Doviđenja, a ne zbogom

Emotivnim oproštajnim govorom na WTA završnici u Dohi Elena Dementijeva šokirala je zaljubljenike u tenis diljem svijeta. Poslije više od deset godina profesionalne karijere odlučila se povući, pojasnivši kasnije kako je već početkom 2010. odlučila da će joj ovo biti posljednja sezona na WTA Touru. U čast ovoj iznimnoj tenisačici prisjetit ćemo se njezinog puta, koji je započeo 1997. godine.

Sami počeci

Krajem listopada davne 1995. godine, još kao 14-godišnjakinja Elena je nastupila na svom prvom ITF turniru u Rusiji, a prvu pobjedu ostvarila je protiv sunarodnjakinje Nadije Strelcove. Odmah u idućem kolu je zaustavljena i bio je to njezin prvi i posljednji turnir te godine. Nakon toga uslijedila je pauza što se nastupa na turnirima tiče sve do ljeta naredne godine, a konac listopada opet je bio sretan. Naime, osvojila je svoj prvi ITF turnir i to u Jurmuli (Latvija) bez izgubljenog seta.

Zahvaljujući dobrim rezultatima na ITF turnirima 1997. godinu završila je među 500 najboljih na ljestvici, a šlag na tortu uspješne sezone bio je debi u glavnom ždrijebu WTA turnira. Bilo je to u rodnoj Moskvi gdje se kroz kvalifikacije probila do prvog kola i tamo osvojila tri gema protiv tada 28. tenisačice svijeta Patty Schnyder. U kvalifikacijama je ubilježila dvije velike pobjede protiv tadašnjih članica Topa 100 (Rita Grande, Jana Kandarr).

Već tada bilo je jasno da će Rusija dobiti veliku tenisačicu, a iščekivanja javnosti Dementijeva je uspješno provodila u još bolje rezultate. 1998. prešla je u profesionalke i odmah na startu sezone osvojila njemački Büchen. U srpnju je izborila glavni ždrijeb Praga, ali je poražena od Amelie Mauresmo, a u kolovozu je upisala i prvi nastup u kvalifikacijama nekog Grand Slama (US Open), ali je odmah na startu zaustavljena.

Opet je u Moskvi izborila glavni ždrijeb, ali je opet poražena u prvom kolu (Appelmans). Unatoč tome, sezonu završava na 182. mjestu, a na Australian Openu 1999. prošla je kvalifikacije te po prvi put prvo kolo glavnog turnira prije nego je u drugom kolu izgubila od velike Martine Hingis.

Ulazak u Top 100

U srpnju je u Palermu dogurala do polufinala i po prvi puta se probila u društvo 100 najboljih, a već na Australian Openu iduće godine ostvarila je najbolji rezultat na Grand Slamu (3. kolo). Dobra forma odvela ju je i do polufinala jakog turnira u Indian Wellsu, koji je značio i proboj među 40 najboljih na svijetu, a nakon polufinala US Opena kasnije te godine više nije bilo onog teniskog obožavatelja koji nije znao za Elenu Dementijevu, tu samo izgledom krhku plavušu. Najbolju sezonu karijere zasladila je plasmanom na završnicu gdje je u polufinalu ispala od Monice Seles.

Iduće dvije sezone provela je u društvu 20 najboljih, no na prvu titulu čekala je sve do travnja 2003. kada je osvojila Amelia Island porazivši na tom putu Danielu Hantuchovu, Justine Henin i Lindsay Davenport. Ipak je bilo iznenađenje što je na prvi naslov čekala toliko dugo s obzirom da je već unatrag tri-četiri godine igrala dobro na (velikim) turnirima. Do kraja sezone osvojila je još dva turnira (Bali, Šangaj) i po prvi put u karijeri sezonu završila među deset najboljih na svijetu.

Afirmacija u vrhu

Od 2004. naovamo Dementijeva se etablirala kao tenisačica iz samog svjetskog vrha, no ta godina neće joj ostati u lijepom sjećanju. Naime, od pet finala koje je izborila, pobijedila je samo u jednom (Hasselt), a posebno bolni porazi su oni iz finala Roland Garrosa (Anastazija Miškina) i US Opena (Svetlana Kuznjecova). Iako je nekoliko godina provela u užem vrhu, to su joj ostala jedina dva pojedinačna Grand Slam finala u karijeri.

