Trebao sam šutjeti

Moje sumnje usmjerene su ka Bori Primorcu. Čovjek zna hrvatski, a ako pritom ima i profinjeni osjećaj za kvalitetno pisano štivo, sigurno čita Engleskog pacijenta, jer takvu analitičku pronicljivost i dubinu teško je pronaći u običnim tiskovinama i bespućima internetskih medija.

Shvativši kako se radi o zlatnom rudniku i putokazu za spas sezone, Primorac je prošlotjednu kolumnu otisnuo na komad papira i tutnuo je u ruke Arsenalova menadžera, usput mu značajno namignuvši. Što je dalje bilo, ne znam, jer u taj čas sam se probudio.

Da u svakom snu ipak ima i zrno istine Topnici su pokazali svojom subotnjom izvedbom arije na Villa Parku. Poslušali su Pacijentov savjet, pokazali tko je gazda i autoritativno završili utakmicu, premda su se još jednom našli u situaciji od kakve ih je u prethodnim kolima znao hvatati panični strah.

Dvaput se Aston Villa vraćala u utakmicu, zaprijetila poništiti dva gola prednosti, i oba puta Arsenal je postizao još jedan. Takav uspjeh nije mogao proći bez nagrade, pa je "topnička škvadra" na čitava dva sata zasjela na čelo prvenstvene ljestvice, a tri dana kasnije izborila i put u polufinale Carling kupa.

Trebao sam šutjeti...

Srećom po mene i moje živce, s prvoga mjesta dva sata kasnije smijenio ih je Manchester United, za kojega je od početka utakmice zaigrao i Wayne Rooney, koji je pak sredinom prošlog tjedna ipak uputio riječi isprike za hračak kojeg tete čistačice još uvijek stružu s pročelja Old Trafforda.

Njegovu su ispriku navijači, na ničije iznenađenje, objeručke prihvatili i u nekoliko navrata skandirali njegovo ime, što dokazuje da lijepa riječ doista otvara sva vrata, čak i nakon pokušaja puča i omalovažavanja najtrofejnijeg menadžera današnjice.

Premda je odigrao odličnu utakmicu, Rooney ipak nije pobrao lovorike jer baš protiv Blackburna odlučio se probuditi čovjek koji se za samo jedan pogodak ne želi niti ustati iz kreveta. Dimitar Berbatov upisao se u povijest Premier lige kao četvrti igrač kojemu je pošlo za nogom postići čak pet golova u jednoj utakmici.

Nakon što je Liverpoolu utrpao tri, a Paulu Robinsonu dao pet razloga za loše snove – zbog čega je ovaj otkazao i svoje gostovanje na BBC-ju sljedećeg dana – Berba je zasjeo i na vrh ljestvice strijelaca. U samo dvije utakmice odradio je ono za što Carlos Tevez, Andy Carroll ili Tim Cahill naporno rade tijekom cijele sezone, još jednom dokazavši superiornost balkanskog radnog vremena.

"Htio bih se ispričati navijačima, nismo planirali ni očekivali ovakav poraz, ali moramo ga prihvatiti", procijedio je nakon utakmice Sam Allardyce, trenutak prije no što će provjeriti nalazi li se među propuštenim pozivima i poneki sa San Sira, Santiago Bernabeua ili Nou Campa, gdje Big Sam prema vlastitim riječima nedvojbeno pripada.

Visoka pobjeda Manchester Uniteda ipak nije razlog zašto će ovo kolo ostati upisano u almanasima Premier lige. Vjerovali ili ne, prvi put od 1992. godine i prve premierligaške sezone, baš svi klubovi zabili su najmanje jedan pogodak. Povrh toga, u 15. kolu izjednačen je i rekordan broj postignutih pogodaka jer ukupno ih je u deset utakmica postignuto čak 41.

Isti broj pogodaka postignut je u još dva navrata, u studenom 1997. i veljači 2004. godine, a glavni razlog što rekord ovoga vikenda nije srušen ide na dušu Aarona Lennona, koji je u posljednjim sekundama utakmice s Liverpoolom umjesto dodavanja Luki Modriću i sigurnog pogotka izabrao sebičnost i promašaj.

Za kaznu, narugat ćemo se tome kako maše rukama dok trči:

I opet: trebao sam šutjeti...

