Prava poruka, ali krivo vrijeme i krivi ljudi

Obična konferencija za novinare postala je breaking news zahvaljujući papiriću s kojeg je Lino Červar pročitao razloge zbog kojih neće ostati na klupi Hrvatske nakon Europskog prvenstva u Austriji. Priopćenje, koje možete pročitati u desnom stupcu, sadrži niz vrlo dobrih argumenata i razloga zbog kojih Červar odlazi, po čemu je njegov odlazak prilično drugačiji od, primjerice, odlaska njegovog nekadašnjeg stranačkog lidera.

No, baš kao i Ivo Sanader, Červar je izabrao krajnje čudan termin za najavu odlaska, samo dan prije ključne utakmice drugog kruga protiv Danske, praktički četvrtfinala za hrvatsku reprezentaciju.

Sleđena lica Domagoja Duvnjaka i Jakova Gojuna puno su rekla o šoku koji je sigurno tog jutra izazvao Červar u svlačionici, teško je nakon toga očekivati da koncentracija na utakmicu s Danskom bude stopostotna. Činjenica je da se u medijima neće pisati o Christiansenu i Hvidtu, već isključivo Červaru, nije toliki problem koliko će biti problem ako će takav odnos biti i u svlačionici. I zbog toga će Červar, siguran sam, popiti puno kritika jer je to puno lakše nego analitički raščlaniti razloge njegovog odlaska.

Iako je na površini tajming pogrešan, nije nemoguće da na kraju ima pozitivan efekt na svlačionicu. Červar je sada stvarnim djelom pokazao igračima da priča ”kako nitko u njih ne vjeruje” pije vodu, da to nije prazna demagogija; sada tu motivaciju mogu iskoristiti da dodatno skupe glave i protiv Danske ”poginu” za trenera i dokažu ”zločestim medijima” da su bili u krivu kada su kritizirali igru pomlađene hrvatske selekcije. Ako tako zaista bude, Červar će i taj potez moći dodati popisu poteza koji su naišli na kritike, a pokazali su se ispravnima.

No, važnije je od toga koncentrirati se na ono što je Červar rekao (pročitao), a sudeći po pričama koje oko nas kruže u press centru – na to će se mali broj novinara koncentrirati.

O Červarovim potezima kao rukometnog trenera na Sportnetu smo uvijek rado raspravljali, jer bilo je tu i upitnih poteza, bilo je tu sigurno i pogrešnih poteza. No, njegovu poziciju nismo baš nikada doveli u pitanje, rezultati su bili premoćni za takvo što, a reprezentaciju nikad nismo rušili nekakvim aferama, izmišljenim konstrukcijama, pričama stvorenima iz ničega.

I na ovome Prvenstvu znali smo istaknuti slabije strane hrvatske reprezentacije, ali smo naglašavali ono dobro, posebno činjenicu da pomlađena reprezentacija gura rezultatski izvrsno. U tekstu ”Ne gledajmo pobjedama u zube”, objavljenom nekoliko sati prije Červarovog priopćenja, napisali smo upravo ono o čemu je on pričao – da je mlada i oslabljena momčad u Austriji ostvarila već sada bolje rezultate od nekih rukometnih velesila, primjerice Njemačke i Švedske.

I zato, kao i obično, možemo podignute glave poručiti Červaru da čita – krive medije. A zaboravlja da ti mediji nisu glas javnosti, jer javnost – iako ne sto posto, jer tako jednostavno u zemlji s previše pametnih ljudi i rukometnih izbornika ne može biti – podržava Červara i njegova svjetska i olimpijska zlata, svjetska srebra i uopće svjetske rezultate. Možda im se ne svidi neka zamjena, možda im se ne svidi otpisivanje Metličića ili igra s igračem više, no dobar dio Hrvata ne želi biti u skupini onih koji ne mogu podnijeti tuđe uspjehe i pronalaze razloge za kritiku istih. Hrvatski jal, mentalitet, kako god želite.

Nažalost, Červar ima apsolutno pravo kada kaže da se usprkos pet nastupa bez poraza više priča o lošoj igri (barem u većini mainstream medija), ima pravo i kada govori da se stvara klima izrazito nepovoljna prema promjenama, i može ga se shvatiti kada kaže da ne može raditi u toj nepodnošljivoj atmosferi podijeljenosti, mržnje, zavisti, nerazumijevanja. O tome će malo tko pisati, to će malo koji urednik uzeti kao bitan segment Červarovog izlaganja; pokušat će ga se predstaviti kao osjetljivog trenera koji ne želi priznati da mu momčad igra loše, a to je potpuno pogrešna perspektiva. Jer ovo sve što je rekao je 100% točno.

Izbornik koji razmišlja u ”big picture” kontekstima, a što god mislili o Červaru, on je upravo takav čovjek, trebao bi biti i svjestan da tih 10-ak ljudi koji ovdje u Beču pišu o njemu, i tih 10-tak urednika koji gledaju samo kako povećati tiražu i čitanost bombastičnim kritikama, ni na koji način ne predstavljaju mišljenje javnosti. Utrka za čitanošću jača je od moralne odgovornosti, i iako je razumljivo da je Červar umoran od borbe protiv toga, bitku za nepodijeljenu, tolerantnu Hrvatsku u kojoj se poštuju uspješni ljudi nećemo nikada dobiti ako ljudi poput Červara – odustanu. Štoviše, to je pobjeda tih urednika i tih novinara.

Ni ta njegova poruka – u svojoj biti vrlo značajna – ne može uroditi plodom, ne može imati neki veliki utjecaj jer će je na svoj način prenijeti ljudi (čast iznimkama) koji se posljednjih sat vremena u bečkoj stadthalle šale na njegov račun.

Onima koji vole rukomet ne bi smjelo biti tako smiješno, jer odlazi trener koji je prezeuo 16. momčad Europe i od nje učinio svjetskog prvaka, olimpijskog pobjednika i konstantu svjetskog rukometa, momčad koja se respektira u svakom rukometnom kutku svijeta.