Najveći, a tek mu je 23

Usain Bolt rođen je na današnji dan, 21. kolovoza 1986. godine u malom gradiću na sjeverozapadu Jamajke imenom Trelawney.

Iz grada Bena Johnsona

Već je i samo taj podatak dao za naslutiti kako bi uz ponešto volje i rada mogao postati uistinu vrsni sprinter. Rodno mjesto dijeli, naime, među ostalim i s višestrukom olimpijskom i svjetskom odličnicom Veronicom Campbell-Brown, te kanadskom sprinterskom legendom Benom Johnsonom.

Sa samo 23 godine na leđima "Lightning Bolt" iza sebe već ima sijaset priznanja i nagrada za vrhunske rezultate, a teško da već i sam broji koliko je puta od samih početaka karijere srušio neki rekord!

Osim što trenutno drži tri svjetska rekorda najbolji sprinter današnjice prvi je atletičar nakon Carla Lewisa koji je na jednim olimpijskim igrama slavio u sve tri sprinterske discipline (100 i 200 m te 4 x 100 m štafeta); prvi kojemu je uspjelo na istim Igrama postaviti tri svjetska rekorda, te jedini koji je povezao zlata na 100 i 200 metara na olimpijskim igrama i svjetskom prvenstvu.

Odrastao je s roditeljima Jennifer i Wellesleyjem, te bratom Sadeekijem i sestrom Sherine, po cijele dane igrajući kriket ili nogomet na ulici dok su njegovi roditelji vodili lokalnu trgovinu namirnicama.

"U mladosti nisam mislio ni o čemu drugome osim o sportu", opisao je u jednome razgovoru svoje djetinjstvo. Prvu ljubav prema atletici pokazao je u osnovnoj školi Waldensia, za koju je nastupao na mnogim natjecanjima i već do 12 godine o njoj pronio dobar glas, profiliravši se u jednog od najbržih mladih stometraša u državi.

Prelaskom u srednju školu William Knibb, za koju je jednoć trčao i Michael Green, počeo se aktivno baviti kriketom, no na agitaciju svog tadašnjeg trenera koji je primijetio njegovu iznimnu brzinu, ipak se stavio na raspolaganje vrhunskim sprinterskim trenerima Dwayneu Bentu i bivšem jamajčanskom olimpijcu Pablu Mcneilu.

Prvu medalju za novu školu (srebro 2001. godine) osvojio je istrčavši 22.04 na 200 metara, nakon čega ga je preuzeo McNeilov sin i ubrzo s njim uspostavio prilično prisni odnos. Mladome Boltu, ipak, atletika u to vrijeme nije bila primarna - radije je igrao kriket, na trenizima se ponašao prilično neodgovorno i nezainteresirano, te zbijao šale sa svim i svačim.

Na svojim prvim CARIFTA igrama iste godine (juniorski miting pod ingerencijom Jamajčanskog atletskog saveza) osvojio je dva srebra i istrčao osobni rekord u obje utrke (200 i 400 metara), što mu je dalo priliku da se vrlo brzo okuša i na inozemnom planu.

Prvi izlet u "nepoznato", u Debrecen, okončao je osobnim rekordom na 200 metara, no s rezultatom 21.73 ipak se nije uspio plasirati u finale.

Niti nakon tih uspjeha Bolt nije počeo ozbiljnije shvaćati to što radi; nastavio je zbijati šale i s trenerima i sa Savezom, zbog čega su nerijetko s njegovim imenom bile povezane i kontroverze.

Ipak, kada se našao na stazi rijetko je kada razočarao. Na drugim je CARIFTA igrama za jedno mjesto popravio srebra s prvih, postavivši ujedno i rekorde prvenstva (21.12 na 200 i 47.33 na 400 metara).

Njegov je talent tada zamijetio negdašnji ministar P. J. Patterson, te ga zajedno s Jermainom Gonzalesom premjestio u Kingston kako bi mogao trenirati pod nadzorom Jamajčanskog atletskog Saveza na terenima Tehnološkog sveučilišta.

Atletski "Yao Ming" sa 15

Veliku pomoć pri postizanju izvanredne juniorske (a sada i seniorske) karijere Boltu je zasigurno bila i idealna fizička konstitucija. Već je u 15. godini, naime, narastao do zavidnih 1.96 metara, i bilo je očito da se s tim njegovi vršnjaci ne mogu nositi.

Na juniorskom SP-u pred svojom publikom u Kingstonu ostvario je još niz zapaženih rezultata; pobjedom na 200 metara i novim osobnim rekordom (20.61) postao je najmlađim svjetskim medaljašem, a dobre nastupe prezentirao je i u štafeti 4 x 100 te 4 x 400 metara, osvojivši dva srebra.

Na istom natjecanju naredne godine potukao je i prijašnje rekorde - na 200 metara istrčao je za juniora impresivnih 20.41 (juniorski svjetski rekord), s time da je čitavo vrijeme imao 1.1 m/s vjetar u prsa.

