Sakupljači loptica - moderni robovi

Ja volim tenis. Pratim ga praktički cijeli život, još od Ivaniševića, Samprasa i Agassija preko Ljubičića, Ančića, Federera i Nadala. Volim brzu izmjenu munjevitih udaraca s osnovne linije. Volim fantastično rezani dropshot. Volim taktička nadmudrivanja i izmjenu od 30 udaraca na zemlji između dva rođena "prašinara". Volim kad se Federer onako elegantno kreće po terenu. Volim kada Nadal vrati ono što nitko na svijetu ne bi mogao vratiti.

Ali - ne volim što danas rade od tenisa.

Ne volim što čelnici organizacija ATP i WTA danas rade od ovog predivnog sporta. Prije nego dalje krenem, ne bih htio da ovaj tekst ispadne kao "anti-teniski". Dapače, već sam u uvodu rekao koliko volim i pratim ovaj sport, pa je ovaj tekst isključivo dobronamjerna opaska i osvrt na stvari koje bi trebalo napraviti (ili ukloniti) kako bi tenis bio još privlačniji široj masi i kako bi bio što pošteniji i korektniji.

Odakle krenuti? Nažalost, danas je situacija u tenisu takva da čak ni odgovor na ovo pitanje nije baš mačji kašalj. Kršenje pravila postalo je već sustavno, a svojevrsno "bahato" ponašanje tenisač(ic)a u posljednjih nekoliko godina doguralo je do te faze da postaje zaista iritantno.

Jedna od meni osobno najiritantnijih, ali i najučestalijih pojava, je ponašanje tenisač(ic)a prema sakupljačima loptica. Kao što i u samom nazivu piše: "sakupljači loptica", ili po engleskom "ball boys/girls", bi trebali biti upravo i isključivo to - sakupljači loptica. No, u posljednjih desetak godina situacija se promijenila do te mjere da je danas postalo sasvim normalno da sakupljači loptica igračima donose i ručnike, što bi se, po mome mišljenju, moralo prvo ukinuti.

Jer, ako već dopuštaju igračima da se između poena pobrišu i usput odmore na nekoliko sekundi, to dovodi u pitanje korist jedno-i-pol minutnog odmora poslije svaka dva gema. Zar ta pauza ne služi igračima za brisanje znoja i odmor uoči nastavka meča? Čemu onda znojnice služe? Možda bi bilo najbolje kada bi u kutu terena, tamo gdje se sakupljači loptica nalaze, postavili stolice i stol s hranom i pićem da igrači između poena ponešto prezalogaje i popiju pa da se tenis u potpunosti obezvrijedi.

Uz to, zamislite kako se sakupljači loptica osjećaju kada igrač ispuše svoj nos u ručnik i onda mu ga ostavi na "čuvanje". Nimalo higijenski, zar ne? A kada zavirite u ATP-ov Pravilnik i vidite da se prema sakupljačima loptica odnose kao prema "osobnim slugama" (personal valet), onda je to prilično degradirajuće.

Zamislite ovu situaciju. Prijavite se za volontiranje (i sakupljači loptica su, naime, volonteri) na nekom atletskom mitingu, primjerice Kupu kontinenata koji se prošlog rujna održavao u Splitu. I tako dođete vi na odrađivanje posla, onako veseli i poletni, puni entuzijazma i pozicionirate se na tartan stazi. Obavljate vi svoje dužnosti, uručite prigodni buketić cvijeća i bocu vode trkačima koji su upravo završili svoju utrku kad ono - jedan trkač pobriše se ručnikom, onako po svojim znojnim rukama, nogama i glavi, i onda vam "uvali" taj isti ručnik uz pogled "Pa to ti je ionako posao".

Bi li ovo bilo gadljivo još nekome osim meni? Vjerujem da bi.

