Austrija mora pasti

Nakon četiri dramatične utakmice u kojima je Hrvatska bodove osvajala ili spašavala u posljednjih 10-ak minuta, sigurni smo da se nitko u reprezentaciji ili među onima koji je vole i prate ne bi žalio na jednu laganu, nimalo infarktnu utakmicu. Koliko god Austrijanci kao domaćini predstavljali određenu opasnost – prava su prilika upravo za to, za podmazivanje onih zahrđalih dijelova momčadi, posebno u napadu.

Austrijski nastupi u prvom krugu pozivaju, jasno, na oprez – od solidnog otpora Danskoj, šokantnog remija s očito vrlo dobrim Islanđanima do iznenađujuće, i to uvjerljive, pobjede nad Srbijom, no Norvežani su na početku drugog kruga jasno pokazali put kako odigrati protiv poletnog, borbenog, angažiranog, ali kvalitetom ipak inferiornog protivnika.

Austrijanci žive od agresivne obrane i kontri koje iz nje proizlaze, znaju da u pozicijskoj igri nemaju što tražiti protiv snažnijih protivnika pa pokušavaju izazvati kaos. Ako se igra kontrolirano, pametno, bez izgubljenih lopti i nerezonskih šuteva, onda kvaliteta mora doći do izražaja, a nema sumnje da je Hrvatska itekako kvalitetnija od Austrije.

Napadački, najbolji strijelci i najveći potrošači lopti su vanjski igrači Szilagyi (25 golova, slab protiv Norveške) i Schlinger (19/30) kojima se ne smiju dopustiti otvoreni šutevi s devet metara. U kontre, pak, najviše ”lete” krila Weber i Wilczynski, a najbolji lijek za njih je strpljiv i koncentriran napad.

Na golu najviše vremena provodi Nikola Marinović, a iako mu je ukupna statistika prilično slaba (25 posto), Marinović zna ući u seriju i ne valja ga razbraniti s vanjskih pozicija – slabo brani s krila, a kako su Štrlek, Čupić i Zrnić realizatorski dobro raspoloženi, to treba iskoristiti.

Lino Červar dobro je proučio Austrijance, njihovim novinarima naglasio je kako za njegov stručni stožer prolazak Austrije u drugi krug uopće nije iznenađenje: ””Nisu oni za podcijeniti, svaki je domaćin jak. Imaju igrače iz Bundeslige kojih se mi ne trebamo bojati, ali moramo maksimalno zapeti da bismo ih svladali.”

Nakon četiri odigrane utakmice sada se već mogu konkretnije ocijeniti mogućnosti, slabosti i vrline hrvatske reprezentacije. Jasno je da obrana funkcionira jedino kada je agresivna, a do sada smo tako uglavnom odigravali u drugim poluvremenima; agresivan početka protiv Austrijanaca (i narednih protivnika) omogućio bi nam da ne moramo uvijek stizati zaostatak i tako se trošiti i fizički i psihički.

Napadački, uvelike ovisimo o Ivanu Baliću, što nije nužno loše jer Ivano igra odlično, no opasni smo tek kada se njemu još netko pridruži. Krila su kvalitetna, ali dobivaju premalo lopti, a ostale vanjske igrače još uvijek čekamo. Ostaje nada da će Duvnjaku dva projektila u završnici dvoboja s Islandom podignuti samopouzdanje do mjere da može ponoviti izdanja sa SP-a u Hrvatskoj, jer bi s pravim Duvnjakom Hrvatska bitno dobila na snazi i raznovrsnosti.

Jasno je da Lackovića i Valčića zbog ozljeda nećemo dočekati u stopostotnom izdanju na ovom EP-u, ali njihova čvrstina u obrani, prodornost (Valčić) i šut s 9-10 metara (Lacković) prijeko su potrebni reprezentaciji i moramo se nadati rastu njihove forme kako se približavamo odlučujućim utakmicama.

Austrija je prava prigoda da uštimamo orkestar i da jednom pravom, moćnom predstavom pokažemo da smo u Beč stigli po medalju; no ako na kraju upišemo i još jednu dramatičnu pobjedu, neće se nitko previše žaliti, dva boda su jedini prioritet u tom susretu…