Oprez - Hajduk nikad nije sačuvao 4:1

Hajduk izgleda dobro, Hajduk igra dobro. Prvenstveni bodovi se slijevaju u klupsku arhivu, bili barjak vijori s prvog mjesta, najbolji igrač najavljuje "doživotni" ugovor, a ovaj tjedan u Bukureštu trebao bi napokon označiti povratak Hajduka na europsku klupsku scenu nakon 15 godina glavinjanja i tumaranja po zemljama koje je splitski klub prije smatrao tek zagrijavanjem za prave protivnike.

Lijepo je danas biti navijač Hajduka, a o tome najbolje svjedoči podatak da je u šest utakmica na Poljudu tijekom srpnja i kolovoza (HSV 15.000, Istra 1961. 5.000, Dinamo Bukurešt 30.000, Šibenik 8.000, Unirea 35.000, Zadar 10.000) Hajduka gledalo više od 100.000 gledatelja! Trezor jedinog hrvatskog športskog dioničkog društva puni se onim faktorom koji se u našem domaćem sportu svodi na "statističku pogrešku". Kupljenim ulaznicama.

No, da bi priča potrajala i da bi se sezona proslave stotog rođendana jednog od dva naša najpopularnija sportska kluba nastavila pisati scenarijem iz bajke, potrebno je odraditi još "sitnicu" od 90 minuta protiv "raspadnute" Uniree u četvrtak.

Hajduk se tako nakon nešto manje od mjesec dana vraća na "mjesto nesreće", na kojemu je sav ovaj ambijent i euforija u kojoj klub živi na kraju kolovoza bila daleko koliko i Hajduk od Europe minulih godina. Manje od mjesec dana kasnije neki drugi Hajduk ima prigodu za popravni dojam na stadionu Steaue, nekoliko kilometara od onog Dinamovog igrališta na kojem je (privremeno) loše prošao.

Iako iz Urzicenija i dalje stižu fatalističke informacije kako se Unireina "kula od karata" održava samo dok ne prođu utakmice s Hajdukom, a onda će se sve srušiti i raspasti, Hajdukove nogometaše i dalje ni slučajno ne smiju zavarati muke koje muče njihove protivnike. To je neki drugi svijet, to je nešto što se Hajduka ne tiče. Na Unireu se i u drugoj utakmici mora gledati kao na prošlogodišnjeg uspješnog sudionika Lige prvaka, a ne kao budući rumunjski Kamen Ingrad.

Jer puno je stvari iz Hajdukove povijesti koji zazivaju na oprez i na potpunu koncentraciju i fokus. Nije ovo prvi put da je Hajduk na uzvrat ponio naoko uvjerljivu i sigurnu prednost od 4:1, a onda nakon toga tugovao šokiran onim što mu se dogodilo. Dvaput su se već "bili" vraćali iz Francuske pognutih glava nakon što su otišli "odraditi posao" i to s momčadima koje su po imenima i kvaliteti bile neusporedivo iskusnije, kvalitetnije i zvučnije od današnje.

1974/75 velika, najveća Hajdukova generacija u povijesti samljela je St Etienne na Starom placu 4:1 u osmini finala Kupa prvaka, a onda na gostovanju neobjašnjivo pala do danas sumnjajući kako je doživjela sabotažu hrane zbog koje su Hajdukovci na terenu izgledali neprepoznatljivo i izgubili 1:5. 1982/83 je na sličan način u prvoj utakmici pregažen Bordeaux u šesnaestini finala Kupa Uefe, ovog puta na Poljudu, ali je uzvrat opet bio koban, a poraz od 0:4 ostao zabilježen kao jedan od najbolnijih u Hajdukovoj europskoj povijesti.

Zapravo - samo je jednom Hajduk prošao dalje nakon što je u prvoj utakmici slavio s 4:1, ali bilo je to protiv "simpatičnog" luksemburškog Grevenmachera i to u gostima. Oprez je stoga i više nego potreban, jer zaista dramatično zvuči podatak da Hajduk nikad u svojoj povijesti nije uspio obraniti prednost od 4:1 koju je ponio na gostujući uzvrat. Neka Unirea bude prvi put.

Najviše nade polažu se u najboljeg igrača Hajduka i dvije godine zaredom najkorisnijeg igrača HNL-a Senijada Ibričića, koji je prošlog tjedna još jednom "kupio" navijače izjavom kako bi u Hajduku volio ostati do kraja karijere i to potkrijepio željom da mu predsjednik donese ugovor za osam narednih sezona. Puno je komentara izazvao taj Ibrin potez, ali kako god okrenete - Hajduk iz njega može izvući samo korist. I to višestruku.

Najprije - Ibričić je prvi ovako značajan igrač nakon dužeg vremena koji je objavio kako ne želi pod bilo koju cijenu otići u inozemstvo, niti je krenuo s onom već izlizanom pričom o "prerastanju HNL-a" i "novim izazovima". Ibro je ovom izjavom pomogao Hajduku, ali i HNL-u, naznačujući kako ne bi imao ništa protiv da sve svoje najbolje igračke godine provede na stadionima između Prevlake i Dunava. I to je sad, zamislite, šokiralo mnoge. Zašto bi jedan takav igrač želio ostati kod nas? To mora biti neka prijevara.

A zašto bi bila? Zašto čovjek poput Ibričića ne bi zaista iskreno odabrao biti "prvi u selu", umjesto "dvadeset šesti u gradu"? Zašto je tako teško povjerovati da postoji netko tko bi mogao svoj život u narednih osam godina zamisliti u gradu poput Splita, u državi poput Hrvatske, uz nekih 400.000 eura godišnjeg džeparca kojeg bi za to dobio? Zar je zaista glupa odluka uzeti sigurnog vrapca, umjesto čekanja da na granu sleti golub?

Naravno, teško je vjerovati da će se to doista i dogoditi, ali sama Ibričićeva izjava kako ne želi iz Hajduka stavila je upravu i predsjednika u bolju poziciju sa svim budućim ponuđačima. Kladili bismo se da će se na račun takvog Ibričićevog stava u Hajdukovu blagajnu sliti barem još jedan milijun više kad stigne onaj pravi ponuđač koji će "izbiti iz cipela" i Ibru i Svagušu. A takav će doći i staviti na stol dvoznamenkast broj milijuna, samo ako uprava tu "utakmicu" odigra kako treba.

Hajduk bez novca ne može, a na pravi novac može računati samo od prodaje igrača. To je realnost i to treba prihvatiti. No, Hajduk je sad u situaciji da pametnim radom može osigurati višegodišnju financijsku, a time automatski i igračku i rezultatsku stabilnost. Ali Ibričić ne smije otići pod svaku cijenu, niti smije otići ako klub za njega nema spremnu adekvatnu zamjenu. Jer osim potrebe zarađivanja, Hajduk ima i još puno važniju obvezu. Obvezu pobjeđivanja.