Heroji, a ne zločinci

Sigurno se sjećate da sam u prošloj kolumni istaknuo Stevena Gerrarda koji je 500. nastup za Liverpool proslavio besramnim iznuđivanjem jedanaesterca, na koje glavni sudac ipak nije nasjeo. Naravno, prema dobrom starom običaju, u tjednu koji je uslijedio o tom potezu u otočkim medijima nismo pročitali gotovo ništa.

Službena prijava Engleskom nogometnom savezu? Sigurno se šalite. Razapinjanje po novinskim stupcima? Ne budite ludi. Suspenzija na tri utakmice? Sad ste već smiješni. Engleski su mediji svoj prostor potrošili na pametnije stvari, u mjesecima pred odlazak na Svjetsko prvenstvo nije u redu novinskim napisima rušiti koncentraciju i formu najvećih reprezentativnih zvijezda.

U svetinju engleskog reprezentativca koji će do kraja karijere sigurno "ubosti" i titulu kraljičina viteza usudili su se dotaknuti samo navijači Blackburna, koji su ga na svojim forumima proglasili varalicom, a bilo je i onih koji su se dosjetili licemjernih komentara o varanju prosutih upravo iz usta Liverpoolova kapetana.

Samo sedam dana kasnije priča se ponovila, no ovaj put u glavnoj je ulozi bio drugi kraljičin vitez, Wayne Rooney, koji se nedavno "proslavio" izjavom kako nikada ne bi simulirao prekršaj. Unitedov se napadač sjurio prema šesnaestercu Aston Ville, prošao protivničkog stopera i potom zaboravio da ima dvije potpuno zdrave noge. Niti ovaj put sudac nije nasjeo na glumu, Rooney je za simuliranje dobio žuti karton i... to je sve.

Službena prijava Engleskom nogometnom savezu? Sigurno se šalite. Razapinjanje po novinskim stupcima? Ne budite ludi. Suspenzija na tri utakmice? Sad ste već smiješni. Wayne Rooney će, baš kao i Gerrard, Lampard, Terry i svi ostali engleski vitezovi koji su nogometnu karijeru pomiješali s glumačkom, iz čitave priče izaći neokrznut.

Štoviše, imao sam zadovoljstvo pratiti utakmicu uz komentar dvojice engleskih komentatora, od kojih se jedan toliko uživio u ulogu branitelja digniteta engleskih heroja da se odmah po pokazivanju žutoga kartona obrušio na glavnog suca i njegovu odluku prozvao "sramotnim suđenjem".

Dok je prosipao pravednički žuč i širu publiku zabavljao iznošenjem istine koju je samo on vidio, redatelj prijenosa kao u nekom dobro izrežiranom filmu demantirao ga je nizom usporenih snimaka, od kojih je jedna za drugom sve jasnije pokazivala jedinu i neospornu istinu - Wayne Rooney, heroj majke Engleske, simulirao je prekršaj.

"Ovaj... usporena snimka mogla bi... sad kad sam vidio... implicirati... ovaj... ali jasno je da tu nije bilo namjere", zamuckivao je komentator i gutao knedle, pokušavajući u izravnom prijenosu iznaći načina da prizna pogrešku, a da istovremeno ne ispadne pretenciozni kreten.

Prateći engleske medije i njihovu sklonost stigmatiziranja stranaca za grijehe koje redovito čine i domaći nogometaši, ne mogu a da se ne zapitam otkud ta ksenofobija u ligi kojoj su upravo stranci donijeli titulu najbolje i najuzbudljivije na svijetu, a izravno su odgovorni i za činjenicu da velik broj europskih trofeja u proteklom desetljeću krasi vitrine upravo engleskih klubova.

Već sam se mnogima popeo na glavu isticanjem primjera Eduarda da Silve, stoga ću za kraj tek podsjetiti na primjer Davida N'Goga. Francuski je napadač početkom studenog u utakmici s Birminghamom svojoj momčadi spasio bod odglumivši jedanaesterac kakvog vjerojatno nećemo vidjeti do kraja ove sezone.

