Splasnuo entuzijazam u Koprivnici

Mnogo su farmaceuti očekivali od nedjeljnog "derbija" u petom kolu Prve HNL. Osokoljeni sjajnim početkom te dolascima provjerenih i za HNL čak vrlo dobrih imena poput Poljaka, Bušića i Milardovića, usudili su se ponešto i osmjeliti te su se na tribinama Gradskoga stadiona te koprivničkim ulicama i kafićima mogle čuti čak i najave o pohodu na titulu.

No, realno takve konstatacije i nisu imale previše uporišta. Pod vodstvom Zlatka Dalića prošle su godine prvenstvo ipak završili ispod prosjeka, prvi su put u posljednjih nekoliko godina ostali bez Europe, razvodnjen je sastav - trebalo je nadomjestiti Bojana Vručinu, a pojačanja se u nekoliko pravih natjecateljskih utakmica još nisu uspjela, ali i nisu mogla, propisno predstaviti i uigrati.

Dva nizana poraza stoga još uvijek ne trebaju upaliti alarm u upravi Slaven Belupa; Alex Ferguson i nakon 25 godina u Manchester Unitedu, uostalom, ima problema s uigravanjem i uklapanjem novih igrača, pa kako ih onda ne bi imao "ponos Podravine?" A i prošlo je tek pet kola...

Gdje je nestala kondicija?

Ono što treba zabrinuti, zato, jesu dva segmenta. Prvi se odnosi na spremnost, odnosno snagu, a drugi na obrambeni dio momčadi, uvijek problematičan u koprivničkoj svlačionici. Ustvrdio je sa sjetom Vahid Halihodžić kako mu u rosteru kritično nedostaje robustan igrač, barem jedan pravi razbijač. No i bez još nekoga poput Leandra Cufrea modri su u većini duela i na Gradskome stadionu bili uspješniji, snažniji i spretniji protivnik.

Zašto Petkovića baš to treba brinuti? Učili su nas uvijek da ekipe koje su tehnički slabije potkovane na terenu moraju više trčati, snažnije se boriti, u svaki duel ući sto pedeset posto ili barem toliko više od protivnika. Tek tada imaju nekakve šanse. Dinamo je u odnosu na ostatak HNL društva (izuzev Hajduka) objektivno nogometno kvalitetnija momčad pa je logično i da se protiv njih ne postavlja želeći se nadigravati, već - nadrčavati, nadjačavati. Slaven u nedjelju nije učinio ništa od toga; bili su neprepoznatljivi, tek bi na trenutke pokazali da su srčani i željni dokazivanja pred mnoštvom skauta i menadžera koji su sjedili na tribinama. A tako se protiv plavih ne nastupa.

Drugi problem - obrana - polako pak postaje ružan, ali i istinit koprivnički trademark. Kod prvoga je pogotka Ante Rukavine, naime, zaspala i kompletna zadnja linija na čelu s Roguljem, ali i vratar Rodić, a istaknuo je i Petković da je upravo taj kratki "spavanac" u 40. minuti nepopravljivo utakmicu usmjerio na jedan kolosijek. Modri su i do toga trenutka bili bolja momčad, no tko zna kako bi se ponašali s golom zaostatka, a pogotovo pred "vrućim" tribinama kao što su to one koprivničke. Vaha kraj Dinamove klupe takvu situaciju još nije doživio.

Nedostaje pravi golgeter

Osim s "umornom" obranom farmaceuti bi u nastavku prvenstva problema mogli imati i s još jednom vrlo bitnom nogometnom karakteristikom - efikasnošću. Nagovijestila su to već prva dva susreta, a pogotovo premijerni protiv Šibenčana u kojem su se propisno napromašivali i na koncu (sretno) slavili tek s 1:0. Ni Goran Mujanović ni Tomislav Bušić nisu klasični golgeteri; Mujanović je odličan dribler, ali pred vratima se nerijetko "spetlja", dok je Bušić pak posebna priča - koprivnički kroničari u šali predviđaju tek da će "do kraja prvenstva jednu loptu valjda ugurati u mrežu". Poredski i Tepurić još su (pre)mladi da bi predvodili napad potencijalno treće hrvatske nogometne momčadi, a Bojan Vručina - u Koprivnici više ne stanuje.

Vezni nam se red stoga čini za sada najboljim dijelom ekipe - Aljoša Vojnović zna zadržati loptu i proigrati (premda se i prema njemu "zalomi" uzdah navijačkog razočaranja); Stjepan Poljak bit će fantastičan dodatak momčadi čim uđe u "štos" nakon stagnacije u Eskisehirsporu, a Josip Milardović na poziciji je zadnjeg veznog, kao i u Cibaliji, nastavio raditi odličan posao. Delić je standardno dobar, jedino je snaga i forma Marija Gregurine još uvijek prilično upitna.

Koprivničani bijesni na Vučemilovića

Posljednju domaću utakmicu, činjenica je, Slaven je zasluženo izgubio, premda suđenje osječkog arbitra nije bilo na razini. Poskočila je koprivnička publika na nekoliko spornih situacija, uvidjeli su i prenijeli i pripadnici sedme sile da "nešto ne valja". Navijači su se pogotovo ražestili smatrajući da je Milardoviću kod zaključujućeg Dinamova pogotka trebao biti suđen prekršaj, a huk je krenuo i kada je u 81. minuti Rukavina u situaciju "jedan na jedan" došao nakon očitog zaleđa, te kada je netko od Dinamovaca u kaznenom prostoru gostiju nedopušteno igrao rukom. Petković se žalio i na pomoćnike, koji su uistinu imali spornih odluka - tek što su u prvom poluvremenu konačno ustalili jedan kriterij, stigla je stanka, a poslije toga i - promjena mišljenja.

No, ne upiremo pritom prstom u Dinamo, niti bilo kojeg njegova igrača ili funkcionera. Vučemilović je jednostavno sudio loše, u tome su mu se svojski pridružili i pomoćnici, a najbolji komentar svih događanja na terenu dao je poslije ogleda Mile Petković: "Uvrijedio sam pomoćnog suca, ispričao sam se jer sam povrijedio čovjeka, ali se zbog toga ne kajem. Pomoćnici su cijelo vrijeme vodili utakmicu, a sportski direktor Dinama poslije razgovora sa sva četiri suca u poluvremenu nije niti opomenut. Ja sam pak u 28 godina prvi put poslan na tribine. No, to ne umanjuje vrijednost Dinamove pobjede, zasluženo smo izgubili. Koprivničkoj se publici ispričavam što sam ih ostavio na cjedilu."

Simpatizeri farmaceuta pljeskom su ispratili sve igrače Dinama koji su prije isteka regularnog dijela vremena napustili travnjak, a Dinamovci, ali i bilo koja ekipa koja gostuje u Koprivnici, odobravanje su "iznudili" i za svaki dobar, atraktivan potez. Pitajte Sammira koliko je samo njegovih slaloma podržano i koliko je dobrih proigravanja publika popratila pljeskom. Koprivničani su takvi, nagradit će onoga koji je to i zaslužio. Zbog toga ne treba pogrešno protumačiti povike s tribina; gledatelji su bili jednostavno ljuti na nekvalitetno suđenje.