Plemenitost se ne isplati

Da sam Amerikanac, vjerojatno bih 31. prosinca prošle godine sam sebi obećao da ću kontrolirati svoj sarkazam i cinizam, no vrlo brzo bih shvatio da od toga neće biti ništa. Kako biti manje sarkastičan i manje ciničan kada vam u opisu radnog mjesta stoji da iz tjedna u tjedan čitateljima morate servirati nova poglavlja sage o potonuću Portsmoutha?

Strašno me, stoga, iznenadilo kada sam prije nekoliko dana osjetio naglu potrebu da učinim plemenito djelo i istom tom Portsmouthu na neki način pomognem. Prva pomisao je bila da sam jamačno nešto pojeo i sada plaćam kamate, no prethodni obroci nisu sugerirali takvu mogućnost.

"Je li moguće", pitao sam se gledajući odraz spodobe s podočnjacima kojoj već mjesecima fali sna. "Zar iz pljesniva srca još uvijek izvire toplina, zar sjeme ljudskosti i dalje uspijeva na duši protkanoj cinizmom?" Odgovor je, čini se, bio potvrdan. Još uvijek sam čovjek, zaključio sam, i dao se na posao.

Sjeo sam pred računalo i utipkao www.portsmouthfc.co.uk te drhtavim kažiprstom cjelivao "Enter". Prije desetak godina ovaj bi trenutak vjerojatno nudio puno više dramskog naboja, jer do otvaranja stranice valjalo je gledati u postotke, no drama je sada izostala. Treptaj oka kasnije stupio sam na neprijateljski teritorij.

Opremljen svježe nadograđenim antivirusnim softverom i uključenim vatrozidom te do zuba naoružan plemenitim namjerama koračao sam tlom koje osam mjeseci blatim i ismijavam. Nervoza se mogla rezati nožem. "Dolijao sam", prolazilo mi je kroz glavu, dok su širom raširene zjenice upijale svaki komadić oskudnog svjetla.

"Činim početničku pogrešku. 'Svi ratovi temelje se na obmani', učio me Sun Tzu, a sada se sigurno prevrće u grobu. Ovo nije umijeće ratovanja, kako sam mogao biti tako glup, upao sam u zasjedu, moram se vratiti, moram...", vrištao je adrenalin, a ruka vodila miš ka sigurnosti prethodno posjećene stranice, no tada sam ugledao pet poznatih slova.

"Store". Trgovina. "Do 60% popusta", tvrdi natpis. Panika je ustupila mjesto riješenosti, a puls okončao svoj bubnjarski koncert. Pokretom ruke otvorio sam vrata i mogao bih se zakleti da sam čuo onaj poznati zvuk zvona…

Na djelić sekunde pomislio sam: "Oh ne, to je John Westwood, a ovo je konačna osveta. Istim zvoncem kojim inače pili živce navijačima meni će doći glave." Ledena kap znoja spustila se niz leđa i podsjetila me na kralježnicu. Stao sam kao ukopan, spreman na epski obračun kultnog navijača Portsmoutha i kultnog Sportnetovog kolumniste, no tada mi je postalo jasno. "Budalo, saberi se, ti si na Internetu", rekao sam sebi u bradu i produžio dalje poslom.

Portsmouth se, naime, odlučio riješiti zaliha dresova i opreme, pa je cijene velikog broja artikala spustio čak do 60 posto. Drugim riječima, dres Mornara u ovom trenutku stoji samo 15 funti ili, pretvoreno u krznene životinje, samo 120 kuna. Odlučio sam: kupit ću dres Portsmoutha i tako pokazati da i u ratu ima plemenitih djela. Financijski ću pomoći klubu, a usput će mi dobro doći i za kolumnu. Osim toga, kako bi nesretnici uskoro mogli prestati postojati, navedeni bi dres mogao postati kolekcionarska vrijednost.

Više nije bilo prepreka. Odabrao sam domaći, plavi dres, stavio ga u virtualnu košaricu i na putu prema blagajni zastao na trenutak. "Mogao bih na leđa otisnuti 'Piquionne'", sinula mi je ideja kojom bi moj plemeniti potez dobio na težini. Vratio sam se korak natrag i, premda zgrožen cijenom tiska od čak pet funti, ipak odabrao prezime svog omiljenog napadača.

Preostalo je još samo upisati podatke. Ime i prezime? R-o-b-e-r-t P-r-o-s-i-n-e-č-k-i... Sjajna ideja, legenda kluba, vjerojatno ću dres dobiti i besplatno. Nažalost, ne bi išlo. Samo moje pravo ime jamči da će mi navedeni dres doista i stići na adresu. Nevoljko sam upisao sve što je bilo potrebno i neprijatelju besplatno uručio vrijedne obavještajne podatke.

