Karabatić bi razbio i medvjeda

U petak je bio još jedan slobodan dan koji, hvala mu na tome, nije "pokvario" Lino Červar davanjem ostavke već smo nakon odrađene konferencije za novinare krenuli u Parndorf, shopping Meku "odmah pored Beča". Prvo, odmah vam mogu reći da je "Parndorf odmah pored Beča" kao što je "Varaždin odmah pored Zagreba", ali dobro, barem ima stvarno puno dućana tako da shopping Meka zaista je. Iako Tomislav i ja volimo gledati i kupovati, ja posebno na sniženjima, nije baš da smo bili oduševljeni ponudom, a bome niti cijenama. Naravno, je to sve skupa jeftinije nego doma (kao da zapravo postoji mjesto na svijetu gdje nije jeftinije nego u Zagrebu), no cijene nisu takve kao što pričaju ljudi koji, očito, nisu nikad bili. Srećom, "uspjeli" smo naći neke "sitnice" u Tommy Hilfigeru, Nikeu i ostalim nepoznatim markama pa shopping možemo nazvati uspješnim.

Na povratku u hotel najveći problem nam je bio kako ćemo ponovno naći parking blizu hotela jer se to činilo kao nemoguća misija, no prošlo je prilično dobro što je teško reći za večeru koja je uslijedila. Naime, postoji (nisam siguran da li još uvijek postoji, ali jučer je) pizzeria odmah pored hotela koja je na meniju imala bečki (Tomina želja), pizzu (moja želja) i pivu (obostrana želja) pa smo ležerno ušli unutra, a kad ono - nema nikoga. Navodno je nekad tamo zapravo bio neki gost, no po šoku i iznenađenju konobara/kuhara/pizza majstora/perača suđa/vlasnika nismo baš bili sigurni. Iznenađenje je bilo još veće kada je hrana zapravo bilo vrlo ukusna, a porcije za Tomin ukus, što je "šokantno" svima koji ga poznaju, prevelike. Sve bi to skupa bilo u redu da nam isti onaj čovjek iz prošle rečenice nije pustio CD Best of gay collection 1997. s "najvećim hitovima" iz "Titanica"; naravno, da začini atmosferu je upalio i svijeću na stolu.

Od pive i obilne hrane smo tako dobro spavali da se čak niti Tomislav nije probudio na finale ženskog "tenisa" sljedećeg jutra između Justine Henin i Serene Williams; onda vam može biti jasno koliko je taj tenis bio kvalitetan jer, stvarno mogu posvjedočiti, taj se čovjek budio gledati Čilića u ne znam uopće koliko rano sati. Obzirom da je bio polufinalni dan, lukavo smo zaključili kako trebamo otići što ranije u dvoranu, ostaviti stvari na mjestima pa - u obližnji shopping centar. Ja nisam našao jaknu koju sam tražio, ali sam zato našao tenisice dok je Tomislav mislio da je našao sako i hlače dok nije nazvao djevojku koja mu je objasnila kako mu to zapravo ne treba. Neću ništa ovdje dodati jer nemam pravo glasa kod takvih stvari obzirom na dugogodišnju vezu već ću samo reći kako sam odradio svoje, kupio curi poklon u H&M-u i krenuo prema dvorani.

Prije nego što su fantastični Francuzi razbili Island, Hrvatska i Mađarska predstavile su svoju kandidaturu za Europsko prvenstvo 2014.; tko zna - možda ga stvarno i dobijemo - bilo bi super. Na prezentaciji nije bilo ništa posebno zanimljivo pa ću odmah preskočiti do naše utakmice koja nam je osigurala medalju. Osim Marcina Lijewskog koji je ostao bez zuba, ništa bolje nisu prošli niti poljski navijači koji su sjedili točno preko puta nas. Organizator je lijepo osmislio projekt "svi zajedno sjede i vole sport", ali nije razmišljao da isti ima prođu kada igraju Danska i Norveška, ali bome ne kada se nađu Poljska i Hrvatska; neću ni pomišljati što bi bilo da su igrali Hrvatska i Srbija, a umalo jesu.