Pogađate. Medijska se mašinerija zahuktala i N'Goga zasula kritikama, a njegov je pad, za razliku od Rooneyjevog ili Gerrardovog, danima analiziran u video snimkama. Englez = heroj. Stranac = "zločinac". Jednadžbe su jednostavna, kao da ih je pisao Miljenko Jergović.

Dajte nam tradicije

Da proteklo kolo Premier lige moram opisati u jednoj rečenici, rekao bih otprilike sljedeće: Everton je rezultatom 3:3 odnio bod sa Stamford Bridgea, istim ishodom završen je i ogled Boltona i Manchester Cityja, a za razliku od Stoke Cityja i Birminghama koji su postigli po pogodak manje, neriješenim su rezultatom uz po jedan pogodak sa svake strane završeni susreti Burnleyja i Fulhama te Sunderlanda i Portsmoutha, dok su Hull City i Blackburn svoj susret završili bez pogodaka.

Čak šest je utakmica završeno bez pobjednika i svih šest strpao sam u istu rečenicu. Probajte je samo izgovoriti u jednom dahu. Za ovu kolumnu pak važnije su tradicije, a jednoj od najdužih u Premier ligi došao je kraj. Ne, ne govorim o pogotku Frédérica Piquionnea, njega smo već pospremili u povijest, već o pobjedi Aston Ville na Old Traffordu.

Nakon 26 sušnih godina momčad iz Birminghama ostvarila je pobjedu na Kazalištu snova, a pritom spriječila Manchester United da uopće postigne pogodak. Hvalevrijedan uspjeh, znali su iskoristiti obrambene probleme Uniteda i Darrenu Fletcheru pokazati kako je teško igrati desnog beka kad protiv sebe imaš sjajno krilo poput Ashleyja Younga.

Velik je to uspjeh i za Martina O'Neilla, koji se svake godine sa samo djelićem bogatstva kojim raspolažu United, City i Chelsea uspijeva hrvati s velikima. Ponovno je simpatični Irac utakmicu proveo pored aut linije, skačući, gestikulirajući i glumeći Lina Červara upravljao svojim strojem, a kad su ga nakon utakmice upitali može li uopće uživati u utakmici na taj način, zastao je, pogledao u novinara i odgovorio: "Nisam uživao u nogometu već 20 godina."

Kad govorim o dugačkim tradicijama, ima jedna koja traje već desetak godina, a kaže da je Nicolas Anelka iznimno raspoložen kada igra protiv Evertona. Vjerovali ili ne, francuski je napadač u svojoj karijeri tresao mrežu Evertona igrajući za čak pet klubova!

Evertonovu je mrežu u subotu zatresao u dresu Chelseaja, a prethodno je to u svojoj karijeri učinio odjeven u dresove Arsenala, Liverpoola, Manchester Cityja i Boltona. Pretpostavljam da je ovo prvi ovakav slučaj u svijetu, a postoji li sličan presedan molim vas da mi to dojavite, kako bih se mogao demantirati u sljedećoj kolumni.

"Hajde, Marine, dosta priče, daj nam video", čujem da govorite. Pa dobro, došao je red na pogodak tjedna! Bez ikakve konkurencije nagradu dodjeljujem braniču Wigana Maynoru Figueroi koji je Stoke Cityju postigao pogodak koji već sada mogu proglasiti pogotkom sezone.