Veliki je filozof jednom rekao: momčad koja nauči igrati Arsenalova prva i Tottenhamova druga poluvremena bit će višestruki uzastopni prvak Engleske. Premda zvuči logično da sam takvo što ja smislio, ova vrsna misao ipak nije proizvod moga filozofskog uma, zbog čega sam proveo brojne sate smišljajući amandman na izreku, kako bih i ja ispao pametan.

Došao sam tako na ideju da momčad koja igra West Hamova prva i druga poluvremena sigurno ispada u drugu ligu. Zvučalo je dobro, uz čvrste temelje u stvarnosti, no tada je došao vikend, a odmah zatim i četvrtfinale Carling kupa i moj je amandman pao već na prvom čitanju.

Ne samo da su upisali svoju drugu prvenstvenu pobjedu i probudili svoje izglede za spašavanje prvoligaškog statusa, samo par dana kasnije na Upton Parku Čekićari su ugostili Manchester United i poigrali se njime kao Barcelona Realom, izbacivši pobjednika Carling kupa naglavačke iz daljnjeg natjecanja.

"To je samo Carling kup", rekao sam sebi u bradu poput svakog navijača čiji klub ispadne iz toga natjecanja, no puno više boljelo je ono što sam rekao 24 sata ranije, dok sam s bratom – inače navijačem Liverpoola, tek toliko da vam bude jasno da ni moj život nije pjesma – pratio zbivanja u El Clasicu.

Gledajući poniženja kroz koja prolazi Cristiano Ronaldo i nemoć njegovih suigrača, otprilike u trenutku kad je na semaforu stajalo 4:0 za Barcelonu, putem televizijskog ekrana porazgovarao sam s portugalskim veznjakom: "Eto, prijatelju, što ti je trebao odlazak u Madrid?", pitao sam ga ne čekajući odgovor, dok je mahao rukama tražeći prekršaj. "U Engleskoj si osvajao trofeje, a Manchester United barem nikad od nikoga ne gubi s 4:0", dodao sam.

"Nikad od nikoga!", naglasio sam, za slučaj da nije čuo. Da, znam. Trebao sam šutjeti...

Dani bugarske kulture

Kao i obično, i ovoga sam tjedna namjeravao predstaviti pogodak kola, no kako je val hladnoće u Englesku osim snijega sa sobom donio i neočekivano veliku količinu pogodaka, našao sam se pred problemom. Četiri pogotka iz proteklog vikenda posve ravnopravno konkuriraju za titulu pogotka kola, pa ću konačnu odluku o tjednom pobjedniku ostaviti na volju vašoj subjektivnoj procjeni.

Prvi od četiri pogotka djelo je ranije spomenutog lijenog i obično šlampavog Bugarina Dimitra Berbatova, koji je na Old Traffordu još jednom podsjetio na svoj potencijal, prije nego će opet usnuti zimski san i sljedeći pogodak zabiti u siječnju ili veljači 2011. godine. Četvrti pogodak Blackburnu, a njegov treći na utakmici, pravo je remek djelo, u kojem je sudjelovao od početka do kraja.

Čovjek bi pomislio da su se ovoga vikenda u Engleskoj obilježavali Dani bugarske kulture, jer i drugi kandidat za pogodak kola nosi bugarsku putovnicu, a u njoj pored slike piše Martin Petrov. Kakvu je Petrov majstoriju izveo u utakmici s Blackpoolom teško je opisati riječima, pa predlažem da sljedeći video "premotate" do 4:30 minuta i uvjerite se i sami.

Treći kandidat za pogodak kola ne nosi bugarsku putovnicu, no to nema ni veze jer drugi pogodak Boltona u susretu s Blackpoolom mogao bi i morao nositi zastavu Ujedinjenih naroda. Sjajan gol Marka Daviesa pripada svakome igraču koji je barem jednom dodirnuo loptu, među njima i našem Ivanu Klasniću. Daviesova pogotka ne bi se posramila niti Barcelona, a koliko puta u životu ćete pročitati takvu usporedbu? Video? Ovaj isti gore, akcija počinje od šeste minute.

I na kraju, četvrtom i posve ravnopravnom kandidatu ime je Chris Brunt, koji je Evertonu zabio jedan od najljepših pogodaka sezone, smjestivši loptu iz slobodnog udarca u jedini dio okvira gola kojeg Tim Howard nije uspio dohvatiti. Američki je vratar pritom doživio i bliski susret s vratnicom kojeg, sudeći po udarcu, neće tako brzo zaboraviti.

