0.6 sekundi

O završetku

Mlada zagrebačka ljepotica, Arena, u svojoj je ukupno trećoj košarkaškoj utakmici vidjela završnicu kakvu vjerojatno nikada više neće doživjeti. Utakmica za koju se činilo da ionako ne može ponuditi više drame nego što već jest imala je rijetko viđen kraj. Toliko rijedak da se mogu sjetiti samo jednog košarkaškog ogleda sa sličnim raspletom - pete utakmice polufinala Zapadne konferencije između San Antonija i LA Lakersa u kojoj je Derek Fisher u 0.4 sekunde uspio postići koš za pobjedu Lakersa, nakon što je Tim Duncan jednako čudesnim ubačajem donio prednost Spursima. Ali čak ni tada - Fisher nije zabio koš sa svoje polovice.

0.6 sekundi dijelo je Cibonu od trijumfa, prvog u ovoj regionalnoj ligi, no i 0.6 sekundi očito može biti puno. Previše čak. Jesu li cibosi "luzeri" jer su ovako izgubili? Jesu li pogriješili što su slavili? Pogriješili jesu, priznat će to i sami, ali može li netko biti licemjeran i prigovoriti im zbog toga? Slavila je cijela publika nakon Bogdanovićeve trice, slavili su treneri, slavili su i režiser i kamerman HTV-a čini se, kako onda prigovoriti igračima ako uzmemo u obzir koliko su tek oni bili sretni? Zato jer su profesionalci? OK, ali ni to ne mijenja činjenicu da su - ljudi.

Na kraju krajeva - ako je Fortuna odlučila da Kecman zabije s vlastite polovice, on bi pogodio i da je Cibona igrala ozbiljniju obranu, jer budimo realni - nitko od Vukova ne bi baš igrao preagresivnu obranu u strahu od prekršaja. Pa gospodo, do kraja je bilo 0.6 sekundi!

Što nas dovodi do sljedeće teme:

O sreći

Možemo razgovarati o nepažnji, dekoncentraciji, neprofesionalno odrađenih tih zadnjih pola sekunde. Možemo pričati "pa ne može se Partizan dobiti s dva igrača". Možemo govoriti o promašenim slobodnim bacanjima, možemo govoriti o tome da Cibona cijelu godinu ne zna izvući tijesne utakmice. Možemo reći i da "sreću treba isprovocirati".

No koju god zamjerku cibosima pronašli, nećete biti korektni ako na kraju ne priznate - nisu imali sreće. Posljednji šut Kecmana nije bio pokazatelj Partizanovog karaktera, već jednostavno plod sreće. Jedna od 20 ili od 50 uđe, Kecmanu je sada ušla. Da čovjek nije pogodio šut iz svoje polovice, od table, u 0.6 sekundi - ne bismo pričali o nikakvoj nepažnji ni bilo čemu drugome. Pa tko od dežurnih kritičara ne bi uoči utakmice pristao da Partizanu za pobjedu treba takav koš Kecmana?

Fortuna nije htjela Cibonu, iz tko zna kojeg razloga - izbjegava tu momčad ove sezone. Nisu je isprovocirali? Ma jesu, pa Bogdanović je pokazao muda kada je 0.6 sekundi prije kraja strpao tricu za vodstvo iako je do tada promašio sve.

Nekada je (ne)sreća obično opravdanje, a nekada je jednostavno - (ne)sreća.

O suđenju

Iako je u potpunosti shvatljiva frustriranost Cibone i njenih navijača oko takvog završetka, kada se slegnu emocije treba prihvatiti da bi žaljenje na suđenje bilo - licemjerno. Budimo realni, suci su tu situaciju odradili za Cibonu; da su zaista prekinuli susret kako su u Ciboni htjeli nakon utakmice, sa svim tehničkim pogreškama Partizan bi pobijedio jedno 10 razlike. Da ne govorimo kakva bi hajka na suce nastala da su to učinili. Do pogreške sudaca je došlo, ali oštećen je Partizan; u Ciboni bi puno ogorčeniji trebali biti sami na sebe što su si dopustili takvo ponašanje, posebno primjerice pomoćni trener Tomislav Mijatović.

O Ciboni

Nemoguće je bilo pobjeći od paralele sa završnicom ogleda protiv Turske, jer svi navijači Cibone prošli su taj put od jednog do drugog emocionalnog ekstrema poput navijača Hrvatske, čak u jednom kraćem razdoblju. Tuga i nadasve nevjerice zavladali su dvoranom, ali od tih 15 tisuća ljudi posebno žalosno bilo je onih nekoliko tisuća koji prate ovu momčad od početka sezone.

