Tenis

Ančić: "Ništa kao osvajanje Davis Cupa"

Tamo gdje je u rujnu 1999. sve počelo, nepunih 12 godina kasnije dogodio i oproštaj Marija Ančića od hrvatske Davis Cup reprezentacije. Mario je prvi put bio u akciji protiv Portugala u Euroafričkoj zoni, u zagrebačkom Domu sportova, a iako nijedan oproštaj nije lak, dan kada odlazi nije želio nazvati tužnim...

Počeci u reprezentaciji, naslovi na ATP turnirima, polufinale Wimbledona 2004. godine, olimpijska bronca u paru s Ivanom Ljubičićem '04. u Ateni, put do naslova godinu potom u Davis Cupu, zaključno s pobjedom u petom meču finala protiv Michala Mertinaka... Nedugo nakon što je objavio da je karijeri došao kraj, Mariju Ančiću vjerojatno nije bilo lako gledati prisjećanje na igračke dane u Maloj dvorani Doma sportova, no bez obzira na to, govor nije bio prekinut suzama.

Kako je opisao kasnije, ovo je bio sretan dan.

"Savjetovao sam se s dosta igrača i liječnika kakav bi tretman bio najbolji za ozljedu leđa, pogotovo s Taylorom Dentom, koji mi je preporučio sve osim operacije. No, prave varijante nije bilo".

"Mononukleoza i sve što je ostavila za sobom je sada prošlost, no posljedice su ostale. Ove ozljede, siguran sam, ne bi bilo da nije bilo stalnih povrataka nakon pauza i uspona i padova koje su sa sobom nosili".

"Vjerojatno ću ovaj film za deset godina gledati puno mirnije, sada je bilo vrlo emotivno", osvrnuo se Ančić na presjek karijere prikazan na ekranu na oproštaju od reprezentacije: "Dan je sretan, ne zbog toga što odlazim, već zbog toga što imam nove izazove pred sobom i što znam da sam kao igrač bio na vrhu. Da mi je netko dok sam imao 12 ili 13 godina ponudio sve što sam napravio u karijeri, odmah bih prihvatio".

Šteta je što na tribinama nije bilo više ljudi, Mario bi zaslužio punu dvoranu kakva je, primjerice, bila 2005. u dva susreta na splitskim Gripama, ali ni to nije previše pokvarilo sliku. Zahvalio je svima koji su bili suigrači u Davis Cupu, posebno Ivanu Ljubičiću, s kojim je prošao najviše, a nije zaboravio ni na sve ostale koji su ga pratili dok je igrao za reprezentaciju.

"Ovaj oproštaj je nekako specifičan, emocije nisu iste kao nedavno kada sam objavio da je karijeri došao kraj", dodao je: "Igrati za reprezentaciju je uvijek bilo posebno, nijedna emocija nije usporediva s onom kada dođeš na vrh svijeta igrajući za svoju zemlju".

"Vjerujem da ova reprezentacija u nedjelju može izvesti preokret i proći u četvrtfinale. Svi mečevi odlučili su se u nekoliko lopti, sve je još otvoreno, a izbornik s Čilićem, Dodigom i Karlovićem ima širinu u ekipi".

Naslov iz 2005. bio je ispred svega ostalog, koliko god bilo važno sve što je ostvario na ATP ili Grand Slam turnirima, ili probojem među prvih deset na svijetu: "Osvajanje Davis Cupa bilo je najemotivniji trenutak i najveći uspjeh, bilo je posebno naći se na vrhu piramide s reprezentacijom".

Od Portugala 1999. u Zagrebu do Čilea nepunih deset godina kasnije u Poreču, Ančić je u reprezentativnoj majici prošao put koji ne bi odbio bilo koji drugi tenisač, no sada je vrijeme da se okrene nova stranica. Kako je otkrio, ostat će blizu sportu.

"Sada radim u struci, ali ovaj oproštaj bio je samo igrački. Tenis je dio mene, neću se udaljiti, i dalje sam uključen u sport, zasad kao član Kluba hrvatskih olimpijaca. Zasad nema konkretnih planova ili ideja u kojem ću smjeru ići".

Nadajmo da će ga hrvatski tenis znati iskoristiti.