Genijalni potezi i široki osmijeh

Činilo se kako je 2003. na SP u Portugalu Hrvatska dovela nekoliko prosječnih igrača koji će zaigrati par utakmica te ubrzo otići kući. Nije se vjerovalo da će se neki pojedinac istaknuti, da će zasjati ili da će Hrvatska osvojiti ni manje ni više nego zlatnu medalju. No kako život piše priče tako je sudbina ovoga puta potpuno preokrenula ringišpil. Hrvatska jest osvojila zlato, rukometni je svijet upoznao nove virtuoze, a među njima je zasjalo i jedno skromno desno krilo. Njegovo ime je Mirza Džomba, a ovo je njegova rukometna priča.

Mirza Džomba svoje je prve velike rukometne korake napravio u riječkom Zametu u kojem se istaknuo kao pravi virtuoz na poziciji desnoga krila pa nije ni čudo što ga je zamijetio i hrvatski prvak, RK Zagreb. S 19 godina Mirza je stigao u Zagrebove redove, a svoje je odlične korake polako pretvorio u vrhunske. Probijao se kroz Zagreb, letio je terenom, skakao je i iznad granica, dirigirao loptom i slao je točno onamo gdje je zamislio, a ona je uvijek bila poslušna svom gospodaru, nije mu mogla reći ne. Kao dio Zagreba osvojio je četiri naslova prvaka Hrvatske, tri Kupa, zaigrao u tri finala Lige prvaka i ostao je na tome.

Mladi Džomba nije mogao proći nezapažen ni Duki Puljeviću koji ga zove u reprezentaciju da 1997. zaigra na svom prvom Svjetskom prvenstvu koje se održalo u Japanu. Tri godine kasnije nije ga bilo na Europskom prvenstvu u Hrvatskoj, no nije ni mogao slutiti kako će se ubrzo vratiti i postati jedan od najboljih, jedan od najjačih.

Na njegovu rukometnu ljepotu imun nije ostao ni mađarski Veszprem koji ga 2001. uzima u svoje redove. Upravo tada kreću Mirzine najbolje godine, kako u klupskom tako i u reprezentativnom rukometu. Vrijedno hrvatsko desno krilo predvodilo je mađarski klub dvije sezone za redom do naslova prvaka države, a potrudio se osvojiti i Kup Mađarske. U svojoj prvoj sezoni u Veszpremu Džomba je ponovno zaigrao u finalu Lige prvaka, no isto je tako ponovno ostao kratkih rukava, a sljedeće je sezone, pak, završio i bez naslova na europskom Superkupu. Odličnu igru hrvatskoga desnog krila prepoznao je i španjolski Ciudad Real koji 2004. Mirzu uzima u svoje redove.

Pod dirigentskom palicom Line Červara u reprezentaciji Hrvatske Đole je u to vrijeme proigrao svoj najljepši rukometu. Na Svjetskom je prvenstvu u Portugalu predvodio Hrvatsku do svjetskoga zlata, da bi već na startu sljedeće godine, na novome natjecanju, zasjeo na sam vrh liste najboljih strijelaca s 46 postignutih pogodaka. Iako Hrvatska na Europskom prvenstvu u Sloveniji nije osvojila medalju, Mirza je tamo definitivno ostavio svoj trag, no, ni tu mu nije bio kraj.

U ljeto iste godine Mirza je s Hrvatskom stigao i do olimpijskoga zlata u Ateni gdje je, osim titule najboljeg strijelca s 53 pogotka, u tandemu s Ivanom Balićem svrstan u idealnu sedmorku natjecanja. Nakon dva zlata uslijedilo je i jedno srebro, no Mirzinoj seriji tu nije bio kraj. Ponovno je izabran u najbolju sedmorku turnira, a potom je primio i nagradu za najboljega hrvatskog rukometaša.

