Blanka može i do trećeg naslova

Ahilova tetiva pod jedan, koljeno pod dva, djelomična ruptura zadnje lože odrazne noge pod tri i letvica pod četiri, prepreke su preko kojih je Blanka Vlašić u sitnim satima četvrtka (10:45 po lokalnom, 3:45 po srednjoeuropskom vremenu) morala preskočiti kako bi se u subotu, 3. rujna, predzadnjeg dana Svjetskog atletskog prvenstva u Daeguu našla među finalisticama skoka u vis i pokušala što još nijednoj visašici u povijesti svjetskih prvenstava nije pošlo za rukom, osvojiti i treći naslov prvakinje svijeta, nakon Osake 2007. i Berlina 2009. godine, uzastopce.

Dugo je godina prošlo otkad je Blanka u kvalifikacije ulazila s upitnicima iznad glave. Četiri i dvije godine prije plasman u finale bila je puka formalnost: pred polazak u Osaku na treninzima je skakala 2,03 m, pred SP u Berlinu napadala je 2,09 m Stefke Kostadinove, a od Daegua je zamalo i odustala. Promjenu odluke donesene poslije mitinga Monte Carlu o neodlasku na SP objasnila je: “Ne bi mogla podnijeti gledati druge kako skaču bez mene i da jednog dana žalim da sam mogla, a nisam pokušala. Ako dosad ništa nije puklo neće valjda ni sada, dok god mogu hodati, skakat ću“.

Uhvatili su Blanka, tata joj Joško i trener Bojan Marinović posljednji vlak za Koreju, a Blanka je u Daeguu pronašla mir. Smještenu izvan atletskog sela nitko je ne poteže za rukav, a na službenim događanjima poput konferencije sponzora Adidasa emitirala je mirnoću. “Znam da nisam ona prava, ali dat ću 100 % u okviru svojih trenutnih mogućnosti i vidjet ćemo za koliko će biti dovoljno“.

Tata Vlašić je još na polasku iz Splita izjavio: “Velika je stvar da smo uopće otputovali“, a u prognoze se nije upuštao ni Marinović: “Blanka nije nerealna, zbog toga odaje dojam mirnoće, ali s druge strane nije lako ni kad nisi svoj, htio-ne htio uvuče ti se nespokoj. Odrađujemo treninge, ali ne u intenzitetu koji bismo željeli i koji je na ovom nivou potreban. Bit ćemo pametniji nakon kvalifikacija, kamo sreće da u subotu vidimo Blankin 100. skok preko dva metra“.

Da uopće dođemo u poziciju da 3. rujna čekamo da Blanka, nakon splitskih 2,00 m i 99. skoka u karijeri iznad dva metra još 24. lipnja, na čarobnoj granici letvicu preskoči i jubilarni put, Splićanka je jutros od 10:45 sati po lokalnom vremenu morala proći prvi test. U B grupi s Antoniettom Di Martinom, Jelenom Šlesarenko, Marinom Aitovom, Ebbom Jungmark, Estherom Petre, Danielle Frankel, Svjetlanom Radzivil, Oksanom Okunjevom, Wanidom Boonwan, Marijom Vuković, Brigettom Barrett, Zheng Xingjuan i Doreen Amata morala preko kvalifikacijske norme od 1,95 m ili, zavisno o formi ostalih, po brzom postupku odraditi manje visine i plasman u finale osigurati s 1,92 m iz prvog pokušaja.

Visine 1,75 i 1,80 m Blanka je propustila, a skok preko 1,85 m donio je olakšanje. Na licu ni traga grimasi, a prostora iznad letvice desetak centimetara. 1,89 m i 1,92 m također je riješila iz prvog pokušaja, a kako je ukupno 18 natjecateljica u obje grupe svladalo sve visine – u B grupi Vuković je jedina otpala na 1,85 m, a Boonwan i Frankel se se oprostile na 1,92 m - letvica se podigla i na visinu zadane norme: Blanka je ponovno bila nepogrešiva i na koncu s Barrett i Di Martino podijelila prvo mjesto. 1,95 m u B skupini preskočile su i Amata s novim nacionalnim rekordom Nigerije (iz drugog) i Zheng, Šlesarenko i Radzivil (iz trećeg pokušaja).

U skupini A kvalifikacije je bez greške odradila samo s 2,07 m vlasnica najvišeg skoka sezone i trećeg najvišeg svih vremena Ana Čičerova, a 1,95 m preskočile su i finale izborile i Svjetlana Školina, Emma Green i Deirdre Ryan (iz drugog) i Ana Iljuštšenko (iz trećeg pokušaja).

Među 12 finalistica svoje mjesto pod suncem među ostalima nisu pronašle Ruth Beitia (1,92 m), Vita Stjopina (1,92 m) i Venelina Veneva (1,89 m) i kao i preostalih 14 kvalifikantica, finale koje je na rasporedu u subotu od 19 sati po lokalnom i 12 sati po hrvatskom vremenu, gledat će s tribina.