Imam dojam da se tako i tenisači ponašaju prema sakupljačima loptica, no čudim se samo kako na nekim turnirima, primjerice US Openu, gdje su sakupljači loptica mahom nešto stariji momci i djevojke (imaju 20+ godina), ne dođe do ekscesa pa oni izgube živce. Očito se tamo radi o velikom profesionalizmu iako je u pitanju volonterski posao.

Suci u stolcu, ali i supervizori, previše toga dopuštaju, premlaki su prema igračima, a kao rezultat toga oni ih više gotovo pa i ne poštuju. Manifestira se to u situacijama kada igrač krene do svoje stolice kako bi promijenio reket, ali ne za vrijeme jedno-i-pol minutne pauze, kada bi trebao, već u principu kada njemu paše, što također usporava igru i pridonosi nepoštivanju iste. Gdje je nestala kakva-takva pristojnost igrača? Vjerojatno tamo gdje je nestao i lanjski snijeg. Za to su krivi (ne za snijeg, nego za pristojnost) i popustljivi suci, koji im takve stvari dopuštaju bez da se prije konzultiraju s njima i da zatraže odobrenje.

Još jedna stvar koja me smeta jest situacija kod traženja računalne provjere, tzv. Oka sokolovog. Premda u Pravilniku ATP-a nigdje ne piše koliko bi sudac u stolcu morao čekati da se tenisač odluči hoće li ili neće zatražiti računalnu provjeru, nekako se s vremenom uvriježilo nepisano pravilo da odluka bude donesena "u prihvatljivom vremenskom rasponu". Shodno tome, igrači uzimaju koliko god vremena požele prije donošenja odluke, a vrlo često odšetaju do traga loptice da bi se uvjerili da li uopće ima smisla tražiti provjeru.

ATP bi tu trebao biti odrješitiji i konkretniji i jasno odrediti koliko glavni sudac mora čekati. Ako je to tri sekunde - neka bude tri sekunde. Ako je to pet sekundi - neka bude pet sekundi. Samo neka se odredi neko pravilo kojeg će se, a to je najvažnije, igrači pridržavati, i koje, naravno, neće previše usporavati igru.

Kad sam već kod usporavanja igre, ne mogu se ne dotaknuti dvojice ponajboljih svjetskih tenisača, Rafaela Nadala i Novaka Đokovića. Na stranu sve pozitivne stvari koje njih dvojica donose tenisu i njegovoj popularizaciji, kao što rekoh, ovaj tekst je "ona druga strana" tenisa. Vi koji ozbiljnije pratite tenis sigurno ste već upoznati s Đokovićevim mahnitim tapkanjem loptice o podlogu uoči serviranja, tapkanjem koje zna prijeći i 20 udaraca!

Ne samo što to vrlo često frustrira njegove suparnike, već i mnogi teniski stručnjaci sve više počinju negodovati. To je kao da neki košarkaš prije izvođenja slobodnog bacanja udari loptom o parket 15-20 puta, i tako gotovo svaki put kada se nađe u takvoj situaciji. Nole se brani govoreći kako je to zbog koncentracije, no sigurno da postoje i drugačiji načini da se psihički pripremi za odigravanje poena.

Nadal također uzima jako mnogo vremena između poena premda Pravilnik kaže da razlika između kraja jednog i početka drugog poena ne smije prekoračiti 25 sekundi. Nadal i Đoković to pravilo redovito krše i isključivo zahvaljujući svojoj reputaciji se uspijevaju izvlačiti samo s opomenama, koje suci izreknu svako nekoliko mjeseci. 25 sekundi je sasvim solidno ograničenje i suci bi trebali paziti na takve stvari i češće opominjati (pa i kažnjavati) igrače ukoliko sustavno krše to pravilo.

Gledatelji traže igru, a ne da igrač 20 puta lupa lopticom o podlogu i da se praktički zaboravi koji je poen. Sve to skupa zaista ne koristi nikome.