Sve je bilo spremno za posljednji klik, pritisnuo sam na "Kupi" i čekao potvrdu. I čekao potvrdu. I čekao potvrdu. I još malo čekao potvrdu. Nakon otprilike minute-dvije čekanja na potvrdu kupnje, drska me web trgovina – odbila! Vraćen sam na prvi korak kupnje, a dodatnom provjerom zaključio sam da niti funta nije skinuta s moje kreditne kartice.

Moju je financijsku pomoć, dakle, Portsmouth s gnušanjem odbio, poručivši mi da će radije nestati u raljama kraljičine porezne uprave nego uzeti mojih fifteen quid plus poštarina. Zatreba li vam ikad dokaz da su novogodišnje rezolucije prvorazredni bullshit i da se u ratu ne isplati biti plemenit, spremite si ovu priču. Ja ću pak na svoja ulazna vrata zalijepiti Waynea Rooneyja jer Portsmouth sada zna gdje živim.

Skandal koji to nije

Moje plemenite namjere gurnule su u drugi plan i zbivanja u engleskom nogometu, pa je blitz pregled proteklog tjedna tek sada došao na red. Kako skandali prodaju novine i tjeraju ljude na čitanje, ja ću izmisliti jedan, a potom se neću potruditi niti demantirati ga već ću oprobanom doktrinom hrvatskih medija samo nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. Dakle, skandal koji to nije pripremio je Everton pobjedom nad Chelseajem.

Kakva drskost.

Prvi put nakon deset godina posta plava strana Liverpoola uspjela je svladati plavu stranu Londona i to zahvaljujući junaku naših proteklih kolumni, Johnu Terryju, koji je glavni i odgovorni krivac za poraz Chelseaja. Tko zna što mu je bilo na umu.

Naime, Carlo Ancelotti svom je kapetanu preljubniku dao slobodan vikend kako bi za Valentinovo odletio u osunčani Dubai i u bliskoistočnim mirovnim pregovorima izgladio situaciju s gospođom suprugom, wine her, dine her, sixty… znate već. Vjerojatno je i to razlog što je Terry na utakmici bio samo tijelom, ne i duhom.

Chelseajeva je 'dvadesetšestica' izravan krivac za oba gola Evertona, Louis Saha jednostavno je bio prevelik zalogaj francuske kuhinje. Postigao je oba pogotka, promašio jedanaesterac, a usput pomogao i svom bivšem klubu.

Srećom po Terryja, njegove kućne čarolije nisu skupo koštale njegovu momčad jer Manchester United je naletio na svoju "crnu mačku" i s Aston Villom odigrao neriješeno. Time su razmak za Chelseajem smanjili na samo jedan bod, a situacija na vrhu ljestvice zakuhala se poput češkog automobila na Jadranskoj magistrali.

Derbi kola? Ah, da, silly me, odigran je i derbi kola između Arsenala i Liverpoola. Pa kako to da ga spominjem tek sada? Što mogu kad je kvaliteta nogometa bila ispodprosječna, a susrele su se i dvije momčadi koje u posljednje vrijeme idu na živce i vlastitim navijačima, ako je suditi po komentarima na informacijskoj autocesti zvanoj Internet.

No, dobro... dobro. Pobijedio je Arsenal pogotkom Aboua Diabyja i razveselio svoga menadžera Arsenea Wengera, kojemu je ovo bila jubilarna 300. pobjeda u Premier ligi.

Molim? Ne volite statistiku? Neka, u srednjoj školi i ja sam je prezirao, zbog čega ovim putem pozdravljam profesoricu iz vjerojatnosti i statistike koja me davnih dana odlučila srušiti na polugodištu. Budući da je od mene stvorila čovjeka koji svoje čitatelje terorizira statistikom, očito joj se isplatilo.

Isplatilo se do te mjere da ću vas ugnjaviti još jednim podatkom. Naime, Wolverhampton je na svom stadionu svladao Tottenham i po prvi put nakon 29 godina protiv jedne momčadi upisao double (dvije pobjede u istoj sezoni). Doduše, u tome mu je velikodušno pomogao i Harry Redknapp koji očito smatra da njegovoj momčadi ide predobro, pa je s vremena na vrijeme odluči promijeniti na gore.

Toliko sam zaboravan i odsutan umom da sam propustio spomenuti kako je proteklog vikenda odigrana i osmina finala FA kupa, kojemu ove sezone kratica FA očito znači "Financijske anomalije". Naime, od osam klubova u osmini finala čak tri su u teškoj financijskoj situaciji.

