke Kostadinove (209 cm iz Rima 1987.), a ljeto iz bajke u kojem je pobijedila na 18 od 19 natjecanja (Jelena Šlesarenko joj je u Oslu na mitingu Zlatne lige izbila mogućnost osvajanja jackpota) i najmanje dva metra preskočila na njih 17, završava na najljepši mogući način titulom svjetske prvakinje na stadionu Nagai u Osaki (205 cm).

U 2008. je sve vodilo prema Ptičjem gnijezdu i olimpijskoj kruni u Pekingu. Hrvatska je sportska heroina nanizala 34. (!) pobjede, okorjeli kladioničari su proklinjali nisku kvotu na opciju Blanka-sve ostale, ali valjda nije bilo suđeno. Od niokuda se pojavila Tia Hellebaut i svojim osobnim rekordom (205 cm) u Belgiju odnijela prvu zlatnu medalju u povijesti belgijskih olimpijki: "Što vas ne slomi to vas ojača. Boljelo je, ali ako mi je trebalo da u Pekingu osvojim ´samo´ srebro da postanem još bolja, još jaca, u tom je slučaju dobro da se dogodilo", izjavila je.

Niti tjedan dana poslije Pekinga udarac joj je u Bruxellesu zadala i Ariane Friedrich. Njemica je osvojila posljednji šesti miting Zlatne lige, a Blanka koja je slavila na preostalih pet i drugu je godinu za redom iz ruku ispustila jackpot: "Novac je bitan, ali što? Neću plakati, nisam ga izgubila, nikad ni nije bio moj. Život ide dalje, ovakvo što vas motivira da radite još i bolje, da stalno rastete i vratit će se sve".

Friedrich je u 2009. unijela strah u kosti Blankinim navijačima. U Berlin je Njemica doputovala kao europska dvoranska prvakinja, head-to-head protiv braniteljice naslova je bio 3:1 u njenu korist - posebno su mediji potencirali miting Zlatne lige baš ovdje na Olimpijskom stadionu prije dva mjeseca kad je dobila Blanku, srušila i njemački rekord i skočila na četvrto mjesto svih vremena (206 cm) - ali sinoć se pred 57,937 gledatelja olimpijskoj viceprvakinji sama kaže "Vratilo sve. Prebrodili smo sve turbulencije, sve sumnje i neopisivo je koliko je velika ova zlatna medalja".

Koliko? Toliko da je Blanka Vlašić tek druga visašica u povijesti svjetskih prvenstava koja je obranila titulu nakon Hestrie Cloete svjetske prvakinje u Edmontonu 2001. i Parizu 2003. i druga Hrvatica nakon Janice Kostelić na SP-ima u St. Moritzu 2003. i Bormiju 2005. (slalom i kombinacija).