Torvill i Dean: Bolero

Zimske olimpijske igre u Sarajevu bile su prve koje su održane u komunističkoj državi. Međunarodni je olimpijski odbor želio da najveći zimski sportski događaj na svijetu bude organiziran na neutralnom tlu, kako bi se anulirala mogućnost bojkota koje su doživjele Ljetne igre u Moskvi četiri godine ranije. To se razmišljanje pokazalo točnim budući da su svoje sudionike u BiH poslali tadašnji ljuti ratni suparnici, Amerikanci i Sovjeti.

Postoji mnogo različitih verzija nastanka ideje o organiziranju Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Prva od poznatijih kazuje kako je projekt zaživio na sastanku Branka Mikulića i Ante Sučića u jednom sarajevskom kafiću, a druga kako su najzaslužniji za to zaljubljenici u planine i zimske sportove - među njima bivši gradonačelnik Dane Maljković, profesor Ljubiša Zečević, te negdašnji predsjednik Vlade SR BiH Dragutin Kosovac.

Međutim, prijedlog BiH da organizira najveći sportski događaj na svijetu dočekan je sa skepsom i podsmijehom u ostatku država tadašnje Jugoslavije. Kandidatura je na veliku radost Sarajlija na koncu ipak odobrena i 19. ožujka 1978. Sarajevo je na zasjedanju Međunarodnog olimpijskog odbora dobilo tri glasa više od japanskog Sappora. Označilo je to početak izgradnje infrastrukture, sportskih objekata, prometnica i skijaških staza, koje su ujedno trebale i poboljšati život stanovnika Sarajeva, te im u jedra udahnuti nov vjetar.

Sam je grad u to doba bio provincija u odnosu na ostale europske centre. Ugostiteljski su objekti i trgovine bili neuredni, higijena loša, a osoblje neprofesionalno - sve je izgledalo sumorno. No sjajna je ekipa organizacijskog odbora u veoma kratko vrijeme uspjela probuditi svijest kod građana i svoje su sudjelovanje na Igrama ubrzo potvrdila sva veća imena i države. Velikom broju nacija sudionica pridonio je i MOO, simobličnom gestom i financiranjem po jednog sportaša i sportašice iz svake države sudionice.

Mnogo lijepih trenutaka doživljeno je na 14. ZOI. U nordijskom je skijanju 28-godišnja Marja-Liisa Kirvesniemi-Hämäläinen osvojila zlatne medalje u svim pojedinačnim natjecanjima (5, 10, 20 km), te broncu u štafetnoj utrci, a njezin je primjer donekle slijedio i Šveđanin Gunde Svan, koji je s 22 godine postao najmlađim skijašem trkačem osvajačem zlata na olimpijskim igrama. Osvojio je medalje u svim disciplinama - zlato u utrci na 15 km i u štafeti, srebro na 50 km, te broncu na 30 km.

Spomenuta je Finkinja Kirvesniemi-Hämäläinen svojim senzacionalnim uspjehom potpuno u drugi plan bacila dotadašnju vladaricu nordijskog skijanja i sportašicu koja je prije Igara slovila za jednu od najvećih favoritkinja za odličja Raisu Smetanovu. Sovjetska se trkačica morala zadovoljiti s tek dva srebra, osvojena na 10 i 20 km.

Još su uzbudljivija bila natjecanja u umjetničkom klizanju. Scott Hamilton je nadmoćno pobijedio u pojedinačnoj konkurenciji i tako opravdao dominaciju tokom regularne sezone, premda je patio od bolesti rasta i bio je izuzetno sitan. Titulom najbolje klizačice okitila se istočna Njemica Katarina Witt, koja je upravo sa sarajevskim igrama započela karijeru jedne od najvećih sportskih ikona 20. stoljeća. U konkurenciji parova najbolji su bili Sovjeti Jelena Valova i Oleg Vasiljev.

