Zrnčić-Dim i Šamšal: "Što bolje u slalomu"

Svesrdnu pomoć pri najtežim pitanjima nudio im je Tješimir Peranić "Tješo", majstor voska i rubnika, čovjek koji je u svojoj bogatoj karijeri već bio i uz Ingemara Stenmarka i Mariu Riesch. Nakon što su detaljno proanalizirali slike svojih padova s veleslaloma i slalomske kombinacije, dva mlada skijaša odvojili su dio svoga vremena za čitatelje Sportneta.

Uskoro će početi hokej. Igrate i vi nekad?

Dalibor: "Ja ne, kod nas u Rijeci nema uvjeta. Preko zime se par mjeseci organizira klizalište za javnost, ali to je to."

Natko: "Ja sam igrao kao klinac, lijevo krilo i centar. Bio sam opako brz, prošao bih cijele obrane i onda fulao prazan gol (smijeh). Sad se tu i tamo još znamo složiti pa odigrati tekmu, zadnji puta smo u Wengenu malo haklali."

Tješo: "Mene su jednom preko nogometnog kluba u jednu tekmu bacili. Kak ja ne znam ni stajati na klizaljkama, stavili su me na golmana. Dok sam došao do gola, već sam tri put pao, a kad su ovi počeli potezati pakove, mislio sam da će me ubiti. Ali, izdržao sam dvije minute (smijeh)."

Skijanje vam svima ide bolje, ali rezultati u Whistleru za sada još nisu na razini očekivanih. Kako analizirate dosadašnji nastup?

Dalibor: "Moja veleslalomska utrka je dobro krenula, međutim napravio sam par grešaka, morao sam se izvlačiti i onda je ponestalo snage. Šteta, ali sad se okrećem slalomu, za koji mi nije cilj neki plasman, već vožnja za kakvu znam da sam u stanju. Ako ponovim vožnju s treninga ili barem jednu vrlo sličnu bit ću zadovoljan. Ne želim razmišljati za koje bi to mjesto bilo dovoljno, jer je u igri puno faktora koje ne kontroliram, poput vremenskih uvjeta i pripremljenosti staze."

Natko: "Moji ciljevi su bili prvih petnaest u slalomu i spustu i prvih sedam u kombinaciji. Očito, prva dva su izostala, ali treći ostaje nepromijenjen. Bol u ruci je i dalje tu, ali me to u kombinacijskom slalomu nije smetalo. Kada stojim u startnoj kućici zaboravi se sve to, tako da su želje za subotu i dalje iste."

Obojica ste mladi, kako se nosite s pritiskom. Natko, tebi su pred OI mnogi već pripisali medalju.

Natko: "Osobno smatram da je veći pritisak bio u Val d'Iseru. Tamo sam došao s dva postolja u Svjetskom kupu, Ivica je bio ozlijeđen, a Ana nije bila u vrhunskoj formi. Bio sam u neku ruku jedina šansa za hrvatsku medalju i mobitel mi je bio pun poruka od ljudi koji su to od mene očekivali. Ovdje je Jakov osvojio medalju i prije nego što smo mi krenuli, a i Ivica je opet bio na startu. Više nego pritisak, bilo mi je donekle teško nakon problema na početku (nikakvi uvjeti za trening spusta i niti jedna cijela trening vožnja), isključiti to i zaboraviti pred svaku novu utrku. Možda je to danak neiskustvu."

Dalibore, tvoj pritisak je nešto drugačije naravi. Ove godine se skupilo dosta odustajanja, je li to teret s kojim krećeš u nove utrke ili uspiješ za svaku voznju okrenuti novu stranicu?

Dalibor: "Mislim da uspijevam. Čuj, svi smo mi ljudi od krvi i mesa, nikad ne možeš sto posto isključiti sve ono što se oko tebe događa ili govori. Ali, ja u svaku utrku krećem znajući da znam i mogu, i svaka utrka mi je novi izazov."

Analizirajte malo jedan drugoga, koje vrline vidite jedan kod drugoga?

Natko: "Kod Dalibora cijenim da uvijek daje sto posto, ne stedi se nikada."

