Velika četvorka

Već naviknut na ptičje poklone s visina, trgnut ću se iz polusna i refleksnom radnjom otresti dječakovu ruku s moga rukava, a stisnutu šaku s ispruženim srednjim prstom podići prema nebesima. "Djede, to nije pristojno", prozborit će neiskvareno čeljade uz veseli hihot, kako to već djeca znaju.

- "Oprosti, sinko", posramljeno ću prošaptati. "mislio sam da si ptica".

- "Nisam ptica, nego mornar!", veselo će on.

- "Kakav mornar?", u čudu ću ga zapitati, premda slutim odgovor.

- "Mornar! Portsmouth?", upitat će upirući kažiprstom u grb na svom plavom dresu. "Sigurno si čuo za njih, upravo su osvojili naslov prvaka, treći zaredom!"

Jesam, čuo sam za njih, progunđat ću sam u sebi. Kako ne bih čuo, nekoć sam na mreži koja se zvala Internet pisao o njima, ismijavao ih i izrugivao im se. To su bili dani.

- "Nego djede, netko mi je spomenuo Veliku četvorku; ti mi izgledaš dovoljno star, a ipak ne potpuno ishlapio, pa sigurno znaš što je to", pogledat će u vrhove svojih cipela i potom stidljivo susresti moj pogled.

- "Sjedi ovdje, pored mene", potapšat ću artritičnim dlanom po klupi. "Duga je to priča..."

Sunčano svibanjsko poslijepodne potrošit ću pričajući mu o Alexu Fergusonu, Arseneu Wengeru i Joseu Mourinhu, o Paulu Scholesu i Ryanu Giggsu, Stevenu Gerrardu i Michaelu Owenu, Thierryju Henryju i Robertu Piresu, Didieru Drogbi i Franku Lampardu, o 53 naslova prvaka i desecima drugih trofeja, o Old Traffordu, Anfieldu, Stamford Bridgeu, Highburyju, Kopu, Stretford Endu, Clock Endu...

Upijat će svaku moju riječ, svaki osmijeh i ispuštenu suzu. Neće mi dopustiti da stanem ni kada me prokleta ptičurina napokon uspije naciljati, papirnatim će mi rupčićem obrisati čelo, a onda mi slomiti srce: "Ali djede, pa gdje su oni sad?"

Krenut ću mu pričati o niželigašima Chelseaju, Arsenalu, Manchester Unitedu i Liverpoolu, o arapskim i ruskim milijarderima koji su pokupovali klubove, stadione, pa i čitavu ligu, no izustit ću tek: "Ne pitaj..."

- "Reći ću samo da je sve što je moglo poći krivo, pošlo krivo krajem rujna 2010. godine", reći ću, zaštitnički ga pogladiti po kosi i zagledati se u daleku točku.

Tog spornog tjedna, nastavit ću priču, tadašnji četvrtoligaš Northampton Town, za kojeg nije čuo nitko osim stanovnika Northamptona, doputovao je na Anfield i nadigrao Liverpool te ga boljim izvođenjem jedanaesteraca zasluženo izbacio iz Carling kupa. Da stvar bude gora, samo nekoliko dana kasnije na Anfield je doputovao Sunderland i odnio bod, a da je bilo sudačke pravde mogao je i trebao odnijeti sva tri.

- "Liverpool je te sezone bankrotirao i ispao iz lige", dodat ću. "Tko je mogao znati da će upravo taj tjedan biti tako bitan", retorički ću zapitati samog sebe i utonuti natrag u priču.

Istoga dana u goste Arsenalu došao je West Bromwich Albion i odigrao utakmicu koju sam zauvijek zapamtio. Peter Odemwingie, koji je par godina kasnije izabran za najboljeg igrača Premier lige, poigravao se s Topnicima, a gosti su atraktivnom igrom posve nadigrali svog domaćina i nakon 27 godina upisali pobjedu nad Arsenalom.

