Atlanta 1996.

1996. godine hrvatski rukometaši odradili su dva velika natjecanja. Ono prvo bilo je Europsko prvenstvo, koje se u svibnju igralo u španjolskoj Sevilli, a na kojem je Hrvatska završila na petom mjestu. Najteže je dakako pao poraz od Jugoslavije, 27:24, još u grupnoj fazi natjecanja. Nezadovoljni postignutim, rukometni čelnici svega 40 dana prije Olimpijskih igara u SAD-u odlučuju promijeniti izbornika, te stiže Velimir Kljaić.

Mnogo je sumnje bilo tada u mogućnost hrvatske reprezentacije da popravi kiks iz Španjolske, no već je prvom utakmicom i pobjedom protiv Švicarske, u napetoj borbi za svaki gol postalo jasno da se na parketu gleda neka druga Hrvatska. Naši su reprezentativci naime nakon prvih pola sata gubili -2, ali su se u drugom poluvremenu do posljednjeg daha borili što im se i isplatilo. Uslijedila je mnogo uvjerljivija pobjeda protiv Kuvajta, a zatim su poraženi i domaćini, reprezentacija SAD-a.

Da stvari zbilja idu na bolje Hrvatima kod kuće dala je naslutiti utakmica protiv Rusije. Rusi su na poluvremenu imali dva gola prednosti, ali je u posljednji, infarktnim trenucima susreta Matošević obranio sedmerac, a Jović zabio gol za konačnu pobjedu. Ponovno je hladni tuš bila utakmica protiv Šveđana, tada moćne reprezentacije, koja je izgubljena s 18:27. No, rukometni znalci primijetili su da je temperamentni Kljaić odmarao glavne adute, pošto je prolazak dalje bio zagarantiran prijašnjim pobjedama.

U polufinalu se Hrvatska, drugoplasirana u Grupi A, susrela s prvom ekipom Grupe B, Francuzima. Koje je do tad uspjela pobijediti tek Njemačka. Iako su Hrvati godinu dana prije upravo od Francuza izgubili u finalu Svjetskog prvenstva koje se igralo na Islandu (23:19), naši reprezentativci nisu pokazali ni trag straha, u potpunosti psihološki promijenjenih stavova. Ušli su kao da će pobijediti, i upravo tako i završili veliki dvoboj.

U finalu su čekali Šveđani, sigurni u svoju nadmoć, jer su Hrvate već uspjeli pobijediti u razigravanju po grupama. No, naši rukometaši odigrali su utakmicu života i iskoristili bolju formu. Skoro su već počeli slaviti kad su, nakon konstantnog vodstva, osam minuta pred kraj imali +5. No, ni Šveđani nisu mislili odustati i uspjeli su hrvatsku prednosti istopiti na svega +1. Malo im je falilo, ali su naši Hrvati slavili s jednim, ali zlata vrijednim pogotkom viška. Njega je postigao Nenad Kljaić, sin Velimira Kljaića, 13 sekundi pred kraj utakmice.