Usput budi rečeno, Wigan je nakon katastrofe na White Hart Laneu i devet pogodaka u svojoj mreži u sljedeća tri kola osvojio više bodova od Tottenhama i postigao više pogodaka. Kladim se da bi Harry Redknapp volio podijeliti onu devetku na nekoliko utakmica, a tada se ni Benoitu Assou-Ekottou ne bi dogodilo ovo:

Dvije priče, dva završetka

Kratak je put od sreće do razočaranja, pitajte samo čelnike Aston Ville koji su kupili Boška Balabana. Na tanku granicu koja razdvaja ta dva potpuno suprotna osjećaja podsjetile su nas dvije prošlotjedne priče, obje potresne na svoj specifičan način. U istom tjednu u kojem je Ryan Giggs dobio prestižnu BBC-jevu nagradu za Sportsku osobu godine (Sports Personality of the Year), napadač West Hama i engleski reprezentativac Dean Ashton u 26. je godini života objavio prekid nogometne karijere.

Velški veznjak Manchester Uniteda u svojoj je bogatoj klupskoj karijeri osvojio sve što se osvojiti moglo, a čak i sada, u 36. godini života, jedan je od najboljih igrača Premier lige. Novo priznanje potpuno je neočekivano stiglo od britanske javne televizije, koja mu je na godišnjoj ceremoniji ukazala veliku čast dodijelivši mu glavno priznanje.

Činjenica da nije imao niti pripremljen govor dovoljno govori koliko je neočekivano ova nagrada došla u ruke skromnog veznjaka Manchester Uniteda, no malo tko se neće složiti s izborom BBC-ja. Čovjek koji je u dresu jednoga kluba proveo čitavu svoju nogometnu karijeru, upisao preko 800 nastupa u Premier ligi i postigao preko stotinu pogodaka ovo priznanje može podići bez imalo grižnje savjesti.

"Hvala vam svima, ovo je šok, veliki šok", rekao je Giggs nakon preuzimanja nagrade. "Ovo je nevjerojatno, što možete vidjeti i po govoru kojeg sam pripremio. Sretan sam što sam u karijeri mogao osvojiti puno toga, igrajući za najbolji klub na svijetu, s velikim igračima i pod najboljim menadžerom koji postoji, ali ovo je stvarno iznad svega. Odrastao sam gledajući ovu emisiju, vidio mnoge ljude koji su osvojili nagradu i nevjerojatno je da sam sada ovdje", dodao je.

Giggs je imao sreću da su ga tijekom karijere ozljede uglavnom zaobilazile, a mnogi se i danas pitaju u čemu je tajna njegove dugovječnosti u Premier ligi. Takvom srećom ne može se pohvaliti Dean Ashton, čija je tužna priča samo dokaz da se u jednoj sekundi može promijeniti apsolutno sve.

Samo nekoliko tjedana nakon svog 26. rođendana Ashton je objavio kako se više nikada neće baviti nogometom, a svemu je kriva ozljeda s kojom se napadač West Hama bori već godinama. Na pripremama engleske reprezentacije u kolovozu 2006. godine Shaun Wright Philips mu je u jednom dvoboju slomio gležanj i zauvijek mu promijenio život.

Uslijedila je teška bitka s ozljedom, po mnogočemu slična onoj Eduarda da Silve, a nakon nje i kratkotrajna nada da bi sve moglo biti u redu. Nakon propuštene cijele sezone, Ashton se u sezoni 2007./2008. vratio i upisao 35 nastupa, postigao 11 pogodaka te debitirao za englesku reprezentaciju u prijateljskom dvoboju s Trinidadom i Tobagom.

Nažalost, na pripremama za novu sezonu na treningu West Hama iskrenuo je isti gležanj i više nikada nije zaigrao nogomet. Štoviše, liječnici su ga upozorili da jednoga dana možda neće moći niti hodati. "Moje zdravlje je važnije od nogometa. Rekli su mi ako nastavim igrati nogomet da možda nikada više neću hodati", tužno je objasnio Ashton.

"U utorak idem na petu operaciju gležnja i malo je izgledno da ću ikad više uspjeti potrčati. U ovom trenutku ne mogu normalno niti hodati. Lijevi gležanj me jako boli i proći će neko vrijeme prije nego se oporavim od ovog razočaranja. Osjećam gorčinu i pitam se 'zašto ja'. To je tužna strana nogometa...", razočarano je dodao.