Crystal Palace d.d. u stečaju uspio je izvući neodlučeno s Aston Villom, a Notts County (koji je prodan za jednu funtu, manje nego što vrijedi ime tisak imena Piquionne na dres) ispao od Fulhama. Portsmouth je pak pronašao žrtvu i u gostima utrpao četiri komada Southamptonu. Imam pouzdane podatke da je nekolicina domaćih igrača u posljednji trenutak spriječena da nakon utakmice počine samoubojstvo skokom s mosta na rijeci Itchen.

Dosta priče, vrijeme je za pogodak kola. Da i Blackburn zna odigrati dobru akciju pokazali su u utakmici protiv Hull Cityja, u kojoj je Martin Olsson u borbi s obrambenim igračem i zemljinom silom težom iz nevjerojatnog kuta ipak uspio postići pogodak.

Naramak brzopoteznih

Odlomak s nekoliko kratkih vijesti i od Roberta Knjaza ukradenim podnaslovom odlično je primljen, ako ne od čitatelja, onda od mene samog. S tom ću praksom stoga nastaviti i ovoga tjedna, a može me spriječiti jedino fizička sila ili pak sudska tužba jer se nisam potrudio odlomku smisliti originalno ime. Primam prijedloge!

Moji vjerni obožavatelji koji prate izvještaje iz engleskog nogometa vjerojatno se sjećaju napadača Crystal Palacea d.d. u stečaju Dannyja Butterfielda (koga ja zavaravam, naravno da se ne sjećate), koji je u četvrtom kolu FA kupa hat-trickom u samo šest minuta presudio Wolverhamptonu.

Slava mu nije udarila u glavu, pa je pred novinarima nakon utakmice bio neobično iskren: "Ja sam inače čovjek koji postiže jedan pogodak svake tri ili četiri sezone, pa su tri pogotka u jednoj večeri nevjerojatan uspjeh. Šteta što sam zakasnio samo jedan dan, jučer sam se mogao prodati za četiri ili pet milijuna", rekao je Butterfield, ciljajući na zimski prijelazni rok koji je završio samo 24 sata ranije.

Da ne bi Butterfield bio jedini koji zna izvaliti glupost pobrinuo se i Sepp Blatter, čelni čovjek Fife. Komentirajući Terryjev neovlašteni ribolov izvan bračnog zaljeva i kritike s kojima se nakon toga susreo, gospo'n Sepp je kazao: "To je taj tipični anglosaksonski pristup, da mu se to dogodilo nešto južnije, u "latinskim zemljama", vjerojatno bi mu aplaudirali", zaboravivši da je Terryju upravo Talijan oduzeo kapetansku vrpcu. No, možda je pritom aplaudirao, što mi znamo…

Solidarnost sa Terryjem izrazio je njegov momčadski kolega Ashley Cole, koji se proteklog tjedna uvalio u vlastiti skandal. Chelseajev branič ženskoga imena navodno je prošlog tjedna s fotomodelom Soniom Wild putem mobitela razmjenjivao nage fotografije i video zapise.

Suočen s novinarskom znatiželjom, Cole je objasnio da to jest njegov mobitel, ali ga je potom dao prijatelju zaboravivši obrisati kompromitirajuće fotografije. Svakako, Ashley, vjerujem ti na riječ.

Vidjevši da im jedan Steven Gerrard nije dovoljan za osvajanje naslova, proteklog su tjedna čelnici na Anfield dovukli još jednoga. Ipak, ne radi se o prvom kloniranom nogometašu, riječ je o voštanoj figuri koja će biti izložena u londonskom muzeju Madame Tussauds.

Izrada figure koštala je čak 150.000 funti (valjda je vosak skup ovih dana, ne znam), a sličnost s kapetanom Liverpoola je zapanjujuća. Štoviše, imam dojam da bi i takav Gerrard uspio Portsmouthu postići pogodak. Liverpoolov broj osam dobro je promotrio svog dvojnika i izjavio: "Malo ste fušali na par mjesta, zar ne?"

Podsjetimo se na kraju i utakmice između Manchester Uniteda i Portsmoutha, u kojoj su se gosti proslavili s tri autogola. Njihovi su navijači pjesmom "bocnuli" utihnule navijače Uniteda: "Shall we sing a song for you?" (da vam otpjevamo pjesmu?), na što je sa Stretford Enda stigao primjeren odgovor: "Shall we score a goal for you?" (da vam postignemo pogodak?).

Neizmjerno "maštoviti" hrvatski navijači u tom bi trenutku vjerojatno uzvratili skandiranjem: "Malo vas je, malo vas je…" Ah, taj hrvatski navijački humor.

Postupak jednog irskog navijača nešto je pak bliži hrvatskom navijačkom izričaju. Frances Larkin iz Killareagha u Republici Irskoj na sudu je priznao da je u studenom prošle godine u jednom supermarketu mokrio po policama punim francuskog kruha i gazio po štrucama, a sve kako bi se osvetio Francuzima za pogodak rukom Thierryja Henryja.