Našu pobjedu i veliko slavlje dodatno je uljepšalo kada nam je glasnogovornik Saveza Zlatko Škrinjar rekao da će izbornik rado uoči finala ekskluzivno razgovarati s Tomislavom koji je pak mene uspješno nagovorio da odem s njim u hotel; poslije se to pokazalo odličnim potezom i zato - bravo za mene što sam se dao nagovoriti. U dotičnom hotelu su odsjele sve momčadi pa sam tako, dok je Tomislav razgovorao s izbornikom, popričao s Nikolom Karabatićem, Slavkom Golužom i Domagojem Duvnjakom da bi potom dobar posao Zlatko, Tomislav i ja zalili pivom. Pored nas je na piću sjedio Didier Dinart koji je, šteta, pio samo sok dok je za šankom "bio glavni" Bertrand Gille koji ne igra zbog ozljede pa može slaviti kako treba.

Inače, atmosfera u hotelu bila je vrlo ležerna, bilo je dosta naših navijača koji su se slikali s igračima kojima pak ništa nije bilo teško: potpisivati kape, majice ili se samo slikati. I tako, dok su neki odlučili svoj izlazak nastaviti (ne brinite, nitko tko će igrati protiv Francuske) Tomislav i ja smo zaključili kako nam je par pivi i više nego dosta jer smo do hotela došli - autom. Srećom, uz pomoć GPS-a, puno smijeha (uglavnom moja zasluga) i izgovorenih gluposti (gotovo potpuno moja zasluga) uspjeli smo doći do hotela i produžiti do obližnjeg McDonalds'a gdje smo u miru mogli završiti raspravu o tome bi li Karabatić mogao istući medvjeda; čisto da se zna - ja sam i dalje uvjeren da bi mogao.

Eto... Uskoro će jutro dana u kojem napadamo europsko zlato. Iskreno, gledajući u subotu Francuze i nas - oni su bolji, ali... Uvijek u sportu postoji "ali". U svakom slučaju, lijepi pozdrav od mene iz hladnog, hladnog Beča i nadam da se kako vam nije bilo grozno čitati moj prvi blog. Do čitanja:-)

Lino i hladnoća upropastili dan, 28. siječnja, 14:21

Srijeda, slobodan dan na Europskom prvenstvu što se tiče utakmica, no zato je hrvatski izbornik Lino Červar i njegovo podnošenje ostavke poremetilo naše planove za uživanje u Beču, a bome niti nepodnošljiva hladnoća nije pomogla...

Iako nije moj red pisati blog, Tomislav opet (!) spava jer se opet (!!) dignuo ujutro gledati Marina Čilića. Budim se ja i vidim da se Čiliću ne piše dobro, a Tomislav me uvjerava kako je zapravo naš igrač bolji i da se to vidjelo u prvom setu. Bilo kako bilo, Čilić je ispao, a ja bedasto pomislio da će se Tomo barem u petak naspavati, ali ne – gledat će Federera; čovjeku nema pomoći iako ga je malo razveselilo što su njegovi Spursi napokon nekoga dobili, a Duncan, jedan od najdražih mu sportaša, imao čak 27 skokova.

Idemo mi ipak natrag na srijedu. Kada nam je uvijek dobro raspoloženi glasnogovornik Zlatko Škrinjar u utorak rekao kako je u srijedu u 11 sati konferencija za novinare rekli smo: super, doručkujemo, odradimo pressicu, imamo tekst za srijedu i oko 12 smo u gradu, a kad ono - Červar daje ostavku i zadržali smo se u dvorani do 15 sati.

Osim Červara, protiv našeg slobodnog dana bilo je u vrijeme pa je tako u Beču bilo “uvijek ugodnih” minus deset stupnjeva uz “lagani povjetarac“ što nas je nakon konferencije poslalo natrag u hotel. Za nekih sat vremena se Tomislav ipak uspio naspavati (da, opet je spavao) pa smo krenuli u grad, no bilo je toliko hladno da smo ubrzo završili u pravom bečkom kafiću i pili tople napitke.

Večer je bila rezervirana za – prijatelje. Tomislav se otišao naći sa svojim prijateljem koji živi u Beču, a ja svojim dugogodišnjim prijateljima iz Gradišća koji također žive u glavnom gradu Austrije. Uz dosta sreće, sve se tako poklopilo da su mjesta na koja smo išli vrlo blizu oko popularnog Rathausa pa tako nitko nije morao puno hodati što je, obzirom na hladnoću, bilo jako dobro.