Znam nekoliko ljudi koji su se zbog svega što se događalo iznimno vezali za baš ovu Cibonu - od tog neplaćanja i financijskih problema, preko nevjerojatne borbenosti u svakoj utakmici do svih nesretnih poraza u Euroligi. Od stranca koji ostavlja sve na parketu preko trenera koji zna da je košarka timski sport do smrti Andrićevog oca. Toliko je dobrih razloga za voljeti ovogodišnju Cibonu i jednako je toliko dobrih razloga za tugu što Kecmanov pokušaj nije završio nekoliko centimetara lijevo ili desno, gore ili dolje.

Kada bi Cibona bila u nekom boljem trenutku, rekli bismo - ovo je tek početak jedne mlade momčadi koja je sada puno naučila i pred kojom su najbolji dani i kojoj će se sve ovo vratiti. No po svemu sudeći - Cibona će u ovakvom sastavu odigrati još samo završnicu PH, a što će od nje ostati do iduće sezone - nemoguće je reći. Najvjerojatnije - ostaci ostataka. I to je najveća šteta, jer ti momci zaslužili su taj NLB trofej, koliko god možda nevažan u "big picture" bio.

O Partizanu

Kecmanova trica nije bila plod nekog sjajnog karaktera Partizana, već isključivo sreće, ali sve do tada pokazalo je zašto je ta na papiru osrednja momčad u stvarnosti dogurala do Final Foura Eurolige.

Vujoševićeva momčad sve radi kao po udžbeniku, radi sve one male stvari koje treba činiti da bi dobila ovakve utakmice. Izniman je karakter potreban da bi se u gostima, u napetoj atmosferi, pred 15-ak tisuća gledatelja, protiv napaljenog i dobrog protivnika, izvukla pobjeda. Potrebno je izdržati svaki pokušaj nekakve serije domaćina, potrebno je izdržati poneku sudačku odluku, potrebno je izdržati pritisak publike.

Partizan je sve izdržao, na kraju ga je pomazila i sreća, i tako je potvrdio da je najbolja momčad u regiji. Kapa dolje Vujoševiću i cijeloj momčadi, najbolji su europski primjer što se sve u košarci može postići ako je igrate kao momčad. Cibona je na toj listi odmah do Beograđana.

O košarkaškoj publici

Da li se probudila košarkaška publika? Djelomično možda i da, ali u najvećoj mjeri oni novi gledatelji u odnosu na likove iz Draženovog doma nisu neki stari košarkaški zaljubljenici, nego mladi ljudi koje morate "kupiti" marketingom.

Organizator je to učinio i poslao poruku - evo, s ovakvim radom možete i košarku učiniti zanimljivom. Nemojte dvojiti, na idućoj utakmici Cibone u PH bit će jednako ljudi kao na svim dosadašnjim. Ako želi ovakvu atmosferu, odnosno ako želi više ljudi, Cibona ih mora privući i voditi istu bitku kao kina, kazališta ili noćni klubovi.

Ovakva drama u Areni sigurno je zaintrigrala ponekog do sada pasivnog pratitelja košarkaških zbivanja, ali trebat će mukotrpno raditi da bi se od njega napravio - aktivni gledatelj.

O Areni

Treba se pomiriti s time da zagrebačka ljepotica neće nikada doživjeti atmosferu kakvu može imati Ledena dvorana ili čak Dom Dražena Petrovića. Tribine su predaleko, sve je preugodno da bi atmosfera bila onako vatrena kao što može biti kada navijači "dišu" igračima za vratom.

No, utakmica s Partizanom pokazala je da Arena može "gorjeti", da i tamo atmosfera može biti prava - ako je protivnik pravi, ako je ulog visok i ako je domaća momčad borbena. Finale NLB lige zadovoljilo je sve uvjete.

O regionalnoj ligi

Na kraju završnog komentara sigurno ne treba ulaziti u neke velike analize opravdanosti i korisnosti regionalne lige.

Činjenica je da je samo finale dalo po jedan veliki razlog pro et contra ovakvog natjecanja - s jedne strane, imali smo prekrasan košarkaški spektakl, sjajan dvoboj dva velika rivala, dva velika europska kluba i košarku koja je sigurno blizu europskog vrha; s druge, pak, strane, vidjeli smo i incident koji nas podsjeća da "nismo još spremni".

Što je teže na vagi, stvar je individualne procjene. Ali činjenica je da je NLB liga zaslužna za finalni turnir i za utakmicu koja će se jako dugo pamtiti. Posebno posljednjih 0.6 sekundi...