Svi znamo koje su najupečatljivije dodatke u svjetski tenis uvele sestre Williams i Marija Šarapova. Radi se, naravno, o nepodnošljivom vrištanju tijekom udaranja loptice. U moru video uradaka s naslovom "Maria Sharapova scream" i slično, odabrao sam sljedeći:

Nažalost, posljednjih godina na sceni su se pojavile Marijine nasljednice, koje možda čak i premašuju brojku od 100-ak decibela glasnoće. To su Victoria Azarenka, Michelle Larcher De Brito, Marija Kiriljenko i mnoge, mnoge druge. Evo Azarenke i Kiriljenko "u elementu":

A evo kako to radi portugalska tinejdžerica Larcher de Brito, možda i najglasnija od svih navedenih:

Još iz vremena Monice Seles navikli smo na ovakva vrištanja. Sasvim normalna je pojava da se i tenisači i tenisačice glasaju kada udaraju lopticu, ali jedno je malo jače izdahnuti, a nešto sasvim drugo vrištati kao da si na audiciji za novi nastavak Vriska i pritom stvarati buku veću nego što je proizvodi jedan lav kada riče!

Uvjeren sam da, kad bi ATP i WTA donijeli neko rješenje koje bi uklonilo ovaj problem (primjerice kažnjavanje oduzimanjem poena), tj. kada bi se Šarapova, Azarenka i dr. osjetile ugrožene, da bi se JAMAČNO utišale, jer nitko mi ne može reći da udaranje teniske loptice iziskuje baš onoliko energije i da je neophodno glasati se kao divlja životinja.

Još samo jedna stvar i onda prestajem sa žalopojkama (u ovom tekstu). Obećajem. Radi se o novom pravilu koje je WTA uveo kako bi još malo olakšao posao tenisačicama. Naime, sada im je dopušteno jednom u meču pozvati svog trenera da im se pridruži na klupi i da im udijeli pokoji savjet.

Pa ja zaista ne znam što su ti čelnici WTA mislili kada su donosili ovu odluku. Zar nije poanta pojedinačnog sporta da si na terenu sam, bez ičije pomoći? Što je sljedeće? Da s igračicama na klupi budu i trener i majka i otac i mali nepoznati dječarac koji joj donosi sreću?

Možda sam staromodan, ali u mojim očima tenis je ona igra u kojoj su na terenu samo dvije osobe koje igraju jedna protiv druge i to, pazite ovo, BEZ mogućnosti trenerskog savjeta usred meča. To je igra u koju ja vjerujem. Znam da, recimo u stolnom tenisu, postoji ista stvar (tijekom time outa igrači redovito komuniciraju sa svojim trenerima), no ako se već tenis kao takav razvio i ako treneri nisu imali pravo ulaziti u teren, ne vidim razloga zašto sada to mijenjati?

Znam i to da ne koriste baš sve tenisačice ovu mogućnost, no i sama činjenica da takva mogućnost uopće postoji, malo pomalo "gricka" sve bljeđe dostojanstvo koje ovaj sport još ima.

Za kraj, ponovit ću još jednom da ovo nije tekst pisan rukom mrzitelja tenisa, već suprotno. Zaista volim tenis i pratim ga jako dugo, ali neke stvari me smetaju i morao sam o tome napisati riječ-dvije. I ne smetaju samo mene, to znam.

Najtragičnije od svega jest to da čelni ljudi vodećih teniskih organizacija vjerojatno ni ne pomišljaju na promjene koje bi uklonile ili barem umanjile efekte svih ovih stvari koje sam naveo. Barem mi se čini kako ne pokazuju neku volju da se uhvate u koštac s tim problemima i da ih nastoje riješiti, a istovremeno i napokon vratiti poštovanje igrača prema njima, ali i prema tenisu kao igri, jer tenisači(ce) se sve više ponašaju kao vrlo razmažena djeca, a za to su i te kako krivi ATP i WTA.

Sve dok je tako, teniski teren djelovat će poput neke moderne anarhije...