Ivano, Andrea i Lino najbolji

Hrvatski rukometni savez posljednjih godina uvijek ima razloga za slavlje, prvenstveno zbog rezultata muške reprezentacije, ali ove godine obilježena su i dva fenomenalna jubileja, 80 godina od prvog rukometnog susreta u Hrvatskoj te 60 godina od osnutka Saveza.

Kratkom retrospektivom predstavljen je razvoj rukometa, od prvog susreta odigranog 1930. godine između varaždinskih gimnazijalaca, prelazak s 'velikog' rukometa, koji se igrao na terenu dimenzija nogometnog igrališta, na 'mali' rukomet, igranja na betonu i šljaki pa sve do rukometa kakvog poznajemo danas.

Bilo je prilike za podsjetnik na slavne generacije, od bjelovarskog Partizana, zlatnih godine muškog i ženskog rukometa kroz 70-e i 80-e godine prošlog stoljeća. Olimpijskih i svjetskih medalja koje su osvajali i naši rukometaši i rukometašice pod zastavom bivše države, ali i za sjećanje na dane ponosa hrvatskog rukometa od osamostaljenja Hrvatske, preko ''zlatne'' Atlante, sve do posljednjih uspjeha naših Kauboja, svjetskog zlata u Portugalu i još jedne zlatne olimpijske medalje osvojene u Ateni.

Predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza Sandi Šola osvrnuo se na rad jednog od najuspješnijih saveza u Hrvatskoj: "Puno se promijenio rukomet posljednjih godina. Možda ne sama igra, nego sve što ide uz nju, a značaj svjetskog prvenstva, koje je bilo u Hrvatskoj, je nemjerljivo za čitavu zemlju. Nakon Univerzijade, ovo je prvo natjecanje koje je donijelo infrastrukturni napredak za čitavu Hrvatsku."

''Svi uspjesi hrvatskih rukometaša i rukometašica bude snaže emocije i ponos, ali i obvezu da se tako i nastavi u budućnosti. Rukometna smo velesila, ali neprestano radimo na sebi, smatramo se dijamantom kojeg još treba brusiti,'' zaključio je Šola.

Dodijeljene su i prigodne plakete HRS za doprinos rukometu, dopredsjedniku Svjetske rukometne federacije, glavnom tajniku EHF-a, ministru znanosti, obrazovanja i sporta Radovanu Fuchsu, zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću te čelniku HOO-a Zlatku Mateši, koji je iskoristio priliku da pohvali HRS: "Stručni rad, kroz sve dobne skupine i dobar menadžment, to je dovoljno za jedan od najuspješnijih saveza hrvatskog sporta."

Nagrade za najbolje u protekloj godini raspoređene su na manje-više očekivani način. Za najbolji sudački par izabran je par Gubica-Milošević, drugu godinu zaredom. Sudili su polufinale netom završenog Europskog prvenstva za žene u Danskoj i Norveškoj, a cilj im je izboriti nastup na Olimpijskim igrama u Londonu.

Treću godinu zaredom titulu najbolje hrvatske rukometašice odnijela je Andrea Penezić, a iz sebe je ostavila Jelenu Grubišić i Kristinu Franić.

Najboljim rukometašem u 2010. godini proglašen je Ivano Balić. On je u užoj konkurenciji Igora Vorija i Blaženka Lackovića osvojio prvo mjesto te po peti put ovu nagradu pospremio u svoju vitrinu.

Najboljim trenerom proglašen je bivši izbornik muške reprezentacije Lino Červar. On se i zahvalio na nagradi riječima: "Drago mi je da me se još uvijek poštuje, a nije bitno da li me se i voli. Rezultati su jedino mjerilo, ali još uvijek želim raditi i učiti te sam još uvijek gladan uspjeha.

Veselim se kad vidim koliko ljudi još uvijek daje podršku rukometu. Letvicu smo postavili najviše od svih sportova u Hrvatskoj. Kada bi u npr. u Americi neki kolektivni sport donio dvije zlatne medalje to bi bilo najbolje sredstvo za jačanje kolektivnog duha, ali i razvoj sporta. Međutim, ponosan sam što sam radio u hrvatskoj državi, ali i rukometnoj obitelji."

Na pitanje vezano uz rastanak od reprezentacije, ali i očekivanja od nadolazećeg velikog natjecanja emotivno je odgovorio: "Rastanak je bolan, to je vječita unutrašnja borba čovjeka s emocijama i nostalgijom, ali život ide dalje. Vjerujem u novog izbornika, vjerujem u igrače i nadam se pozitivnom rezultatu u Švedskoj. Ne smije reći što mislim, jer ću ispasti bahat, ali znate koje je moje mišljenje o osvajanju medalja.

Molimo se samo da budemo zdravi, da ne bude više slučaja poput Horvata, jer mi je jako žao zbog njega. Francuzi će na ovom natjecanju prvi puta osjetiti kako je to doći na natjecanje načet ozljedama te se kvalitetno nositi s time. Naša reprezentacija je jača negu što je bila u Austriji. Bitno da imaju mir, zdravlje te ću sa zadovoljstvom pratiti njihov put. Vjerujem u Slavka, držat ću im palčeve te se nadam velikim vijestima iz Švedske."