Bio je to tjedan, prisjetit ću se, u kojem je Manchester City dobio svoju prvu mušteriju. Chelsea. Sada već najuspješniji klub u povijesti nogometa i dvadesetostruki pobjednik Lige prvaka sezonu ranije oba je puta pobijedio londonsku momčad, a isto je ponovio i toga vikenda, iako je Chelsea do toga kola izgledao impresivno.

- "Kako bih mogao zaboraviti to kolo", drhtavim ću glasom ploviti kroz vrijeme. Prosipanje bodova protiv dotad slabijih protivnika, bezidejnost i nemoć, mislio sam da su to osjećaji rezervirani za navijače Arsenala i Liverpoola. Kako sam se samo prevario! Manchester United izgubio je moć rješavanja utakmica, bilo je tužno gledati u što se pretvorio i kako se toga vikenda mučio s Boltonom. Sljedeće sezone umirovio se i Alex Ferguson, a potom je i Barcelona kupila Waynea Rooneyja. Otišli su i Ryan Giggs i Paul Scholes, a United je dvije godine kasnije zajedno s Arsenalom propao u drugu ligu.

- "Djede, pa otkud ti to sve znaš?", iznenađeno će me upitati dječak, izrazom lica koji daje naslutiti da me negdje već vidio.

- "Ah, nekoć sam svakodnevno pratio zbivanja, sve do 2016. godine kada su Premiership preimenovali u Premirates", odmahnut ću rukom, osjećajući još uvijek gorak okus izdaje.

- "Ali, djede... pa ti si... ti si...", skočit će dječak s klupe.

- "Engleski pacijent, da. Kako si znao?", prošaptat ću kroz zube.

Osmijehnut će se, čvrsto me zagrliti i otrčati u smjeru majčina glasa: "Po tom ofucanom dresu Manchester Uniteda, to više nitko ne nosi", povikat će preko ramena uz dozu sažaljenja. Kasnije ću se sjetiti da ga nisam pitao ni za ime.

- "Nije važno", reći ću. "Bio je to dobar dan."

Zlatna lopta

Jedan od znakova da bi se priča iz uvoda ove kolumne za nekoliko desetljeća doista mogla i dogoditi je susret West Hama i Tottenhama, odigran proteklog vikenda na Upton Parku. Momčad koja je do toga kola sve svoje bodove osvojila samo na židovske blagdane, a polovicu svojih pogodaka postigla s bijele točke, došla je do svoje prve pobjede.

Kako su pritom pobijedili sastav Tottenhama, uz čije ime gotovo uvijek ide dodatak "vas uvijek razočara", možda u toj pobjedi ne bi bilo ničeg vrijednog spomena i posebnog odlomka, da strijelcu jedinog pogotka ime nije Frédéric Piquionne.

Zapravo, da budem posve iskren, više nije vijest kada spomenuti napadač zabije pogodak. Poput izreke o ćoravoj kokoši, zabijao je i prošle sezone, pa i ove u kup utakmici, no kada zbog tog pogotka osvoji i zlatnu loptu, tada se stvari mijenjaju iz temelja. Piquionne je, naime, iza leđa Carla Cudicinija poslao deset tisućitu loptu otkad je Nike tim kožnim okruglim rekvizitima počeo opskrbljivati Premier ligu. U njegovu čast i čast toga velikog jubileja, Nike je načinio posebno, zlatno izdanje službene premierligaške lopte.

Ferenc Puskas, Bobby Charlton, Pele, Johan Cruyff, Diego Maradona, Ronaldo, Zinedine Zidane, Diego Forlan i mnogi drugi velikani svjetskog nogometa za svoje su se Zlatne lopte morali pomučiti i biti proglašeni najboljim igračima Svjetskog prvenstva.

Frédéric Piquionne je za svoju morao skočiti više od Vedrana Ćorluke.

Stuart Atwell strikes again

Ako ste pozorniji pratitelj engleskog nogometa, vjerojatno ste čuli za Stuarta Atwella, 27-godišnjeg engleskog suca, koji je prije dvije godine u susretu drugoligaša Watforda i Readinga priznao jedan od najbizarnijih pogodaka u povijesti nogometa.