Po povratku u hotel je uslijedilo tradicionalno javljanje djevojkama u Zagrebu i spavanje, ali tek nakon što sam napisao najavu utakmice s Danskom koju uopće nisam zaboravio napisati ranije tog dana. Ujutro je Tomo, kao što sam već rekao, gledao i živcirao se zbog Čilića, a ja sam kao pravi Apple fan uživao u predstavljanju iPada: novog čuda Stevea Jobbsa. Onako objektivno, mislim da sam bolje proveo jutro nego Tomo koji, čudnog li čuda, upravo spava dok ja ovo pišem...

Tomislav je u svojem blogu opisao što smo radili do utakmice Hrvatska - Island pa ću ja onda preuzeti palicu i reći što smo radili ostatak dana. Glavna vijest dana svakako je bio naš remi s Islandom, a u dvorani se dosta pričalo i o slaboj potpori hrvatskih navijača što će se sigurno popraviti već u idućoj utakmici...

Iskreno, gledajući utakmicu Island – Hrvatska nisam imao dobar osjećaj; zapravo, bio sam siguran kako će to biti naš prvi poraz – posebno nakon prvih 30 minuta kada mi se činilo kako to neće biti ugodan dan za naše navijače. Na koncu smo se, zahvaljujući spoju vlastite kvalitete i islandskog straha od velikog skalpa, izvukli s bodom. Što se tiče naših navijača, morat će se i oni popraviti jer nisu bili skoro nikakva prednost hrvatskim rukometašima. Dapače, grupica Islanđana bila je glasnija, no i naši rukometaši i navijači se tek zagrijavaju u Beču; bit će već danas bolje.

Očekivano, naši rukometaši nisu bili posebno raspoloženi za izjave nakon utakmice, no dio “zasluga“ za to ide i domaćinima koji su tako glupo napravili prolaz igrača kroz mix-zonu da ih je to samo dodatno iživciralo. Predviđeni put kojim su igrači trebali izaći s terena i proći pored novinara više je sličio na “zmijicu“ s one prastare Nokije koju vjerojatno još ima samo moj tata što su igrači komentirali u “hrvatskom duhu“ koji nije primjeren citirati čak ni za blog. S druge strane, unatoč gluposti organizatora i tome što niti oni nisu pobijedili Olafur Stefansson, sjajni islandski igrač, nije imao problema s davanjem izjava – svojim, austrijskim i hrvatskim novinarima.

Druga utakmica dana bila je ona između Austrije i Norveške u kojoj smo bili u dilemi. Obzirom da nismo bili sigurni hoćemo li navijati za Austriju pa da domaćini otežaju Norvežanima ili za Skandinavce tako da praktički izbace Austriju iz svake kombinacije za prolaz – presudila je atraktivna norveška kolegica pa smo ipak malo više pljeskali golovima Norveške; sjedila je iznad nas i sve "kontrolirala". Na koncu, kako su se razvile utakmice i bolje nam je ovako jer sada se Danci i Norvežani međusobno moraju dobiti dok mi “samo” trebamo dobiti Austriju; realno, trebamo pobijediti Austriju i ako će igrati pola dvorane jer smo toliko bolji.

Za vrijeme utakmice s Austrijom mudro smo iskoristili trenutak kada su svi u dvorani i otišli u dio dvorane na kojem piše “catering“. Za razliku od Graza, kao i sve ostalo u Beču, ponuda hrane je zaista bila odlična i nakon što smo se fino najeli nedostajao je još samo krevet za lagano prileći, no ništa od toga; još je puno posla bilo pred nama. Nakon utakmice, zanimljiva je bila pressica na kojoj su austrijski novinari na njemačkom pričali s izbornikom Norveške dok je njihov izbornik izjave davao na engleskom pa ga nitko od domaćih ništa nije niti pitao.

Posljednja utakmica bilo je lagano “šamaranje“ Rusa od strane Danaca, a najzanimljiviji dio utakmice bio je trenutak kada je danski vratar s krila dobio toliko jako u glavu da mu je cijelo lice bilo kao da je cijeli dan usred srpnja ležao na našoj obali; na leđima. Naravno, to nije smiješno, ali kao netko tko je u mladosti branio u rukometu moram priznati kako su rukometni golmani zaista posebna vrsta.