Suci svih zemalja, ujedinite se

Vrijeme je da na trenutak zavirimo i u Škotsku, no razlog sasvim sigurno nije dobar nogomet, već sudački štrajk, zbog kojeg je proteklog vikenda u pitanje došlo odigravanje brojnih utakmica u škotskim nogometnim ligama.

Razlog prosvjeda nije poraz Glasgow Rangersa od Manchester Uniteda, niti jedanaesterac dosuđen u toj utakmici. Škotski su djelitelji pravde, naime, odlučili stati na kraj kritikama na račun suđenja te dovođenju u pitanje njihova integriteta i poštenja. Uvrijeđeni i razočarani, odlučili su na jedan tjedan odbaciti svoje zviždaljke i zastavice i pokazati da misle ozbiljno.

"Već duže vrijeme, a posebno tijekom proteklog mjeseca, pritisci na suce i kritike dosegli su razinu koja se više ne može tolerirati. Došli smo do toga da se ispituje naše poštenje i zbog toga pati i naš profesionalni i privatni život. Ljudi nas čak traže da javno istaknemo za koje klubove navijamo, što je besmislica", tužio se medijima jedan od vodećih škotskih sudaca John McKendrick.

Čitajući vijesti o štrajku, nisam se mogao ne nasmijati na pomisao kako bi navedeni arbitri u kiltovima prošli u hrvatskim nogometnim ligama, gdje kritike, verbalno općenje s obiteljskim stablima, preispitivanje integriteta, pa i poneka odgojna mjera "iza uha", spadaju u normalan nogometni folklor igrača i trenera, pa čak i onih koji "ne komentiraju suđenje, ali..."

Stoga više nego bilo što drugo čudi odluka škotskog nogometnog saveza, koji je uputio vapaj za pomoć na adrese brojnih nogometnih saveza, ali ne i onaj u Rusanovoj. Ta, ako u svijetu postoji sudac koji je spreman na najgore i koji je svoje činove zaradio riskirajući život po bojištima treće i četvrte lige, to je hrvatski sudac!

Hrvatski suci su marinci sudačkog svijeta, troslojne kože i čeličnih živaca, kirurški odstranjenog centra za sram. Za hrvatske suce ne lijepi se ni hračak, a psovke i prijetnje glazba su za njihove uši. Ljudi u crnom s grbom HNS-a neslomljiv su hrvatski proizvod kakvog bi vrijedilo izvoziti.

Kao i mnoge druge prilike za poboljšanje izvoznih rezultata, i ovu smo, nažalost, propustili. Škoti su se obratili Walesu, Irskoj, Estoniji, Poljskoj, Norveškoj, Švedskoj i Portugalu i od svih dobili odbijenice, a kako bi redovno prvenstveno kolo ipak bilo odigrano morali su se poslužiti padobrancima iz Izraela, Malte i Luksemburga. Nedostajao je tek poneki sudac iz Kenije ili Papue Nove Gvineje da škotska Premier liga ovoga vikenda dobije aromu Svjetskog prvenstva.

"Nadam se kako će od sljedećeg tjedna prevladati drugačija atmosfera prema sucima i da oni više neće biti u centru pozornosti", dodao je McKendrick, vjerojatno i sam svjestan da će sve pasti u vodu već u prvoj sljedećoj utakmici škotskog prvenstva.

Sudačka nadoknada

Na Sportnetu suci nikad ne štrajkaju, pa kao i svakoga tjedna ne dolazi u pitanje popularna sudačka nadoknada. Započet ćemo je najgorim engleskim klubom u povijesti, koji začudo ne nosi ime Portsmouth.

Riječ je, naime, o klubu po imenu Madron FC iz Cornwalla, koji igra (ili bar pokušava igrati) u Cornwall Mining ligi. Vjerovali ili ne, u samo 11 utakmica ove sezone Madron je uspio primiti 227 pogodaka, a najgori rezultat ostvarili su u prošlotjednoj utakmici s rezervnim sastavom Illogana, koju su izgubili s čak 55:0.

Usprkos tragičnom nizu poraza, menadžera Alana Davenporta ne napušta optimizam: "Znam da nam se sada svi vjerojatno smiju, ali nastavit ćemo se boriti. Definitivno ćemo odigrati sve utakmice do kraja sezone i ne namjeravamo odustati", rekao je novinaru Telegrapha. "Moram izraziti svoje ogorčenje jer je 42. pogodak postignut iz čistog zaleđa", ipak nije dodao Davenport.