Engleska pacijentica #5

Tužnu stranu nogometa uvijek je dobro presjeći lijepom, pa je najbolji trenutak da predstavim petu po redu kandidatkinju za Englesku pacijenticu! Za razliku od mlađahnih golišavih fotomodela i niškoristi kojima sam vas zasipao proteklih nekoliko tjedana, ovaj put vam predstavljam Christine Bleakley, djevojku Franka Lamparda.

Osim što je u veljači ove godine zagazila u tridesete, Christine se od dosadašnjih Engleskih pacijentica razlikuje po tome što može hodati i žvakati žvakaću gumu u isto vrijeme. Drugim riječima, život joj se ne svodi na razmišljanje s kojom će se nogometnom zvijezdom zabavljati idućeg tjedna, već iza sebe ima zavidnu karijeru televizijske voditeljice na BBC-ju.

Trenutno na BBC-ju vodi popularni mozaični show pod imenom "The One Show", a vezu s Frankom Lampardom priznala je tek krajem prošlog mjeseca. Chelseajev veznjak nikad mi nije bio posebno simpatičan no ukusa svakako ima. Kako je već uobičajeno, osim slike dodajem i video snimku iz nekog britanskog showa. Zar je uopće bitno kojeg i o čemu pričaju?

Samo su dva Toma Cruisea

Jednoj simpatičnoj priči nije bilo mjesta u prošlotjednoj kolumni iz jednostavnog razloga što se dogodila nakon njenog objavljivanja. Kako mi se u međuvremenu pokvario mjenjač na vremeplovu, a valjalo je staviti i zimske gume, morao sam se pomiriti s činjenicom da će biti objavljena tek u ovoga tjedna.

Naime, prošle se srijede na tribinama stadiona Sanchez Pizjuan našao slavni holivudski glumac Tom Cruise, koji je sa suprugom mu Katie Holmes došao pogledati utakmicu Lige prvaka između Seville i Glasgow Rangersa. Cruise u Sevilli inače snima svoj novi film "Knight and Day", čije je snimanje u jednoj nevezanoj priči nakratko i zabranjeno nakon što je sa seta pobjeglo krdo bikova i u mahnitoj trci po ulicama ozlijedilo nekoliko ljudi.

Međutim, nisam tu da pričam o bikovima, već o nevjerojatnoj slučajnosti da je iste večeri nekoliko stotina kilometara dalje, u glavnom gradu Grčke, na travnjak Olympiakosova stadiona po prvi put u dresu prve momčadi Arsenala istrčao nitko drugo nego - Tom Cruise. Kako je to sad moguće?

Ne, nije vojnim zrakoplovom očiju širom zatvorenih putovao po nebu boje vanilije i sletio u Atenu. Bila bi to nemoguća misija, radi se tek o 18-godišnjem imenjaku i prezimenjaku slavnoga glumca, koji je te večeri zbog svoga specifičnog imena i prezimena u medijima dobio više prostora nego zbog nogometnog talenta kojeg neosporno posjeduje.

Silna pitanja o njegovu imenu naživcirala su i starog lisca Arsenea Wengera: "Nije me briga za naslove u novinama, za mene postoji samo jedan Tom Cruise i to je onaj koji igra za Arsenal", rekao je Francuz, koji očito nije fan Top Guna.

Ovu kolumnu neću završiti uobičajenim video clipom, već slikom koja me nasmijala, a nadam se da će i vas. Negdje na Dalekom ili Bliskom istoku, ne pitajte me u kojoj zemlji, putnik namjernik naletio je i na ovaj znak. Pročitate li ime ulice i zatim poslušate što ste pročitali, učinit će vam se da čujete ime bivše zvijezde Newcastlea i najboljeg strijelca Premier lige u njenoj povijesti. Pritom se odričem svake odgovornosti ukoliko vam to ne bude smiješno i ne jamčim povrat novca.