Izgubljen u Vancouveru

Mika Dim, čovjek kroz čiju su odličnu školu prošle generacije hrvatskih skijaških Topolina, prisjeća se te 1999. ovako: "Reno Fleiss i ja smo vodili klince (mladu reprezentaciju) na Whistler. U Vancouveru smo morali na aerodromu čekati Španjolce, s kojima smo dalje išli zajedničkim autobusom. Kako je njihov avion kasnio dva sata, poslali smo djecu da odspavaju u autobusu dok čekamo. Kad su Španjolci napokon došli, utrpali smo ih u prednji dio autobusa i krenuli prema skijalištima, otprilike dva sata vožnje od Vancouvera."

"Prvi su se iskrcali Španjolci, a nakon njih i mi. Tipična situacija, s desetak klinaca i brdom opreme, koju smo nosili u hotel. Jedino što jednu torbu i skije nitko nije htio ponijeti."

No, tu torbu i te skije njihov je vlasnik poprilično teško mogao pokupiti, jer se u tom trenutku nalazio kojih stotinjak kilometara od autobusa, što je i Miki i Reni ubrzo postalo jasno.

"Fali nam jedan!" Sudbina je htjela da taj jedan bude upravo Mikin prvi potomak i ponos tate skijaša. Stariji Dim se - kao i uvijek - brzo snašao, na računu iz aerodromskog restorana pronašao je telefonski broj i pokrenuo potragu. Natko je ubrzo pronađen kako spava snom pravednika na aerodromskoj klupici, s istom mirnoćom s kojom se danas spušta niz Lauberhorne i Streifove ovog svijeta. Alarmirani zaštitar zračne luke morao se čak i potruditi da ga probudi.

"Uspjeli smo onda organizirati poznate, naše iseljenike s Brača, obitelj Balić, koji su Natka preuzeli na aerodromu. Kod njih je i prespavao i oni su ga čak dovezli na Whistler sutradan. Super ljudi."

Maja Zrnčić, Natkova majka, ne pamti previše detalja uzbudljive epizode s prvog Natkovog prekooceanskog putovanja. Za to postoje i dva valjana razloga. Prvi je da su otac i sin inteligentno zaključili da brižna majka sigurno ima dovoljno vlastitih preokupacija te da bi ju iscrpan izvještaj samo nepotrebno opteretio. A, iskreno rečeno, dečke taj doživljaj baš nije previše ni impresionirao. Kao što je Mika rekao: "Ma nismo joj ništa rekli, zato što to za nas nije bila baš nekakva vijest, nismo mi ništa tajili. Glavno da nisam izgubio nekog od ovih drugih klinaca, a za mog se nisam niš brinul, znao sam ja da će sve biti OK."

Drugi razlog je prirodni obrambeni sustav majke. Kada je istina napokon procurila na vidjelo, Maja je jednostavno odlučila potisnuti taj podatak u što dublju podsvijest. Činjenica da joj se sin odlučio za život u kojem na dvije tanke daske juri stotinjak kilometara na sat niz po mogućnosti što okomitije litice već je dala dovoljan doprinos povišenom stresu. Daljnja pomoć nije bila ni potrebna, ni dobrodošla, tako da se manje više složila s procjenom muškog dijela obitelji: "Ma da, to je skroz normalno, tko bi se oko toga živcirao. Zaborave ti sina na aerodromu. Trinaestogodišnjaka. Samog. U Kanadi. A zaboravi ga upravo njegov otac. Pa to zbilja nije vijest!"

U svakom slučaju, Natko je sada, jedanaest godina kasnije, proveo znatno manje vremena u zračnoj luci. Ovaj puta nema vremena na bacanje, Whistler čeka i nudi najveći izazov karijere.