Golužu je izdala njegova obrana

Iako će Goluža reći da na SP-u ima 10 momčadi među kojima svaka može pobijediti svaku - što je u jednu ruku istina - Hrvatska je u Švedskoj podbacila, bez obzira kako na kraju Prvenstvo završilo. Plasmanom koji bi osigurao OI u Londonu bio bi ostvaren barem onaj minimalan cilj, a ne uspije li i u tomu, morat ćemo Goluži pripisati zaista veliki neuspjeh.

Bez obzira što postoji tih desetak momčadi koje u danom trenutku mogu pobijediti nekoga drugog, činjenica je da je Goluža u ruke dobio momčad koja je u gotovo identičnom sastavu lani u Austriji bila europski doprvak i momčad koju su svi stručnjaci vidjeli kao jednog od glavnih kandidata za medalju. Odmah do Francuske, neki će, poput Wilbeka, reći kako su vidjeli Hrvatsku čak i ispred Francuza.

I kada se na papiru posloži hrvatska selekcija, onda je jasno čemu visoka očekivanja. Hrvatska ima najboljeg srednjeg vanjskog na svijetu, barem na ovim reprezentatvnim natjecanjima, ima najboljeg pivota, ima dobra krila i vanjske igrače koji možda nisu svjetski vrh vrhova, ali igraju - dobro i kvalitetno - u ozbiljnim europskim klubovima. I k tome, ima uigranu obranu, ima uigran napad. I, vjerovali smo, ima kvalitetnog vratara. Nije savršena momčad, ali takvu nema nitko, pa ni Francuzi.

Na temelju jedne, pa čak i dvije slabe utakmice nije bilo fer previše suditi Goluži jer je istina da je u susretima sa Srbijom i Danskom štošta išlo kontra Hrvatske, pa i da nije toliki problem izgubiti od zaista dobre, brze Danske pred 10.000 Danaca.

No, poraz od Švedske razgolitio je do kraja Golužinu Hrvatsku. Švedska nije izvrsna momčad, nipošto nije bolja od Hrvatske - ima boljeg vratara, desnog vanjskog i lijevo krilo, ali to je to. Švedska nije imala ni takvu potporu kao Danska, nije čak ni igrala posebno dobro. Štoviše, Šveđani su se sami ponudili na pladnju u završnici, s previše isključenja da li su Hrvatskoj šansu da se vrati u utakmicu. No, kako je rekao, Igor Vori, Hrvatska se preplašila te prilike.

Jedna utakmica je mogla biti slučajnost, druga je mogla biti nesreća, ali tri slabe predstave ipak su pokazatelj da Hrvatska nije bila spremna kao proteklih godina.

I proteklih je godina često napad ovisio o improvizaciji Ivana Balića - to čak nije nužno nekakva mana, jer Ivano je u takvom sustavu uvijek briljirao i davao više nego u klubovima, ali u Švedskoj smo vidjeli previše problema u organizaciji igre kada je Balić zaustavljen.

Goluža je očito muku mučio s kombiniranjem zamjena obrana-napad, ali s Kopljarom i Buntićem očigledno nije bio tako uspješan kao Červar u Austriji. Buntićevo drugo poluvrijeme protiv Švedske dalo je naznačiti čega se Goluža bojao kod njega, no prijašnje utakmice ipak su pokazale koliko opasnije i efikasnije djeluje napad s Buntićem nego s Kopljarom. Kada se podvuče crta, minutaža je tu trebala biti drugačije raspodijeljena, koliko god i Goluža i svi reprezentativci hvalili Kopljarovu igru.

Problem je svakako bio i u nikada slabijem i povučenijem Tončiju Valčiću, bojažljivom Domagoju Duvnjaku, a kako je nervoza rasla kroz loše rezultate, pala je i igra Ivana Balića koji je krenuo briljantno u turnir. Dobar je, ali ne i nezaustavljiv bio Blaženko Lacković, a Drago Vuković jednostavno nije mogao uhvatiti pravi ritam s obzirom da nije dobivao prigode u kontinuitetu.

Vori je uglavnom bio odličan, baš kao i Vedran Zrnić, naš najkonzistentniji igrač na ovom Prvenstvu, dok je Štrlek varirao od odličnoga do neprimjetnoga.

Kada se podvuče crta, napad je dosta kašljucao, dosta se mučio i u svakoj je važnoj utakmici imao prazne hodove koje je protivnik kažnjavao većim serijama.

No, veći je problem od napada bila obrana koju je Goluža uvježbavao od početka priprema. Nažalost, ni 5-1 ni 6-0 nije funkcioniralo onako kako se najavljivalo. Umjesto obrane koja guši protivnika, vidjeli smo obranu koja se raspadala u ključnim trenucma. Djelomično se to može pripisati slabim vratarima, no bilo je puno propusta - posebno protiv Danske - koji se mogu pripisati lošem postavljanju, lošoj reakciji, sporosti, nekoordinaciji.

Goluža je veliki fokus postavio na blokiranje protivničkih udaraca, a ne toliko na agresivan izlazak u tijelo protivničkih bekova, a pokazalo se da to nije pravi put za zaustavljanje Hansena i sličnih. Često smo se sa sjetom prisjećali Červarovih 3-2-1 ili kasnije 5-1 u kojima halfovi već na 9-10 metara zaustavljaju protivničkog pucača i remete ritam napada - to je obrana u kakvoj su halfovi poput Valčića maksimalno iskorišteni.

Hrvatska niti u jednoj od tri utakmice u kojima nije pobijedila nije uspijevala napraviti nekakvu seriju. Ili nije mogla do pogotka, ili još češće, nije se mogla obraniti. Može se Goluža žaliti kako smo primili ovakav ili onakav gol kada smo stvarno stisnuli, no činjenica je da se nismo mogli obraniti protiv Danske i Švedske kada smo to trebali. Protiv Srbije je barem to donekle funkcioniralo u završnici...

Konačna crta tek će se podvlačiti na kraju natjecanja, no već sada znamo da će Goluža u najboljem slučaju izjednačiti najlošiji Červarov rezultat - 5. mjesto iz Njemačke 2007. godine. A Hrvatska je tada igrala najbolji rukomet i izgubila je samo jednu utakmicu.

Drugim riječima, Goluža je učinio malo za svoj, a puno za Červarov trenerski ugled. Nije tajna da su mnogi navijači zazivali Linovo ime tijekom SP-a u Švedskoj jer je prilično jasno da je praktički sve u hrvatskoj igri funkcioniralo bolje, sa sličnim ili istim kadrom, pod vodstvom Lina Červara.

Možda prema Goluži nije fer što će biti uspoređivan s jednim od najuspješnijih rukometnih trenera u proteklih nekoliko desetljeća, ali dobio je u ruke takvu momčad - koja je navikla i sebe i druge na bolje igre.

Ako su isti igrači donedavno bili bolji od Švedske i Danske i Srbije, onda ne treba biti Hercule Poirot za zaključiti gdje je razlika u odnosu na prijašnja natjecanja. Ne mogu, nažalost po Golužu, za sve biti krivi suci ili nesreća.