Dalibor: "Natko je uporan, pedantno se priprema i uči na greškama."

A i "nabio" te na Playstation skijanju?

Dalibor: "Nije bio Playstation! (smijeh) Da je bio Playstation, bila bi druga priča, tu imam iskustva, Wii nisam do tada nikad probao."

Natko: "Istina, ja sam imao par Wii treninga iza sebe."

Dalibor: "(smijeh) Vidiš, to su te pedantne pripreme o kojima sam ti govorio."

Natko, spomenuo si sto posto kada si govorio o Daliborovom pristupu. Je li tvoj različit?

Natko: "Ja pokušavam naći nekih devedeset i pet, mislim da je to idealno. To je još uvijek jako brzo, ali misim da u toj zoni mogu kontrolirati utrku i konstantnije dolaziti do uspjeha. Od toga ću možda odstupiti i ići bez ikave rezerve ako je situacija takva da samo potpunim rizikom mogu nešto preokrenuti. Isto tako, jednom u životu sam išao 70 posto. To je bila druga vožnja slaloma u Wengenu, kada sam osvojio prve slalomaške bodove. To nisam htio riskirati, ali nakon tih prvih više nema iznimke i vožnji na sigurno."

Puno ste na putu, često okruženi skijašicama. Koje su najzgodnije?

Dalibor: "Ma, zapravo smo mi rijetko zajedno, kalendar je takav da..."

Tješo: "Kelly Vanderbeek!"

Dalibor: "...se rijetko viđamo. Teško je reći..."

Tješo: "I Vonnica je dobra."

Dalibor: "...možda ovako općenito, francuske skijašice su mi zgodne. I Talijanke..."

Tješo: "Ma nisu Talijanke..."

Natko: "Daj Tješo, sve za njega odgovaraš."

Tješo: "Pa reci ti onda."

Natko: "Ana, Nika i Tea."

Tješo: "Joj, koji političar. A kaj je s Gartnerovom, koja uvijek za tebe pita?"

Natko: "Ma ne pita ona za mene, ona za Dalibora uvijek pita."

Dobro, dobro, mijenjamo temu. Očevi vam igraju važnu ulogu u skijaškoj karijeri. Kako spajaju ulogu trenera i ulogu obitelji, posebno kod tebe, Dalibore?

Dalibor: "Da, meni je otac još uvijek trener i mislim da ta veza funkcionira jako dobro. On zna jako puno o skijanju, poznaje me i pomaže mi u svim aspektima moje karijere. Sigurno da nekada nije lako odvojiti skijaško od obiteljskog, ali mi to uspijevamo. Trenerska uloga je u prvom planu, ali kada mi treba neki savjet ili podrška, onda je on naravno i kao otac uz mene."

Natko: Kod mene je malo različito, mene je tata trenirao do petnaeste godine. Ali i danas je uz mene, makar ne putujemo zajedno. Primam njegove poruke na svakoj utrci, podršku i savjete i to mi naravno puno znači."

Uspijevate li vidjeti ostala natjecanja na OI, što vas se dojmilo?

Dalibor: "Nije baš natjecanje, ali sam u olimpijskom selu vidio bobiste. To su sve takvi grmalji, kao ormari su dečki, skoro dvometraši s trokrilnim ramenima, zbilja impresivno. Čovjek se pored njih osjeća kao malo dijete. A, da vidiš tek kolike porcije jedu za ručak..."

Natko: "Najviše me zanima hokej, ali sam jučer vidio umjetničko klizanje i moram reći - kapa do poda Korejanki. Nisu ni druge bile loše, ali njena izvedba je bila spektakularna."

I na kraju, kako funkcionirate kao cimeri, tko glasnije hrče?

Dalibor: "Ne znam, ja mislim da ne hrčem. Natko?"

Natko: "Ne, ne hrčeš..."

Dalibor: Ali, mjesečarim (smijeh). Neku noć smo se razgovarali Natko i ja, jedino što sam ja cijelo vrijeme spavao i nemam pojma što sam mu sve rekao. (smijeh)"

Hvala dečki i puno sreće u subotu, ali i na svim sljedećim utrkama.