Zlatko Dalić

Zlatko Dalić rođen je 26. listopada 1966., a s nogometom se prvi puta upoznao 1981. u rodnom Livnu. Nakon što je naučio osnovne korake prešao je u splitski Hajduk (osvojio kup bivše države), koji ga je nakon godine dana u prvoj postavi poslao na kaljenje u Cibaliju, zajedno s Igorom Štimcem i Nikolom Jerkanom.

Kratko vrijeme nakon epizode u Vinkovcima bio je član mostarskog NK Veleža, da bi 1992. stigao u Varteks. Na mjestu veznog igrača s Krojačima je postigao najveće uspjehe u karijeri, a lojalnošću nedugo nakon dolaska zaslužio i kapetansku traku.

Godine 1996. borio se i za naslov prvaka Hrvatske (ipak ga osvojila tadašnja Croatia); dva puta nastupio je u finalima hrvatskog Kupa, a 1998. bio je član momčadi koja je ostvarila povijesni rezultat - plasman u četvrtfinale Kupa pobjednika kupova.

Profesionalnu karijeru okončao je u Varaždinu početkom novog milenija, a odmah mu je ponuđeno i mjesto pomoćnog trenera Ivanu Kataliniću.

Sustavnost u poslu, znanje i želja za radom dvije su mu godine kasnije donijela poziciju sportskog direktora, a nakon odlaska tadašnjeg trenera Miroslava Blaževića i sam je preuzeo kormilo Krojača.

Nakon dvije godine, u koje je stvorio nekoliko zanimljivih mladih igrača, preuzeo je prvu postavu Rijeke, koja je upravo završenu sezonu okončala s čak tri trenera - Skočićem, Bračunom i Kužeom.

U prvoligašu s Kvarnera uz trenersku je obavljao i funkciju sportskog direktora, a istovremeno prihvatio i poziv mlade reprezentacije Hrvatske za poziciju pomoćnog trenera.

Nakon samo nešto više od godine dana u klubu uručen mu je otkaz - prvenstveno zbog sramotnog ispadanja od makedonske Renove u 1. kolu Intertoto kupa, nakon čega je odlučio okušati se izvan granica Hrvatske.

Za albanski Dinamo iz Tirane potpisao je ugovor na dvije godine, s klauzulom okončanja suradnje ukoliko dobije bolju ponudu iz Hrvatske. Loši rezultati i nekoliko redanih poraza ipak su ga stajali glave 17. lipnja 2008., nakon čega je godinu dana čekao na ponudu - Slaven Belupa.

Zanimljivo je da od premijerne utakmice na klupi Rijeke u kojoj je pobijedio pred 2000 ljudi, kao svojevrsnu amajliju u svakom susretu oblači bijelu košulju i traperice - u izostanku većih rezultata i trofeja, po tome ga i pamti najveći broj hrvatskih ljubitelja nogometa.