Njegov je izniman talent tada primijetio i veliki američki sprinter Michael Johnson, no i izrazio zabrinutost velikim pritiskom rezultata koji su mu treneri konstantno stavljali na leđa. Prvi je puta Bolt tada primio respektabilnu nagradu - IAAF ga je titulirao najvećim potencijalnom godine.

Potaknut time konačno je "odrastao" i sav svoj fokus usmjerio na 200 metara, ubrzo postavivši i novi rekord na Panameričkim igrama - 20.13. Konačno su ga tada počeli pratiti i mediji, a ubrzo je označen i Johnsonovim nasljednikom (u dobi od 16 godina trčao je brže nego Johnson sa 20).

U posljednjem natjecanju u srednjoj školi srušio je rekorde na 200 i 400 metara (20.25 i 45.30), a već su ga tada počeli nazivati "najvećim sprinterom kojeg je Jamajka ikada dala".

"Crni dani" u njegovoj juniorskoj karijeri ipak su se ponovno pojavili sljedeće godine. Ovoga je puta krucijalni razlog bio glavni grad Jamajke, u kojem je gotovo stalno konzumirao brzu hranu, igrao košarku i do kasno izlazio u disko klubove.

Gotovo cijelu godinu na stazi se stoga najviše pouzdavao u prirodni talent, a nekim je čudom i s time uspijevao postizati vrhunske rezultate. Osvjestivši se, ubrzo je krenuo i s ozbiljnim pripremama za seniorsko SP u Parizu, nadajući se kako će barem popraviti osobni rekord na 200 metara.

Odličnu "predigru" pružio je pobijedivši sve potencijalne kandidate na trialsima, no tik prije prvenstva nesretno je doživio upalu oka, što mu je poremetilo pripreme i natjeralo JAAA da otkaže njegov nastup zbog "mladosti i neiskustva". Premda razočaran takvim ishodom, brzo se pomirio sa sudbinom i počeo još intenzivnije trenirati, kako bi napokon ispunio san i ušao u olimpijsku momčad za Atenu 2004.

Premda je po prvi puta u karijeri iskusio ozbiljne probleme s ozljedama, IAAF mu je i dalje bezrezervno poklanjao povjerenje - ponovno su mu i ove godine dodijelili nagradu za najveći potencijal.

Dvogodišnja kalvarija ozljeda

Pod vodstvom novog trenera Fitza Colemana iste je godine prešao u profesionalce, ali tek nakon što je na novim CARIFTA igrama postao prvi junior koji je 200 metara otrčao ispod 20 sekundi (19.93), poboljšavši prijašnji rekord Roya Martina za čak dvije desetinke.

No, tek što je uplovio u profesionalne vode zadesila ga je nova ozljeda, ovaj puta stražnje lože. Odmah mu je otpao nastup na juniorskom SP, no svemu tome usprkos ipak se kvalificirao u olimpijsku momčad. U Atenu je doputovao pun optimizma i samouvjerenosti, no prije natjecanja je ozlijedio nogu i upisao razočaravajućih 21.05. na 200 metara.

Nakon Igara američka mu je reprezentacija ponudila studiranje i treniranje u SAD-u, no on ih je kategorički odbio i nastavio trenirati na Tehnološkom Institutu u Jamajci zajedno s Kimom Collinom i Dwainom Chambersom.

Promjena trenera na početku novog olimpijskog ciklusa ponovno mu je dala impuls da može eksplodirati i na velikoj sceni. Sezonu je počeo s novih nekoliko rekorda, pripremajući se za SP u Helsinkiju, no nesreće ga ni u Finskoj nisu odlučile zaobići.

"Stvarno se želim iskupiti za ono što se dogodilo u Ateni. Nadam se da će sve sjesti na svoje mjesto", izjavljivao je prije prvenstva i prije finalne utrke, u kojoj je ozlijedio i okončao na posljednjem mjestu s poraznih 26.27.

Ozljede su ga nastavile pratiti tokom cijele godine, prisilivši ga da i dalje strpljivo čeka pravu priliku. Nakon konačnog oporavka stigao je i do TOP 5 sprintera svijeta, a usto ostao i "čist" u glavi, ne dopustivši trenerima da mu nametnu 400 metara kao glavnu disciplinu.

U ožujku 2006. obnovio je ozljedu stražne lože i bio primoran propustiti CM igre u Melbourneu, te se na staze vratio tek u svibnju. Nakon još jedne rekuperacije treneri su mu konačno "reogranizirali" treninge i neko vrijeme ih bazirali na poboljšanju fleksibilnosti, što je odmah rezultiralo poboljšanjem imunosti od ozljeda.

U Ostravi je nedugo potom popravio rekord mitinga Justina Gatlina, a na Grand Prixu u Lausanni ostvario i novi osobni najbolji rezultat na 200 metara - 19.88, osvojivši broncu iza Xaviera Cartera i Tysona Gaya.