Optimizmu, dakako, uvijek ima mjesta jer Madron FC usprkos svemu navedenom nije posljednja momčad lige. Ta čast pripada klubu po imenu Storm, čiji je bodovni saldo zbog kazne otišao u minus.

Chelseajev bodovni saldo daleko je od minusa, no u posljednjih pet kola nije tako daleko niti od nule. Carlo Ancelotti ne pamti kada je svoju momčad pogledom morao tražiti ispod prvog mjesta Premier lige, a njegova londonska simfonija već 450 minuta udara "falš" note. Svoje mjesto u sudačkoj nadoknadi zaradili su najsmješnijim primljenim pogotkom 15. kola, za kojeg zasluge idu Alexu i Čechu.

Šarolikom društvu u nadoknadi nenadoknadivog vremena dodat ćemo i gore već spomenuti West Ham koji je, usprkos tomu što na klupi ima pogrebnika premierligaških klubova Avrama Granta, ipak uspio nanizati dvije pobjede. Upućeni tvrde da je tajna u otkazu pomoćnom treneru Željku Petroviću, koji više ne stanuje na Upton Parku.

"Premier liga je sr*nje, ništavilo. Iskreno da vam kažem, razina kvalitete je šokantno loša, svaki klub ima samo tri dobra igrača. Ako te igrače izdvojite iz momčadi, ostali igrači nisu dovoljno dobri da igraju u najlošijoj momčadi nizozemske lige. Bundesliga je daleko bolja", bez kapi gorčine prihvatio je sudbinu Petrović.

Ovog tjedna nogometaši su pri izvođenju idiotarija uspješno izbjegavali kamere, pa iz siromašne ponude video clipova izdvajamo Petera Croucha, koji je samog sebe ili pak loptu koja mu je pobjegla preko granice igrališta nazvao pogrdnim imenom, ne znajući da je to učinio pored dlakavog mikrofona uz travnjak.

Newcastleu ne nedostaje živopisnih navijača. Nakon djedice čije je atribute kroz rupu na hlačama upoznao cijeli svijet, još jedan simpatizer kluba sa St. James Parka nije imao baš nikakvih problema s prezentacijom pred više od 50 tisuća ljudi. Priča se da je tetovaža na trbuhu nekad davno zauzimala tek koji centimetar prostora.

Dok je još Newcastle tema, spomenimo i to da je bivši igrač toga kluba Nicky Butt, koji se nakon prošle sezone odlučio umiroviti, odjednom promijenio mišljenje kad su na njegovu adresu zakucali ljudi nakošenih očiju i debelog novčanika.

Otrčao je Butt par krugova kuhinja – spavaća soba – kuhinja, napravio "špagu", na nozi tehnicirao do 67 i Kinezi su bili impresionirani. Ugovor je potpisan, a Nicky Butt ostvario je dječačku želju da zaigra za South China. I ne samo to! U svom debiju u svetom dresu postigao je pogodak iz slobodnog udarca, ali kasnije i promašio jedanaesterac.

Na kraju, moram izraziti žaljenje što ždrijeb FA kupa nije završio željenim ishodom, a to znači da engleski savez nije poslušao moj savjet i dirigiranim ždrijebom u trećem kolu spojio Manchester United i United of Manchester.

Prođe li ponovljenu utakmicu drugog kola, United of Manchester igrat će s Portsmouthom, a ždrijeb je htio da već u trećem kolu vidimo i najveći derbi engleskog nogometa između Manchester Uniteda i Liverpoola. Ne treba očajavati, valja držati palčeve i jednima i drugima i potom čekati ždrijeb sljedećeg kola, ako treba – sve do finala.

Toliko od mene u ovotjednom izdanju Engleskog pacijenta, a one koji su se tek priključili još jednom podsjećam na Facebook stranicu, gdje se družimo kada kolumna spava.

Ako pak niste zaspali uz kolumnu, opraštamo se uz ispovijest nekadašnjeg engleskog reprezentativca Garyja Linekera, koji je novinaru BBC-ja priznao da je 1990. godine, u utakmici Svjetskog prvenstva s Republikom Irskom, napunio gaće. I ne, pritom ne mislim na metaforu za strah...