"Kako je lijepo budan sanjati..."

"Que lindo es sonar despierto". Teško da su "snovi" i "lijepo" riječi koje bi ovaj proslavljeni američki tenisač u danima najvećih životnih uspjeha upotrijebio za opise svojih osjećaja. Kad je bio na vrhu, bio je na dnu. Nije previše lagao, samo je često govorio ono što su drugi htjeli čuti, ali nikad nije bilo predaleko od iskrivljene istine.

Par mjeseci nakon što je došao na svijet otac mu je zalijepio ping-pong reket za ruku i poticao ga da maše rukama kako bi udarao teniske loptice obješene za vrh kolijevke; godinu dana nakon, Emmanuel "Mike" Aghassian zaključio je da njegov sin ima talenta te da će postati svjetski broj jedan zbog načina na koji maleni Agassi očima prati meč ping-ponga. U sedmoj godini života, jedini prijatelj (i neprijatelj) Andrea bio je njegov "zmaj", stroj koji je nemilosrdno i neprestano izbacivao loptice na kojima je sedmogodišnjak usavršavao svoje, kasnije milijune vrijedne, forhende i bekhende.

Njegova 21-godišnja karijera bila je puna uspona i padova, u medijima je bio nazivan promašajem prije nego je dosegnuo drugo desetljeće života, a glorificiran kada bi pobjeđivao one protiv kojih je bio otpisan prije izlaska na teren.

"Zlatnu koku" je u njemu, osim njegovog oca, pronašao već u 11. godini života i Nick Bollettieri koji je, zapanjen prirodnim talentom mladog Agassija, ponudio Mikeu Agassiju besplatan nastavak školovanja njegovog sina u teniskoj akademiji na Floridi. Na osobni užas Andrea, ostao je u Akademiji do 1986., kada je vlastitim buntom isposlovao probitak na "prave turnire", probivši se među profesionalce već u dobi od 16 godina.

Medijski i modni istupi, potaknuti vlastitim psihičkim borbama, glavni su mamac medija koji imaju "pik" na Agassiju, vječitoj suprotnosti godinu mlađeg Petea Samprasa.

Osim po osobnosti i posvećenosti karijeri, Pete i Andre potpuno su se razlikovali i po samom načinu igre. Pete kao veliki server, Andre kao neprikosnoveni kralj returna, ipak, obojica su bili mentalni perfekcionisti, bez većih "rupa" u igri.

Prvi Grand Slam kojeg je Agassi izborio nakon tri neuspješna finala bio je Wimbledon 1992., pobjedom nad Goranom Ivaniševićem u pet tijesnih setova. Godina velikog bljeska Andrea Agassija bila je 1995. Unatoč godini iz snova, u finalu US Opena dočekao ga je naj(ne)željeniji protivnik - Pete Sampras. To je bio poraz nakon kojeg Agassi nije mogao "stati na noge" sve do kraja desetljeća.

Koliko se toga događalo u međuvremenu u glavi frustriranog mladića pokazuju i neslavni potezi koje je poduzeo u najmračnijem razdoblju svog života. Uzevši nedozvoljena sredstva, lagavši ATP povjerenstvu o razlozima, pokleknuo je pod pritiskom 10-godišnje fizičke i psihičke torture oca, lošeg odnosa s medijima, igračima, samog sebe, a sve potaknuto porazom od najvećeg rivala s kojim se otkad je bio visine mreže mentalno sukobljavao.

Zašto svi tako brzo zaboravimo ono loše, a prigrlimo ono što je zaista vrijedilo spomena? Sigurno se pita i Andre Agassi, jedan od najboljih tenisača u povijesti igre koji je za cijelog svog života mrzio tenis, a ipak, pored sebe imao ljude koji su mržnji pridavali pozitivan smisao, težnju za uspjehom, ljubav za instinktom koji te čini nedodirljivim, najboljim, stepenicu iznad onog ispod (po mogućnosti Petea). Takvu su neobjašnjivu motivaciju djetetu Las Vegasa davali "div toplog srca" Gil Reyes, trener i stvaratelj "novog" Andrea Brad Gilbert, brat Philly, prijatelj iz djetinjstva Perry te duhovni vođa i dobar prijatelj JP.

Razlog zbog kojeg sam se odlučila na gore navedeni naslov je što unatoč svemu Agassija smatram jednim od heroja današnjeg sporta, osobom koja je 21 godinu živjela u osobnom zatvoru, smiješila se fotoreporterima i davala dvije vrste ritualnih intervjua kao snimljenih na traci: jedne nakon poraza, druge nakon trijumfa. Jedna pogreška u životu nekoga tko bi nam trebao poslužiti kao uzor košta mnogo. Sigurno je da će i sam Agassi stati iza svojih loših odluka i sudbonosnih pogrešaka, a samom završnom riječju Autobiografije iznio je svoju cijelu poantu dvogodišnje muke oko sastavljanja i konačnog stavljanja na papir svog "prethodnog života": Želim da im moja knjiga da snagu, rekao je obrativši se svojim "nasljednicima privatnog zatvora". "Ako su zarobljeni u životu kojeg nisu izabrali, nadam se da će imati oruđe i vjeru kojim će postati svjesni da sami mogu izabrati svoje sutra."

Ostaje samo jedna dvojba: vjerovati da je osvajač sva četiri Grand Slama, Davis Cupa, zlatne olimpijske medalje u pojedinačnoj konkurenciji, završnog teniskog Mastersa, sveukupno 60 turnira, napisao knjigu o svojoj karijeri radi zarade ili zbog svijesti da bi svojom ispovijesti mogao svijetu otvoriti oči, možda potaknuti nekog novog "Agassija" na ponašanje koje ne bi rezultiralo onim čime je njemu, a istodobno okrenuti novi list u svom vlastitom životu?

Ne mogu se oteti dojmu da će u velikom postotku polaznici Agassijeve Akademije namijenjene siromašnoj djeci - "sanjati budni".