Ne gledajmo pobjedama u zube

No, osloniti se na Norvežane nije pametno, ne nakon što su uspjeli izgubiti utakmicu u kojoj su Danci vodili točno jednu sekundu. Naime, norveški trijumf nad Islandom u posljednjem kolu skupine B odveo bi Hrvatsku u polufinale neovisno o rezultatu našeg sraza s Danskom. Ne pobijedi li, pak, Norveška, Hrvatskoj će trebati barem bod protiv europskih prvaka…

Zgusnut raspored Europskog prvenstva tjerao nas je da analize hrvatskih igara radimo od utakmice do utakmice, a kako smo praktički sve utakmice igrali tako da budu zanimljive svima osim srčanim bolesnicima, teško da smo nekim nastupom mogli ostati oduševljeni. Isticao se karakter, s razlogom; isticao se mentalitet, s razlogom; isticale su se i pogreške, također s razlogom.

No, dojma sam kako smo u analizama svi malo griješili, vjerojatno zbog preemotivne povezanosti s rukometnom reprezentacijom, a koja je plod fantastičnih rezultata postignutih u proteklih šest godina.

Červarova perspektiva

Naime, Lino Červar imao je pravo kada je nakon pobjede protiv Austrije podsjetio kako je Hrvatska na ovom Prvenstvu ne samo obnovljena, već i oslabljena za Lackovića i djelomično Valčića. Červarova usporedba ”uzmite Francuzima Narcissea i Karabatića” možda i nije baš najpreciznija, ali ipak postavlja stvari u drugačiju perspektivu – istina je da Hrvatska igrački na ovom Prvenstvu nije tako snažna kao na većini prethodnih natjecanja.

Istina je i Červarova tvrdnja kako smo u Austriju stigli s dosta mladom reprezentacijom i kako dio momaka skuplja prve ozbiljne minute na velikom natjecanju, a točno je da i dio igrača ima status pričuva u svom klubu, što nije bio slučaj s nositeljima naše igre od Portugala do Hrvatske.

No, i Červarova perspektiva ima poneku rupu, prije svega činjenicu da je ovu momčad on selektirao i da je njegova odluka bila lišiti se usluga nekih trofejnih, iskusnih, još uvijek vrlo kvalitetnih igrača. I zbog toga Červar nema pravo izvlačiti se na mlade kada ih je sam odabrao. Ako je izbornikovo razmišljanje bilo usmjereno u smislu ”ako osvojim medalju bit ću genijalac, ako ispadnemo nitko mi neće moći prigovoriti”, onda to nije razmišljanje za dobrobit hrvatske reprezentacije.

Ako je, pak, selekcija napravljena zbog Londona i OI 2012., onda treba uzeti u obzir da se u dvije godine puno toga može promijeniti i da je takvo planiranje vrlo opasno. Kao što se pojavio Štrlek, tako se može pojaviti i desni vanjski, isto kao što nema garancije da će se neki Kopljar ili Gojun razviti u vrhunske igrače koliko god im prilika davali. Skoro sve reprezentacija došle su u Austriju u najjačim mogućim sastavima, jer Europsko prvenstvo preveliko je natjecanje da bi ga se koristilo kao probu. To je, istina, Červarovo pravo, no on i dalje odgovara za rezultat i za svoju selekciju igrača. I stoga ne može koristiti kao ispriku to što nema Petra Metličića, kada je on taj koji je odabrao da ga nema.

Perspektiva javnosti i medija

Iako je Hrvatska prilično kvalitetnija momčad od Austrije, ne treba pretjerivati s kritikama zbog pobjede protiv domaćina prvenstva. Da, ne valja što smo primali golove s dva igrača više, i što općenito Hrvatskoj igrač više i nije Bog zna kakva prednost. Ne valja što smo 11:5 pretvorili u dramatično drugo poluvrijeme, niti valja što nam je za pobjedu protiv Austrije dobro došlo i malo sudačkog vjetra u leđa.

No, budimo onda jednako strogi i prema svima drugima. Prema Islandu koji ima odličnu reprezentaciju, možda i snažniju od Hrvatske, koji je olimpijski vicerprvak i koji je protiv Austrije odigrao neriješeno nakon što je primio tri gola u posljednjoj minuti. Budimo jednako strogi prema Srbiji koju su Austrijanci razbili, prema Norvežanima koji su također slavili s nevelikih +3.

Da li je i Francuska ”očajna momčad” jer je s praktički najjačim sastavom (za razliku od Hrvatske) igrala neriješeno s Mađarskom, jedva se provukla pored ”neke tamo Češke”? Pogledajte sastave, pa onda rezultate Rusije, Njemačke, Švedske (!), Slovenije, Mađarske, Španjolske, pa onda recite – u kakvoj smo situaciji mi, a u kakvoj oni? Tada već naše četiri pobjede uz jedan remi izgledaju vrlo dobro…

Navikli smo se na određenu razinu igre hrvatske reprezentacije proteklih godina, navikli smo na ode ”najljepšem rukometu”, na lagane prolaske do polufinala, no trenutno nemamo momčad za takve rapsodije. Djelomično zbog Červarovog odabira, djelomično zbog godina koje prolaze, djelomično jer Kopljar jednostavno nije Metličić, a Gojun Špoljarić. Barem ne još.

No, moramo se od takvog razmišljanja odviknuti, pobjede protiv momčadi poput Norveške ili Islanda više nisu ”ziceri” i svaki bod treba gledati kao ”polupunu čašu”. Nismo pretplaćeni na polufinala i medalje, nismo bili ni kada smo bili snažniji nego sada.

Puno je kvalitetnih momčadi i puno je kvalitetnih igrača na ovom natjecanju; dobar je Vori, ali dobri su i Knudsen, Loke, Gille, Jurecki, Gunnarson, Aguinagalde. Zabija Štrlek, ali zabijaju i Tvedten, Eggert, Christiansen, Guigou, Tomas, Filip i još niz sjajnih krila; super brani Alilović, ali brane i Omeyer, Hvidt, Ege, Szmal… Razumijete što želim reći.

O određenim Červarovim zamislima i izborima i odlukama sigurno će se razgovarati nakon Prvenstva. No, do tada je najpametnije i najkorektnije zbiti glave zajedno s rukometašima i nadati se da svaku utakmicu možemo dovući do egala uoči posljednjih deset minuta.

U tim slučajevima bit ćemo tvrd orah svakome, taj pobjednički duh i pobjedničke navike nisu nimalo za podcijeniti. Svi su dobri, svi su izjednačeni i nitko ne briljira, bitno je samo tko pobjeđuje.

A Hrvatska je u tome čak i neočekivano dobra.