Kada ga je djelatnik osiguranja uhvatio za ruku, povikao je: "To im je za Thierryja Henryja! Ako osjećaš imalo nacionalnog ponosa, pustit ćeš me. To će ih naučiti, prevarantske gadove."

Da, doista, to će ih naučiti.

Larkin je dobio uvjetnu šestomjesečnu kaznu zatvora, a mora platiti i 500 eura globe te 1000 eura naknade vlasniku trgovine za počinjenu štetu i čišćenje.

To će ga naučiti.

Kraljičino novo ruho

Dok će pred raskošnim televizijskim ekranom u svojoj još raskošnijoj palači pratiti Svjetsko nogometno prvenstvo u Južnoj Africi, engleska će kraljica ovog ljeta na sebi imati novi engleski dres, koji je nedavno predstavljen na doista neobičan način.

Naime, proizvođač je novi dres odlučio prezentirati na koncertu britanske indie rock grupe Kasabian u Parizu. Pjevač grupe Tom Meighan u pauzi je između dviju pjesama otišao u svlačionicu, na sebe navukao novi dres i vratio se na pozornicu. Dok su njegovi kolege svirali početne note pjesme "Fire", pariška je publika bjesomučno zviždala.

Oduševljen ovim načinom predstavljanja novog dresa Meighan je nakon koncerta izjavio: "To je cool. Predstavljam Englesku, prekrasnu zemlju u kojoj živimo i sve ono dobro što s time dolazi", što su uvijek budni engleski mediji jedva dočekali. Isti je čovjek, naime, prošle godine izjavio: "Navijam za Republiku Irsku." i nastupio u njihovom reprezentativnom dresu. Što je god truli kapitalizam spreman platiti, zar ne, Tome?

Novi dres inače neodoljivo podsjeća na engleski dres iz 1966. godine, iste godine kada je Engleska posljednji put nešto i osvojila na međunarodnoj razini. Kad ih do svjetskoga vrha nisu uspjele dovesti generacije kvalitetnih nogometaša, red je da probaju i – praznovjerjem.

Već vam je sve poznato, na redu je završna pošiljka video clipova, prije nego vam uputim još jedan pozdrav i oprostim se s vama na tjedan dana. Ovoga tjedna ponuda je veoma bogata, pa sam vam priredio čak četiri clipa, nadam se da će vas nasmijati jednako koliko i mene.

Kako bi uopće dobio dozvolu da otputuje u Dubai, John Terry je Carlu Ancelottiju morao obećati da će ostati u formi i redovno trenirati. Dok je bivši engleski kapetan molio za oprost, njegovi su suigrači prolijevali znoj u kupu, pa je iz solidarnosti s njima nakon obavljena posla i vraćenog povjerenja supruge odlučio zaigrati nogomet.

Sudeći po kroničnom nedostatku pigmenta, suigrači su mu bili engleska djeca, a našli su se tu i sveprisutni novinari Suna. Što bismo mi, a i engleski nogometaši, bez njih?

Ako se već niste sjećali Dannyja Butterfielda i njegova hat-tricka, sigurno se sjećate priče o Robbieju Savageu kojega je lopta pogodila u glavu dok je obavljao svoj posao stručnog radio sukomentatora. Ovoga tjedna, Savage uzvraća udarac. Premda video ima sedam minuta i predstavlja sažetak cijele utakmice kupa između Derby Countyja i Birminghama, ono bitno dogodilo se na samom početku.

Idemo dalje, evo i snimke utakmice između dva Cityja, onog iz Manchestera i onog iz Stokea. Iako i ovaj video traje čak sedam minuta, ponovno se najvažniji dio događa već u prvim sekundama. Nevjerojatne dvije pogreške Ryana Shawcrossa servirale su Shaunu Wrightu Philipsu loptu na liniji gola, a ovome nije bilo teško dovršiti posao.

I na koncu, video duhovite psine navijača Arsenala koji su igraču Tottenhama Jermaineu Jenasu na prednji branik automobila zalijepili grb Topnika i potom se povukli kako bi snimali njegovu reakciju. Premda mu je prolaznik preko puta ceste pokušavao skrenuti pozornost na naljepnicu, Jenas se nije obazirao te se s oznakom ljutoga rivala odvezao s lica mjesta. Nadam se samo da je do odlaska na trening na White Hart Laneu uspio primijetiti sporni dodatak.

Nisam siguran, ali ovo, 28. po redu izdanje Engleskog pacijenta moglo bi biti i najduže dosadašnje. Nadam se da ste uživali čitajući, kao što sam ja uživao pripremajući ga. Do sljedećeg tjedna budite zdravi, veseli i uspješni, a imate li viška novca – pomozite Portsmouthu i kupite dres.

Kad meni već ne daju…