Nakon što voditelj press-centra nije znao tko je Vladimir Maximov što je zaista žalosno, odradili smo posljednju pressicu i krenuli prema hotelu. Obzirom da smo ujutro krenuli iz Zagreba pa potom osam sati proveli u dvorani - bili smo “krepani”, jedva smo čekali kratko se javiti doma i na spavanje; ipak je ujutro igrao Čilić na kojeg se trebalo dignuti. Jedan je uspio (Tomislav), a jedan nije već je mirno spavao unatoč upaljenom televizoru i ralicama koje su navodno prolazile po cesti.

Budući da ste sigurno pročitali prvi blog koji je o našim (ne)zgodama napisao Tomislav, znam da svi nestrpljivo čekate nastavak priče "trojice iz Graza" pa da ne duljim - izvolite nešto i od mene...

Odmah na početku moram reći kako nikad u životu nisam pisao blog, dnevnik ili nešto slično, ali kako je Tomislav rekao: "samo napiši što smo radili u četvrtak" pa eto - tako će i biti.

Odmah na početku puta susreli smo se s problemom u redakciji poznatim pod imenom: "Sajko kasni" pa smo se skoro smrznuli čekajući da prođe njegovih pet, a zemaljskih 30 minuta. Naravno, to smo trebali shvatiti kao najavu neugodnih situacija na putu, no mi smo naivno pomislili: "najbitnije da smo krenuli". Pokazalo se kako nije bilo najbitnije da smo krenuli nego je bilo najbitnije što je cijelim putem padao snijeg i značajno nam smanjio brzinu puta, a pritom ne usporivši vrijeme.

Ako ste čitali prvi Tomin blog onda će vam biti jasno zašto smo htjeli "cimnuti" slovenske carinike, ako niste - sram vas bilo; evo ipak "još jedne prilike". Znači, kako smo naučili da carinik i policajac udaljen 100 metara blisko surađuju oko toga tko je vezan, a tko je Tomo, naš se direktor Davor na granici ogrnuo jaknom kako bi se činilo da nije vezan, no savršeni plan da nas policajac zaustavi, a mi svi vezani je propao kad ovoga - nije bilo. Nema veze, ako ovo čita čisto čovjek može biti miran jer zna da smo bili vezani; bilo kako bilo: slovenski policajci - Sportnet.hr 2:0.

Na utakmicu nismo došli prerano zbog već spomenutih problema oko snijega (nikako ne i zato što je Davor kasnio, ako ste slučajno to pomislili), no zato smo došli na vrijeme kako bi vidjeli udarac koji je Drago Vuković dobio u "nezgodno mjesto". Naravno, cijeli muški dio dvorane se automatski primio za to "nezgodno mjesto" i suosjećao s Vukovićem, a onda kada sam vidio Damira Kajbu kako uletava u teren s ledom i pokušava nekakvim istezanjem pomoći našeg Dragi, iako je svima pa i njemu jasno kako pomoći nema, palo mi je na pamet kako bi stvarno trebali smisliti nešto protiv te boli.

Recimo, Tomo je rekao kako bi "te trebali lupit da se onesvijestiš na minutu-dvije" što se čak i ne čini tako loša ideja; barem ne u trenutku kad dobijete udarac u "nezgodno mjesto". Što se pak tiče leda, stvarno ne znam zašto ga je gospodin Kajba nosio jer sumnjam da sebi stavlja led na dotično mjesto kada dobije udarac ili pak u bilo kojoj drugoj situaciji.

Nakon utakmice smo standarno otišli u McDonald's koji je baš zgodno odmah kod "dvorane" te s novom pobjedom i punih trbuha "zdrave" hrane krenuli kući. Na putu doma nam je puno manje smetao snijeg, lagano zaleđena cesta i sve ostalo što nas je živciralo na putu prema Grazu jer smo ipak imali dva boda više nego prije; onda sve ide lakše. Svakako je pomoglo što smo Tomo i ja u dva sata do doma složili Top 8 koji sad moramo ići pisati tako da - lijepi pozdrav. Za prvi put - i više nego dosta...