"Mislio da su se izvanzemaljci spustili na zemlju", opisao je tadašnji menadžer Watforda Aidy Boothroyd nepostojeći pogodak kojeg je vidio tek pomoćni sudac Nigel Bannister, a priznao njegov kolega i glavni sudac te utakmice Stuart Atwell.

Kako to već obično bude u profesionalnom nogometu, Atwell je za nagradu dobio promociju u Premiership, gdje su ga kontroverzne i upitne odluke nastavile pratiti, a pravi vrhunac dogodio se ovoga vikenda na Anfieldu. Sudac iz zemlje čudesa priznao je prvi pogodak Liverpoola premda je bilo jasno da je igrač Sunderlanda Michael Turner gurnuo loptu svojem vrataru, kako bi on izveo slobodan udarac.

Fernando Torres je uzeo ničiju loptu, potrčao prema golu i uposlio Dirka Kuyta, koji je pored zapanjenog i nemoćnog vratara doveo Liverpool u vodstvo. Komentar pogotka i sudačke odluke ostavljam vama.

Sudačka nadoknada

Ističe nam vrijeme predviđeno za ovu kolumnu, igrat će se još nekoliko minuta sudačke nadoknade, u koju će nas uvesti vratar West Hama Robert Green, svojom neverbalnom porukom.

Pitate li se kome je to nekadašnji vratar engleske reprezentacije, kojemu nacija nikad neće zaboraviti kiks sa Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi, uputio ovu gestu, razumljivu na svim jezicima svijeta, odgovorit ću vam: novinarima! Kako je tek proteklog vikenda uspio svoju mrežu održati nedirnutom do samoga kraja, novinarskim se snagama na ovaj način odlučio osvetiti za "sve ružne riči".

Radar Engleskog pacijenta još jednom je nanjušio jednog bivšeg premierligaša, pa je tako u središtu naše pozornosti opet David Beckham. Ne samo naše, jer engleski su tabloidi objavili priču da je bivša Unitedova "sedmica" imala posla s prostitutkom.

Jedan je navijač LA Galaxyja pak odlučio osobno se obračunati s Beckhamom, te mu je u prolazu povikao: "Dosta s prostitutkama!" Što se tada dogodilo, pogledajte u video clipu i usput mi oprostite na posebno iritantnom portugalskom komentaru.

U prošlotjednoj sam sudačkoj nadoknadi spomenuo Jamesa Percha i njegov pothvat sa žutim kartonima. Pritom sam zaboravio kako će on svoju suspenziju odraditi sredinom tjedna u kupu i vratiti se u momčad Newcastlea za susret sa Stoke Cityjem. Kamo sreće da nije! Pet minuta prije kraja nesretni je Perch fantastičnim autogolom bodove uručio gostima iz Stokea (pogodak je na 2:04 u video clipu koji slijedi).

Gledajte na to sa svjetlije strane: barem u ovoj utakmici nije zaradio žuti karton.

Da se maskotama dijele kartoni, najmanje žuti dobio bi dječak po imenu Ethan Watts. Odjeven u dres Brentforda, uoči kup utakmice s Evertonom (koju je Brentford dobio na jedanaesterce), odlučio je s terena doslovno odvući svog kolegu Kaija Chana u dresu suparničkog kluba.

Na kraju, znajte da ne možete vjerovati nikome, pa ni svojim radnim kolegama. Novozelandskom televizijskom voditelju Marku Richardsonu, inače žestokom navijaču Tottenhama, njegovi su kolege zamijenili tekst na "blesimetru" i tom ga psinom natjerali da u eter kaže "Volim Arsenal". Kad je shvatio što se zbiva, već je bilo kasno.

Toliko u ovom izdanju Engleskog pacijenta, a do sljedećeg tjedna pokušajte dokučiti kako je moguće da u istom kolu u kojem se u Premiership vratio Gerard Houllier pogotke zabiju i Emile Heskey i Michael Owen, njegove nekadašnje uzdanice iz Liverpoola.