Čitavu je tu godinu napominjao kako je jedino što želi skupljati iskustvo, a više se koncentrirao i na 400 metarske dionice. Prvu veliku seniorsku medalju osvojio je u finalu Svjetske lige u Stuttgartu (bronca), otrčavši 20.10 u utrci na 200 metara. Samo nekoliko tjedana kasnije pripalo mu je i prvo srebro u Ateni, a već je sljedeće sezone srušio 36 godina star jamajčanski rekord na 200 metara Dona Quarrieja istrčavši 19.87.

Budući da mu je trener Mills ranije obećao da će mu dopustiti trčati 'stotku' ukoliko sruši Quarrijev rekord, debitirao je na 100 metara na mitingu na Kreti, ostvarivši rezultat 10.03 i premoćno osvojivši zlato.

Entuzijastičan i samouvjeren došao je na novo SP u japanskoj Osaki 2007., i ovoga puta opravdao potencijal osvojivši srebra na 200 i 4 x 100 metara. Na "dvjestotki" ga je pobijedio današnji veliki rival Tyson Gay, dok je reprezentacija unatoč ostvarenom nacionalom rekordu ipak morala čestitati zlatnim Amerikancima.

Nakon tih je kolajni postao još odlučniji i zagriženiji u cilju osvajanja "svega ponuđenog", a napokon je počeo intenzivno trenirati i "stotku". U kratkom se vremenu praktički "zaljubio" u tu disciplinu, te joj počeo pridavati više pažnje nego inače primarnoj dužoj dionici.

Već je u svibnju 2008. popravio 10.03 iz Krete na impresivnih 9.76 - drugi rezultat svih vremena - s time da se borio s čak 1.8 m/s vjetrom u prsa (dozvoljen je 2.0).

U tom je stadiju "Lightning Bolt" počeo dobivati i ogroman respekt kolega, a u prvim redovima u sipanju hvalospjeva na njegov račun bili su Tyson Gay i Michael Johnosn, uporno ističuči njegov izvanredno tehnički dotjeran stil i posebnost.

Bilo je gotovo nevjerojatno u tim trenucima čak i samome Jamajčaninu povjerovati u napredak koji je u samo tri utrke napravio na "stotki". Stil trčanja - potpuno uzdignute glave, bez naginjanja naprijed kako bi dobio veću brzinu - očarao je gledatelje i mnoge sportaše, a većini je bilo vrlo teško i povjerovati da je uistinu moguće trčati s, naizgled, takvom lakoćom.

Sve se vraća, sve se plaća

Ozljede koje su ga spriječile u minule dvije godine zato su sada u potpunosti platile svoj danak. Do kraja je mjeseca čudesni Jamajčanin na Reebok Grand Prixu u New Yorku poboljšao svjetski rekord svog zemljaka Asafe Powella na 9.72, i to s vjetrom u prsa tek nešto slabijim od 1.8.

Bila je to tek peta seniorska utrka Bolta na sto metara, što je ovom nevjerojatnom rekordu dalo i dodatnu težinu. "Činilo mi se da mi pred očima prolaze njegova koljena", slikovito je prikazao Boltovu dominantnost drugoplasirani Gay još jednom izrazivši divljenje njegovom spremom i fizičkom superiornošću.

Premda stekavši simpatije mnogih zaljubljenika u "Kraljicu sportova", nije mogao izbjeći one koji nisu bili previše odušvljeni njegovim postignućima. Morao se u tim trenucima suočiti s mnogim zlobnim komentarima, a najbolje je odgovorio onima koji su lamentirali kako ne može uspjeti u više disciplina - postavivši novi nacionalni rekord, kao i najbolji rezultat godine u Ostravi.

U odličnoj formi i s velikim očekivanjima svjetske javnosti stigao je na svoje druge olimpijske igre, a što je bilo najvažnije - napokon potpuno zdrav. Malo je tko tada vjerovao da na OI može postaviti nove granice i otići korak dalje, no on je upravo to i učinio.

Uz savršeni vjetar (0.0) istrčao je nevjerojatnih 9.69, s time da je pri kraju vidno usporio pobjednički dižući ruke u zrak, a kasnije se otkrilo i da je trčao s razvezanim vezicama na šprintericama.

Rušenju svih normalanih ljudskih granica ni tu nije bio kraj. Michael Johnson je na 200 metara poraz priznao i prije starta utrke, no nadao se da će barem njegov svjetski rekord iz Atlante 1996. ostati netaknut. Želja mu se ipak nije ispunila - Bolt je istrčao 19.30, a nekoliko dana kasnije upotpunio olimpijski hat-trick pobjedom i svjetskim rekordom u 4 x 100 metara štafeti.

Oko godinu dana kasnije isti taj čovjek još jednom oduševljava svijet i na Svjetskom prvenstvu u Berlinu nastavlja letvicu podizati sve više i više. Već je davno prešišao i našu Blanku, svjetski rekord Štefke Kostadinove konačno je "srušen", kao i sve granice za koje je čovjek vjerovao da postoje - Usain Bolt trenutno je na samom "atletskom" krovu svijeta, a ako ovakvim tempom nastavi i u sljedećih godinu-dvije, može se i službeno upisati u povijest kao najbolji sprinter u atletskoj povijesti - sada je to samo neslužbeno.