Pravi spektakl prezentiran je pak u kategoriji plesnih parova. Christopher Dean i Jayne Tovrill očarali su izvedbom popularne skladbe francuskog kompozitora Ravela, Bolera, te su od svih devet sudaca zaradili čiste - šestice.

Veliki im je problem prije izvedbe predstavljala dužina i ovako skraćene pjesme. Bolero je sa 17 minuta bio reduciran na 4 minute i 30 sekundi, no i to se protivilo pravilima od 4 minute i 10 sekundi. Rješenju se na koncu dosjetio Dean, te predložio da prvih 20 sekundi on i njegova partnerica provedu klečući na ledu, s klizaljkama ne dodirujući pod. Time su uspješno zaobišli pravila, koja kazuju kako izvedba počinje tek kada klizači klizaljkama dotaknu led.

Alpsko je skijanje održano bez dva velikana ovoga sporta. Marc Girrardeli je imao problem državljanstva - bio je Austrijanac, a vozio je pod zastavom Luksemburga, dok Ingemar Stennmark nije nastupio zbog čestog povezivanja s profesionalnim sportskim aktivnostima.

Malo je ipak bilo pravih šampiona među alpskim skijašima. Olimpijska su zlata iz Sarajeva u kasnijim nastupima opravdali jedino najbolji slalomaš Phil Mahre i švicarska spustašica Michaela Figini. Muški spust pripao je Amerikancu Billu Johnsonu, a veleslalom Maxu Julenu, dok su u ženskoj konkurenciji u veleslalomu i slalomu slavile Debbie Armstrong i Paoletta Magoni.

Iznenađujuća veleslalomska bronca pripala je Slovencu Juri Franku, čime je Jugoslaviji donio prvu olimpijsku medalju. Publika ga je toliko zavoljela da je ubrzo njemu u čast sročen čuveni slogan: Volimo Jureka više od bureka.

Na klizačkom stadionu pored velebne dvorane Zetra odvijale su se borbe najboljih brzih trkača na klizaljkama. Iznenađujuće se u zvijezdu ove discipline prometnuo mladi Kanađanin Gaetan Boucher, pobjednik na 1000 i 1500 m, te brončani na 500 m. U maratonskoj utrci pobijedio je Sovjet Igor Malkov, a najbolji je na 5000 metara bio Šveđanin Tomas Gustafsson.

Skakači su na skijama također vodili veoma zanimljive borbe - najveći favoriti bili su ljuti rivali, Istočni Nijemac Jens Weissflog i Finac Matti Nykannen. Wissflog je bio spretniji na manjoj skakonici, a Nykannen je zlato odnio na 90-metarskom zaletištu. U kombinaciji skijaškog trčanja i skakanja prevlast su nakon godina izbivanja vratili Skandinavci. Prvi je bio Norvežanin Tom Sandberg, a na pobjedničko postolje plasirali su se još Finci Karjalainen i Yilpulli.

Istočni Nijemci bili su najbolji u ogledima sanjkaša i bobista. DDR-ovke su pokupile sva tri odličja u jednosjedu, a njihovi su reprezentativni kolege osvojili zlata i srebra u bobu - dvosjedu i četverosjedu. Hokejski su turnir po šesti puta u osam nastupa osvojili Sovjeti, a medalje su pripale i Čehoslovacima i Šveđanima.

Na Igrama je nastupilo do tada najviše hrvatskih državljana u dresu Jugoslavije. Franjo Jakovac ubilježio je nastup u biatlonu, Milan Begović i Sanda Dubravčić u umjetničkom klizanju, a Nenad Žvanut i Dubravka Vukušić u brzom klizanju. Najuspješnija je bila umjetnička klizačica Sanda Dubravčić, kojoj je pripala i čast da upali olimpijski plamen. Njezino 9. mjesto uspjela je nadmašiti tek Janica Kostelić u Naganu 1998. godine.