Tijekom 2005. i 2006. zadržala je solidnu formu, doduše, uz tek dva osvojena turnira kroz te dvije godine, no početkom 2007. zaradila je frakturu rebra te je kao rezultat devetotjedne stanke uslijedilo ispadanje iz Topa 10 po prvi put poslije gotovo četiri godine. Do kraja sezone zabilježila je nekoliko dobrih rezultata (osvojila Istanbul i Moskvu i igrala još dva polufinala), no u 2008. ušla je kao 11. na svijetu.

Ipak, serijom od čak devet turnira na kojima je dogurala barem do četvrtfinala, Dementijeva se vratila u odabrano društvo, no opet je ostala bez Grand Slam naslova. U Parizu je zaustavljena u četvrtfinalu, a u Londonu i New Yorku u polufinalu. 2009. startala je na najbolji mogući način - s dva osvojena turnira (Auckland i Sydney), no u prvom polufinalu na Australian Openu bolja je bila Serena Williams.

Dobar niz rezultata doveo ju je do najboljeg renkinga u karijeri, trećeg mjesta (6. travnja), a posebno će u sjećanju teniskih sladokusaca ostati njezin polufinalni meč u Wimbledonu opet protiv Serene Williams u kojem je Amerikanka slavila s 8:6 u trećem setu nakon što je kod 4:5 spasila meč loptu. Tako je po drugu godinu u nizu zaustavljena na korak od finala u All England Clubu.

Zadnja sezona

U 2010. Dementijeva je krenula osvojivši Sydney no u drugom kolu Australian Opena naletjela je na Henin i izgubila od dva seta. Vratila se još jača te osvojila Pariz, a nakon što je na startu Dubaija predala Hantuchovoj, izgubila je finale Kuala Lumpura. U Indian Wellsu je dogurala do četvrtfinala, a u Miamiju je u drugom kolu opet poražena od Henin.

Na tri zemljana turnira uoči Roland Garrosa upisala je samo dvije pobjede, no na drugom Grand Slamu sezone izborila je polufinale i tamo nakon izgubljenog prvog seta predala kasnijoj pobjednici Francesci Schiavone. Taj je trenutak prilično zapanjio tenisku javnost jer Dementijeva ničim nije odavala znakove, kako je kasnije rekla, bolova u listu lijeve noge, zbog kojih je kasnije otkazala Eastbourne i Wimbledon.

Po povratku na terene nije se proslavila. U Stanfordu je igrala četvrtfinale, u Cincinnatiju i Montrealu je ukupno upisala jednu pobjedu i tek je u New Havenu odigrala malo bolje te je u polufinalu izgubila od Caroline Wozniacki. Na US Openu je ispala u osmini finala (Stosur), a u finalu Tokija opet je ostala kratka protiv Wozniacki. U Pekingu i Luksemburgu zaustavljena je već u osmini finala prije nego što je otputovala u Dohu, posljednju postaju njezine karijere, i u skupini ostvarila jednu pobjedu (Stosur) i dva poraza (Schiavone, Wozniacki). Tako je spomenuti naslov u Parizu ostao njezin posljednji.

Na kraju, kada se sve zbroji i oduzme, Dementijeva će uvijek ostati tenisačica koja je puno obećavala, a koja je, unatoč svim uspjesima, ipak premalo toga osvojila. Koliko li je samo polufinala Grand Slamova izgubila (7), koliko li je samo lijepih šansi propustila. Barem za plasman u finale, ako ne i za odlazak do samog kraja i proživljavanja trenutka za kojeg je naporno radila cijelu karijeru i kojeg na kraju - nije dočekala.

Svojom pojavom i gracioznošću, uvijek korektnom ponašanju prema sportu i prema suparnicama, stekla je mnoštvo poklonika diljem svijeta koji će zasigurno još dugo žaliti za njenim odlaskom. Hoće li poći stopama Justine Henin i Kim Clijsters, koje su se također vratile u profesionalni tenis nakon što su najavile odlazak, ostaje nam vidjeti, pa se zato nadajmo kako je ovo samo "doviđenja", a ne "zbogom"...