Dokad, državo?

Znam, teško je govoriti o sportskim problemima i neimaštini, dok vijesti okupiraju ljudi koji ostaju bez kruha i tvrtke koje propadaju vukući za sobom u blato i sudbine svojih radnika. Ali ni sportski problemi nisu zapravo ništa drugačiji. Stotine mladih ljudi koji su se odlučili baviti sportom, u njemu uspjeti i od njega živjeti - danas u Hrvatskoj proživljavaju dramu.

Nogometaši Varteksta štrajkaju, klubu se prijeti stečajem. Košarkaši Cibone više od pola sezone igraju besplatno i to u najelitnijem klupskom košarkaškom natjecanju. Klubovi koji su donedavno harali odbojkaškim, vaterpolskim, rukometnim klupskim natjecanjima žive od danas do sutra, zapravo najviše - jučer. Njihovi "profesionalci" štrajkaju, ljudi nemaju za kruh, za sportsku opremu, za knjige. Recesija? Eh, da je samo recesija.

Hrvatski sportski sustav jedan je od najgorih u Europi. Naš je sportski sustav zapeo u nekoj čudnoj hibernaciji "samoupravnog socijalzima" i "kapitalizma", u kojoj se ni 20 godina otkako smo samostalni nismo uspjeli riješiti loših stečevina "bratstva i jedinstva", niti smo uspjeli sačuvati ono dobro što se moglo sačuvati. Hrvatski sport danas je jedna potpuno nedefinirana biljka i pitati bilo koga "gdje će biti i kako će izgledati hrvatski sport za 5 ili 10 godina" može rezultirati samo tupim pogledom i slijeganje ramenima uz "pa otkud bih ja znao".

Jednom sam prigodom bio u jednom širem sportskom društvu, u kojemu se raspravljalo o raznim problemima u današnjem hrvatskom sportu i društvu općenito. U tom društvu bio je i jedan visoko pozicionirani čovjek iz jednog našeg velikog sportskog kluba, koji je na moje naivno pitanje zašto se unutar kluba ne naprave neke logične stvari koje su danas možda nepopularne, ali će sigurno biti vrijedne za budućnost kluba, u povjerenju, ali potpuno iskreno odgovorio: "Ja sam ovdje sad, a tko će tu biti dogodine - tko zna".

Osnovni problem našeg sportskog promišljanja leži u činjenici da svi mogu sve. A kad svi mogu sve, onda uglavnom nitko ne napravi ništa. Kod nas još uvijek nije sazrila ideja da se za svaku uspješnu organizaciju mora striktno poznavati hijerarhija. Od vrha piramide - vlasnika, preko predsjednika (koji ne mora nužno biti ista osoba), preko operativaca i sportaša do popratnog osoblja. I navijača, koji također moraju imati jasno definiranu ulogu, a ta uloga nije niti smjenjivanje trenera, niti predsjednika, niti sportskih direktora. Nego navijanje.

Kod nas pojam vlasnika sportskog kluba još uvijek ne postoji. Ili stoji negdje u nekoj "sivoj zoni", prema kojoj je vlasnik kluba Grad, što znači - politika. A politika se mijenja, politika je nestalna, politika je kurva. Mi još uvijek živimo u sustavu kad je za egzistenciju bilo kojeg sportskog kolektiva bitno imati "nekog svog u vladajućoj koaliciji". Doduše, ne kao što je to bilo prije desetak godina, ali još uvijek nažalost da.

Čak i oni rijetki pokušaji da se nešto napravi privatnim kapitalom i drugačijim sustavom organiziranja, završili su neslavno i upropastili i ono malo dobroga što je "mecena" zatekao i odlučio "pretvoriti u zlato".

Dok nismo imali Zakon o sportu, uvijek je u zraku lebdjela nada da će sve biti bolje kad se to jednom izglasa. Sad ga imamo i što se promijenilo? Ništa, barem ne nabolje. Jedini klub koji je preoblikovan u športsko dioničko društvo je Hajduk, koji je to napravio jer jednostavno nije imao drugog izbora. Splitski je klub bio "pokusni kunić" nakon kojeg su trebali slijediti brojni drugi sportski kolektivi, posebno oni najtrofejniji - no sve je odjednom stalo. I došlo do današnje situacije kad sportaši najavljuju priključivanje svim ostalim radnicima u štrajku zbog neisplaćenih plaća.

Žalosno je, srce boli zbog činjenice da jedina stvar koja uz turizam najisplativije i najuspješnije promovira našu državu diljem svijeta, grca u takvim problemima zbog još jedne u nizu nesposobnosti naših političara i državne vlasti. Ne samo ove, svih vlasti u zadnjih 15 godina koje su imale i priliku i moućnost napraviti nešto za redefiniranje hrvatskog sportskog sustava, a to nisu napravile. Iz lijenosti, neznanja, nesposobnosti, nebrige - svejedno.

Dokad će naša država okretati glavu od činjenice da je sport u našoj zemlji došao do točke kad je upitno hoće li se završiti ijedno državno prvenstvo čak i u najpopularnijim momčadskim sportovima? Dokad će negirati činjenicu da stihija, površnost i neorganizacija vode u katastrofu jedinu granu društva koja još uvijek nosi osmijeh na lice velikom broju hrvatskih državljana, koja još uvijek gradi i promovira nacionalni zanos i uvjerava nas da smo kao narod barem u nečemu uspješniji od mnogih drugih?