Džomba nije zaostajao ni u Ciudad Realu, naime, već je u svojoj prvoj sezoni u Španjolskoj postao viceprvak države, ali i osvajač španjolskog Superkupa, kao i Asobal kupa. Novo finale Lige prvaka činilo se kao ono dobitno, no ni te sezone Mirza nije imao sreće. Osmjehnulo mu se ipak godinu kasnije kada je u svoje ruke konačno primio pehar osvajača Lige prvaka i kada je svoj osmijeh konačno mogao razvući od uha do uha. Najveće priznanje 2006., nakon reprezentativnog neuspjeha na SP-u u Njemačkoj, stiglo mu je kada je izabran u najbolju postavu španjolske rukometne lige, a postao je i najbolji strijelac svoga kluba sa 136 pogodaka.

Od trena kada je prošetao terenima na Svjetskom prvenstvu 2003. i Olimpijskim igrama godinu kasnije, preko odlaska u veliki Ciudad Real, do veličine koju je dostigao kada se predsjedniku Ciudada, Domingu Diazu, koji mu je na slavljeničkoj večeri nakon osvajanja Lige prvaka ponudio prazan ček i zamolio ga da napiše svotu kolika je potrebna za njegov ostanak, zahvalio na svemu i kazao kako ga Zagreb i domovina čekaju.

Vratio se Džomba 2007. godine kući, Zagreb ga je dočekao raširenih ruku, no tada su stigle ozljede. Kako bi i on sam kazao, nakon toliko savršenih godina moralo je sve jednom doći na naplatu. Krenulo je s koljenom, sustiglo ga je i rame, i sve je to zaustavilo njegov predivan let, njegov nezaustavljivi frk, njegov odličan lob ili još bolji cepelin. Davao je sve od sebe, išao od operacije do rehabilitacije, no nikada to nije vratilo onoga pravoga Džombu u igračkom smislu.

Nije se Mirza nikada predavao i uvijek je želio dati još više. Apetit i ambicija još i sad ga zasigurno kopkaju, no kad ne ide, ne ide. Ispunio je želju Kielceova predsjednika i nakon dvije povratničke godine u Zagrebu stigao je u klub velikih planova. Poljska je kao nova destinacija predstavljala i nov izazov, no Mirza nije bio Mirza iz onih najboljih dana. Kielce nije uspjelo pokazati nešto više u Ligi prvaka, Mirza nije imao prilike puno igrati, ali se trudio, htio je, a iako se neko vrijeme u Poljskoj, kada je držao treće mjesto na listi najboljih strijelaca kluba, činilo kako će to ipak biti to, na kraju nije išlo.

Šuškalo se šuškalo nakon kraja sezone, gotovo cijeloga ljeta. Gdje će? Kuda će? Svi su se pitali, svi su se nadali. Nitko nije htio čuti ono najgore, no odluka je jednom morala doći. S 34 godine, najomiljeniji hrvatski broj 11 odlučio je okončati svoju igračku karijeru i reći zbogom upravo onda kada više ne može zaigrati na vrhu. Odlučio je otići kako odlaze i najveći, sa svjetskim zlatom i srebrom, olimpijskim zlatom, klupskim naslovom prvaka Europe, šest finala Lige prvaka, priznanjem za najboljeg rukometaša 2005. godine i još mnogo, mnogo, mnogo toga sačuvanog u vitrinama Mirzina doma, ali ponajprije njegovom i mnogima navijačkim srcima.

Iako je pomalo došlo iznenada, uistinu je još jednoj velikoj rukometnoj priči došao kraj. Ostaje tek nada da će jedan od najboljih ostati u rukometnim krugovima, biti uz rukometne terene, dati pokoji savjet, podijeliti svoje znanje te pokazati svijetu što ga je tolike godine činilo jednim od najboljih desnih krila na svijetu. Kakav bi to bio hrvatski rukomet da nas Đole povremeno ne obraduje svojim širokim osmijehom i pokojim nezaboravnim frkom?