Međimurski rukomet u teškoj krizi

Takvog više nema

"Bilo je lako kad je Toza vodio sve", danas će kazati svatko tko je upoznat sa stanjem u međimurskom premijerligašu. I to jest istina. Kad je Željko Kavran bio predsjednik Kluba, on je bio u vrhu tablice, redovito su se igrali europski kupovi, a o problemima je rijetko bilo riječi. Čak i kad je prestao biti predsjednikom Hrvatskog rukometnog saveza, što se Klubu najčešće 'stavljalo na nos' kao olakotna okolnost, Kavran je i dalje bio dobar predsjednik.

"On je jednostavno imao nos za igrače. Znao je prepoznati tko će jednom postati odličan i doveo bi ga u klub, s kojim bi onda stekao afirmaciju. Mislim tu na Marina Šegu ili primjerice Danijela Mesarića, obojica igraju Ligu prvaka", o bivšem predsjedniku će kazati Ivica Haček, trener mlađih kategorija međimurskih rukometaša.

Kavran je osim 'nosa' imao i vlastiti novac, kojeg je bez puno sustezanja ulijevao u Klub. Premda je Klub imao i druge sponzore, najveći je novac za sve što je trebalo, od mlađih kategorija do seniora, nabavljao i davao upravo Kavran i njegova tvrtka. Osim toga, kako je znao prepoznati igrače, tako je znao prepoznati i ono 'nešto' u ljudima, pa se okružio sposobnim suradnicima: tajnicom Ninom Horvat i direktorom Jožom Horvatom, uz sve ostale članove Kluba. Mnogo je ekipi u uspjesima pomagalo to što je trener bio renomirani hrvatski stručnjak Vladimir Canjuga, koji je na Josipa Borkovića prenio mnogo znanja, pa je i on sam kasnije bio s ekipom bio odličan.

No, i Kavranu je 'puklo', a s obzirom na odnos Grada i Županije, koji s rukometom nisu imali nikakvih problema ni posla, nije ni čudno. Kad je Kavran konačno zatražio financiranje, sređivanje situacije s dvoranama čiji su se ravnatelji žestoko razbahatili i cijenu sata digli u nebo, te stavljanje rukometnog kluba na položaj koji zaslužuje, kao najbolji sportski kolektiv u Međimurskoj županiji, došlo je do problema.

U prvo su vrijeme svi ostali zaprepašteni a zatim je uslijedila opća panika. Nakon dugog razdoblja u kojem se novog predsjednika nije moglo naći, odjednom se, doslovce niotkuda, pojavio Siniša Janušić. On, po vlastitom priznanju, posla s rukometom do tad nije imao, ali je navodno znao kako dobro poslovati.

Niz loših odluka

Ispostavilo se međutim da to baš nije tako, jer se najavljena 'renesansa' međimurskog rukometa nije dogodila. Janušić i njegova Uprava nisu znali kako privući sponzore, što u ovo vrijeme možda i jest teško, ali nije nemoguće, posebno zbog toga jer su uvelike smanjeni troškovi za plaće. Uprava se nije dokazala ni u organizacijskom smislu, jer je bilo nemalih propusta kod organizacija utakmica, posebno u posljednje vrijeme.

O ostalim apsurdima ni ne bi trebalo, no spomenimo da su promijenili trenera Alana Belka nakon tri pobjede, i to zato jer je on, jasno i glasno, tražio plaće za svoje igrače. Učinio je to na možda nepotrebno grubi način, no već je tada, Uprava pokazala svoje lice: obećanja, ali ne i njihovo ispunjavanje. Također je zanimljivo da je novi trener pred neki dan ostao zaključan van stana kojeg bi Klub trebao za njega plaćati, što je nakon štrajka igrača, neplaćanja sudaca i utakmica u kojima ni za vodu nisu imali, zbilja bila kap koja je prelila čašu. Željko Anić je podnio ostavku, a hoće li ga (neki) uspjeti nagovoriti da ostane, ne zna se.

Problemi međutim nisu samo u organizaciji, manjku novca i nesmotrenim potezima. Javila se i sumnja da se u financijskom smislu nešto skriva, jer Janušić, iako su to od njega nebrojeno puta tražile sve strane, nije podnio financijsko izvješće. Bi li se na njemu našle stavke koje bi po neke bile sramotne, može se samo nagađati.

Jedna od članica Uprave, koja je svojim pristankom na to donijela veliku notu optimizma, jest i Maja Đurkin, uspješna mlada poslovna žena. Ona o radu Uprave nema ni malo dobro mišljenje: "UO je imao samo par sastanaka, ali mi je i to bilo dovoljno da jasno vidim da su problemi financijski, organizacijski i tehnički. Slaže se većina članova Uprave da predsjednika treba promijeniti, a zbog toga je sazvana i izvanredna izborna skupština."

Lako je smijeniti…

U prvi su mah oni koji prate rukomet pomislili da je za večeras sazvana sjednica Skupštine u stvari prvoaprilska šala, jer pozivi nisu poslani, no kasnije je potvrđeno da bi se sjednica ipak trebala održati. Jedan od kandidata za predsjednika bila je upravo i Maja Đurkin, no ona je to odbila zbog vlastite prezauzetosti.

"Predsjednik mora biti osoba koja će se time moći baviti kako valja, mora znati osigurati razgovore sa sponzorima, imati težinu kod njih, mora znati organizirati sve ostale aspekte kluba… Ja se ne smatram kompetentnom za to, a nemam ni vremena i ne bi bilo fer da se toga prihvatim. Osim toga smatram da ima ljudi koji su stručniji i iskusniji u tome od mene, a vrlo je neozbiljno da se predlaže i imenuje netko samo da se predsjednika ima", dodaje Đurkin.

No, kolikogod bili pozvani da se uključe u rješavanje situacije recimo bivši klupski čelnici ili pak članovi Međimurskog rukometnog saveza, baš se nitko toga ne želi prihvatiti. Đurkin je to komentirala: "Koliko sam ja razgovarala s recimo Miljenkom Topličancem i Krunoslavom Gosarićem, njihovo je rezoniranje da ne mogu i ne žele miješati svoje postojeće funkcije s funkcijom predsjednika RK Međimurja."

Ne zna Đurkin, a čini se da ne zna ni nitko drugi, tko bi mogao biti predsjednik rukometaša. Večerašnja će skupština tako, neslužbeno saznajemo, biti održana da bude održana, a promjene u vodstvu se ne očekuju. Lako je naime smijeniti, a koga postaviti… To je već nevjerojatno teško pitanje.