Međunarodni tjedan sporta

Službeni rezultati osvajača medalja na ZOI Chamonix 1924.

Prve ZOI održane su 1924. godine u podnožju Mont Blanca u francuskom Chamonixu pod nazivom "Međunarodni tjedan sporta" (Semaine Internationale des Sports d'Hiver). Financijsku podršku tome natjecanju dao je 1921. godine Međunarodni olimpijski odbor, pritisnut sve većim razvojem zimskih sportova i napose velikim interesom javnosti za njihovo praćenje. Kako je događaj dobio same riječi pohvale i budući da je vrlo uspješno realiziran, 1926. je tijekom 25. sastanka MOO-a u Lisabonu i konačno odlučeno da se natjecanje u Chamonixu označi prvim Zimskim Olimpijskim igrama.

Prve "dječje" bolesti nisu odlučile, kao i u mnogim slučajevima u povijesti sporta, zaobići ovaj legendarni događaj, pa su se tako organizatori borili s nizom većih i manjih problema. Osim relativno malog broja gledatelja (tokom cijelih Igara ubilježeno je samo 10,004 kupljenih ulaznica), Francuze su poprilično mučile i vremenske (ne)prilike – mećava, jaki jugo i karakteristična siječanjska kiša, kao i izgradnja klizališta optimalnih dimenzija koje je trebalo služiti hokejskim natjecanjima i 400-metarskom brzom klizanju.

Svi su problemi i nepogodnosti ipak do početka Igara uspješno anulirani i dijeljenje prvih kolajni moglo je nesmetano započeti. Na ceremoniji otvaranja olimpijskim su stadionom, tako, "prošetali" gotovo svi sportaši, a zanimljivo je bilo i da su prema tadašnjim pravilima bili primorani marširati u - ni manje ni više nego - sportskoj opremi. Scene koje su se tada mogle vidjeti bile su pomalo nevjerojatne - sportaši koji su na ramenima bez ikakvoga problema nosili skije, hokejske palice, klizaljke i ostale rekvizite koje su koristili na samim borilištima.

Premijerne su se medalje dijelile sportašima u brzom klizanju, a u disciplini 500 metara najuspješniji je bio Amerikanac Charles Jewtraw, upisavši se tako u povijest kao prvi dobitnik zlatne kolajne u povijesti Zimskih olimpijskih igara. U ostalim su disciplinama potpuno dominirali finski sportaši, a poglavito Clas Thunberg, kojemu su zbog sjajnih prezentacija i osvojenih medalja u svih pet disciplina (tri zlata – 1500 i 3.000 metara, kombinacija; jedno srebro – 10.000 metara; i jedna bronca – 500 metara), nadjenuli nadimak "Nurmi na ledu".

Nordijskim je skijanjem na Igrama suvereno vladao Norvežanin Thorleif Haug, koji je ubilježio trijumfe u skijaškom trčanju na 18 i 50 kilometara, te nordijskoj kombinaciji koja je obuhvaćala skijaške skokove i kraću dionicu skijaškog trčanja. Njegov su primjer fantastično slijedili i njegovi sunarodnjaci, čemu u prilog dovoljno govori podatak da su u kompletnom nordijskom programu od 12 medalja prepustili samo dvije – bronce Fincu Nikuu i Amerikancu Haugenu.

Zanimljiv podatak što se tiče utrke skijaškog trčanja je i onaj koji kazuje da je jedan trkač u cilj došao čak 2 sata i 30 minuta poslije prvaka Hauga, prvenstveno zbog slabe pripremljenosti, ali i veoma teških, hladnih i vjetrovitih vremenskih uvjeta, u kojima se "jadnik" uopće nije snašao.

