Milner i Defoe kao spasitelji

Send her victorious, happy and glorious, God save the Queen grmilo je iz nekoliko desetaka tisuća engleskih grla u gradu koji igrom slučaja dijeli ime s engleskom kraljicom. Stadion Nelsona Mandele u Port Elizabethu svjedočio je najboljem izdanju Engleske na ovom Svjetskom prvenstvu i zasluženoj pobjedi Gordog Albiona.

Nije to bila savršena predstava jedne od najuvjerljivijih reprezentacija iz kvalifikacija, no obraz je barem nakratko sačuvan, a vrijeme do osmine finala Fabio Capello i suradnici morat će iskoristiti za "uštimavanje" još uvijek nesavršenog instrumenta. Premda je dvojbeno jesu li je zaslužili, Englezi su dobili drugu priliku, napunili pluća samopouzdanjem i nema sumnje da će već u sljedećoj utakmici predstavljati znatno teži zalogaj.

U čemu je tajna?

Osim što su imperativ pobjede i činjenica da se u domovini sprema lomača za "najsramotniju momčad u povijesti" u glave engleskih reprezentativaca usadili potrebnu glad za rezultatom, punim su se pogotkom pokazale dvije izmjene kojima je Fabio Capello pokazao da ipak osluškuje glas naroda, ali i glas nekolicine svojih stožernih igrača.

James Milner je engleskoj igri donio toliko potrebnu širinu i probojnost po boku, a Jermain Defoe učinio ono što u prvih 180 minuta nije pošlo za rukom prvom napadačkom paru Emileu Heskeyju i Wayneu Rooneyju. Premda spomenutom dvojcu, a posebno Rooneyju, Capello i dalje neizmjerno vjeruje, uvodne su utakmice pokazale da je kemija izostala.

Vremena za čekanje nije bilo i u pomoć je pozvan Defoe. Iznimno brz napadač Tottenhama nije gubio vrijeme, od prve je minute pokazao koliko je drugačiji igrač od Heskeyja, nametnuo se slovenskoj obrani i u gotovo svakom napadu svojim kretanjem i potezima naglašavao svoju prisutnost.

Ništa manje uspješan nije bio niti James Milner, koji je objeručke ugrabio ukazanu mu priliku i položio ispit na kojem su u prva dva nastupa pali Aaron Lennon i Shaun Wright-Philips. Stoga ne čudi da su upravo dvojica novaka u Capellovoj momčadi svoju suradnju u 22. minuti pretvorili u pogodak vrijedan osmine finala.

Dodamo li tome sjajnog Stevena Gerrarda, poslovično požrtvovnog Johna Terryja te Franka Lamparda i Garetha Barryja na kakve smo navikli u Premier ligi, ne čudi izjava Fabija Capella da je napokon pronašao momčad iz kvalifikacija. Je li doista?

Gdje je Rooney?

Momčad koja je danas istrčala na Stadion Nelsona Mandele donekle doista nalikuje onoj iz kvalifikacija, no pred njom je i dalje nekoliko otvorenih pitanja, a ono koje najviše zabrinjava navijački puk tiče se Waynea Rooneyja. Najefikasniji engleski napadač iz kvalifikacija i drugi strijelac Premier lige već sedam utakmica u reprezentativnom dresu ne može pronaći put do mreže, a to mu nije pošlo za rukom niti danas.

Rooney ni igrom, ni "jezikom tijela" ne odaje dojam igrača koji je nevjerojatnom lakoćom razbijao protivničke obrane u protekloj sezoni, a ako ćemo biti iskreni tako nije izgledao sve od ozljede gležnja u ogledu s Bayernom. Rooney je nervozan, nestrpljiv i sve lakši na okidaču, a kao takav iznimno podložan kartonima crvene boje, koji su i u prošlosti znali odrediti sudbinu engleske reprezentacije.

Kako je teško očekivati da će Capello povući riskantan potez i Rooneyja posve izostaviti iz momčadi, od ključne je važnosti da svog najubojitijeg i pogodaka gladnog napadača vrati u život te ga nahrani dovoljnom količinom lopti.

U život će trebati vratiti i Ashleyja Colea, koji na ovom Svjetskom prvenstvu također ostavlja dojam igrača koji je mnogima ostao dužan, a Frank Lampard tek treba pokazati vrijednost koju ima u redovima Chelseaja. Uspije li Capello do sljedeće utakmice iz svojih izabranika izvući njihov vrhunac, Englezi će ponovno biti teško zaustavljiva sila, a motiva neće nedostajati ako s druge strane bude stajala omražena Njemačka.

Mentalitet caruje, snaga klade valja

Ovisno o tome spadate li u simpatizere slovenske reprezentacije ili se zadovoljavate smrću susjedove krave, eliminaciju naših susjeda sa Svjetskog prvenstva primit ćete s različitim emocijama. Jedni od vas naricat će nad nesrećom i nepravdom, dok će drugi ukazati na poništeni pogodak i činjenicu da su Amerikanci i protiv Slovenije trebali slaviti.

Poštujući argumente i jedne i druge strane, nedvojbena je činjenica da Slovenija ima za čime žaliti. Odigrali su tri sjajna poluvremena, došli na prag prolaza u sljedeći krug, a potom platili danak neiskustvu i mentalitetu te ostali bez uspjeha koji bi još dugo ostao zapamćen u naciji od dva milijuna stanovnika. Osluškujući zbivanja u Pretoriji, previše nade polagali su na sportsku sreću, a to im se na kraju i osvetilo.

Nasuprot slovenskom, američki je pobjednički mentalitet uz vjeru u vlastite snage još jednom izborio pobjedu i bila bi uvreda njihov trijumf nad Alžirom nazvati slučajnošću ili srećom. Sukladno svom sportskom duhu i načinu shvaćanja sporta, Amerikanci se nisu predavali do posljednje sekunde dvoboja u Pretoriji. Kao u susretu protiv Slovenije u kojem su se vratili nakon dva pogotka zaostatka, trud i pristup još su im se jednom isplatili.