Prvi olimpijski pobjednik u skijaškim skokovima postao je, pak, Norvežanin Jacob Tullin Thams, koji je u oba skoka doskočio na 49 metara i zahvaljujući tome ostvario ukupni skor od 18.960. Uz ovu se disciplinu veže, također, i jedan nevjerojatan i pomalo nestvaran događaj, koji je svoj epilog dobio tek 50 godina nakon okončanja Igara. Amerikancu Andersu Haugenu je, naime, zbog pogreške u mjerenjima skokova uskraćeno zasluženo brončano odličje, no nakon dugogodišnjeg parničenja ipak i vraćeno i to u dobi od 83 godine!

Hokejske su medalje, bez nekih prevelikih iznenađenja, pripale Kanadi, SAD-u i Velikoj Britaniji, uz opasku velike dominacije Kanađana koji su u prva tri susreta postigli impresivnih 85, a primili nijedan zgoditak. U kasnijem su natjecanju uspjeli primiti samo dva, a zabiti njih 25, što je u konačnici činilo nevjerojatnu gol-razliku od 110:3!

Natjecanje u bobu održano je na stazi Pelerins, nazvanoj po glečeru koji njome dominira, a oprema je, što je veoma zanimljivo, na vrh bila transportirana starim auto-kabelom Aiguille du Midija. Natjecanje je nominalno bilo četverosjedno, iako su sudionici po želji mogli u velike metalne saonice ukrcati i pet osoba kako bi bob bio teži i postizao veće brzine. U takvim se okolnostima najbolje snašla ekipa Švicarske I, ispred drugog sastava Velike Britanije i prvog Belgije.

Pomalo marginalizirani ženski rod na Igrama su predstavljale jedino klizačice, među kojima su se posebno istaknuli zlatna Austrijanka Herma Plank- Szabo i njezina sunarodnjakinja Helena Engelmann u paru s gracioznim Alfredom Bergerom. U muškoj je konkurenciji trijumfirao Šveđanin Gillis Grafstrom, koji je zlato uzeo i na ljetnim OI u Anversu 1920, kada je taj sport uz hokej na ledu jedini dobio priliku predstaviti se olimpijskoj publici prije službenog oformljavanja ZOI. Posebno mjesto među klizačicama dobila je i 11-godišnja pjegava Norvežanka Sonja Henie, koja je zauzela posljednje, osmo mjesto, ali već na sljedećim trima igrama osvojila sve tri zlatne kolajne.

Na Igrama je nastupila i reprezentacija Jugoslavije, koja je imala četiri predstavnika u skijaškom trčanju, no niti jedan od njih nije postigao zapaženije rezultate. Plasman su na 18 kilometara ostvarili tek Zdenko Švigelj koji je bio 32., Vladimir Kajzelj koji je bio 34. i Dušan Zinaja koji je zauzeo 36. poziciju. U dužoj utrci, na 50 kilometara, nijedan jugoslavenski predstavnik nije uspio stići do cilja, a nastup je osim spomenutih trkača u obje utrke ubilježio i Mirko Pandaković.

Službena dodjela medalja svim osvajačima i osvajačicama održana je, suprotno današnjim običajima, tek posljednjeg dana Igara, 5. veljače, i to neposredno prije završnog govora baruna i utemeljitelja olimpijskog pokreta, Pierrea de Coubertina. Tako se dogodilo i da su neki sportaši i sportašice već otputovali u svoja domicilna mjesta, te su njihova odličja iz ruku Frantza Reichela morali preuzeti prisutni članovi njihova tima.

Najuspješniji sportaši došli su, kako je i predviđano, iz Skandinavije, premda su prije natjecanja upravo oni izražavali svojevrsnu odbojnost Igrama vođeni bojazni da će one dovesti u pitanje održavanje Nordijskih igara koje su premijeru imale 1911. i koje su se redovito održavale u Švedskoj. Epitet najboljega atlete ponio je Finac Clas Thunberg s pet medalja (tri zlatne te po jednu srebrnu i brončanu), dok je mjesto drugog najuspješnijeg zauzeo Norvežanin Thorleif Haug s tri zlatne i jednom brončanom kolajnom.

Fotografije u tekstu: Olympic.org