Ako preživi - postat će MVP!

Na putu do Murray Parka vrište redovi napuštenih zgrada i oronulih fasada. Južni dio Chicaga jedno je od najopasnijih mjesta u SAD-u. Ulice prljave i neodržavane, puna su tek izlizana košarkaška igrališta. Po izlozima trgovina i električnih stupova izlijepljene su smrtovnice i posvete žrtvama bezbrojnih urbanih ratova.

I natpisi jedne od brojnih građanskih inicijativa: "Don't shoot I want to grow up!"

"Ovo nije pitanje života u Englewoodu, ovo je pitanje preživljavanja u Englewoodu", reći će Reggie Rose.

Zvučalo bi suviše teatralno i melodramatično... da nije istinito. Ne treba nas zavaravati sjaj "najnaprednije" civilizacije zapadnog svijeta. Niti blještava svijetla United centra.

Englewood ih ne poznaje. Jedna od onih četvrti koju je ostatak civiliziranog svijeta ostavio po strani. Rekao bi David Simon - deset do 15% populacije koja Americi jednostavno ne treba. Višak. Za njih nema mjesta pa su nepopravljivo zarobljeni u začaranom krugu siromaštva i nasilja.

Ali ne dajte se zavarati. Ovo nije priča o beznađu stanovnika južnog Chicaga i njegove četvrti Englewood. Ovo uopće nije priča, već dokumentirana istina koja nam baca svjetlo na pitanje zašto Derrick Rose igra košarku na način na koji je igra.

I zašto je u svega tri godine provedene u NBA-u već osvojio nagradu za novaka godine, ubilježio dva nastupa na All-Star utakmici i s 22 godine postao najmlađi MVP u povijesti NBA lige.

Pričalo se godinama. Najavljivao se dolazak novog Michaela Jordana. Samo što je ovaj odrastao u gradiću Akron u saveznoj državi Ohio. 60-ak kilometara udaljenog od Clevelanda - najnapaćenijeg sportskog grada u SAD-u. LeBron James trebao ga je izbaviti i napokon donijeti titulu u taj ismijavani grad.

Bullsi su 2008. imali svega 1,7% šanse da osvoje prvo mjesto na predstojećem NBA draftu. Rose je tako u čudu gledao kako se "njegovi" Bullsi penju mjesto po mjesto do samog prvog izbora. Nije mogao vjerovati. Veoma brzo je postalo jasno kako će Rose preuzeti ranjenu momčad koja se ni puno desetljeće nakon odlaska Jordana nije uspjela oporaviti.

"Moram nazvati brata", bila je jedna od prvih rečenica koju je izgovorio Rose kada je vidio da je lutrija Bullsima dodijelila prvi izbor na draftu.

Roseov dolazak nije za Chicago značio onoliko koliko Jamesov za Cleveland 2003. Chicago ima svoje Bearse, ima Blackhawkse i White Soxe. Ima i Cubse, ali o tome se ne priča. Rose je 2008. bio tek osvježenje, ali je veoma brzo postao novo lice Chicaga. Cijelog Chicaga, uključujući i zloglasni i izbjegavani južni dio.

"Kada dođe do pucnjave, ljudi u pravilu bježe. Ali u našoj četvrti to je bilo nešto najnormalnije pa bi samo nastavili igrati", prisjeća se Rose.

Mladog Poohdinija nikakva pucnjava nije mogla otjerati s terena. Možda je zato odličan pod pritiskom. Zvuk sirene za istek napada smiješan je u usporedbi sa zvukom metka. I nema prekršaja u Murray Parku. Igrali su sa starijim momcima. Zvati faul bilo je jednako uzaludno koliko i opasno. Možda se zato beskompromisno baca na parket i luđački napada koš.

"Bilo je teško, ali to je razlog zašto ne simuliram prekršaje. Moj cijeli život učili su me da trpim prekršaje i zabijem koš. Simuliranje nije dio moje igre."

Barem zna da će imati koš. Ne treba se bojati slomljenih obruča u NBA-u. U njegovom Englewoodu bio bi sretan kada bi pronašao čitavu tablu. Nedavno se vratio u Murray Park i obnovio ga. Lokalni kriminalci proglasili su to igralište "sigurnom zonom" u čast Roseu. Ako ništa, onda je to znak da vas iznimno poštuju.

Nešto kao da vam grad stave pod zaštitu UNESCA.

20% stanovništva Englewooda je nezaposleno, čak 46% je ispod granice siromaštva. Gotovo svaki drugi. Prema službenim podacima kojima raspolaže policija u Chicagu, u Englewoodu je u periodu od siječnja do kolovoza 2011. ubijena 41 osoba i zabilježeno 1.531 kazneno djelo.

U takvom je okruženju rastao ponajbolji košarkaš današnjice.

I bio je metodičan prilikom svog govora nakon što je proglašen MVP-em sezone. Znao je što želi reći i kako to reći. Zahvalio je svima koji su mu na bilo koji način pomogli u njegovom životu i karijeri. I ni jednom se nije spotaknuo. Samouvjereno i skromno nizao je imena svih tih ljudi. Sve dok nije spomenuo svoju majku. E tada je stao. Zagrcnuo se i nakratko pauzirao dok su mu se oči caklile.

"I za kraj želim zahvaliti svojoj majci... Brendi Rose... mojem srcu... razlogu zbog kojeg igram na način na koji igram i koja mi je sve. One dane kada ne želim ići na trening i kada mi je teško, sjetim se nje kada me je morala buditi i odlaziti na posao i brinuti se da sam ja dobro i da je obitelj dobro. To su teški dani. Moji dani ne bi smjeli biti teški jer radim ono što volim - igram košarku. Ti me tjeraš da se borim svaki dan i volim te i... zahvalan sam što si u mom životu."

I do kraja govora više se nijednom nije spotaknuo.

Majka Brenda i tri starija brata odigrali su ključnu ulogu u Derrickovom odrastanju, odgoju i pripremi za svijet profesionalne košarke. Uz standardne prepreke njegova obitelj oko njega je morala izgraditi zid koji ga je zaštitio i izolirao od negativnih vanjskih utjecaja.

Rose to nije zaboravio i svoju obitelj spominje svakom prilikom. Sva tri brata znala su dovoljno o košarci, ali i o pravilima igre u Englewoodu. Derrick priča kako nije smio upadati u nevolje jer su njegova braća imala mnogo prijatelja i brzo bi saznali za svaku nepodopštinu. Ni s majkom nije bilo igre.

"Naša bi nas majka odvukla kući čim bi čula da smo upali u nevolju. Čak bi se i dileri sklonili kada bi je vidjeli i rekli bi joj gdje smo", prisjeća se Derrickov brat Dwayne.

Roseove vještine brzo su prepoznate pa su ga stariji redovito ostavljali na miru kako bi mogao vježbati. Košarka je bila svojevrsna propusnica. Uskoro se njegov talent probio izvan granica Chicaga. Njegova srednja škola je za vrijeme njegovog "stolovanja" imala omjer 120-12, a Rose je kao maturant bio među pet najtalentiranijih košarkaških prospekata u zemlji.

Proveo je jednu godinu na sveučilištu Memphis koje je odveo do finala u kojem su nakon uzbudljive utakmice i produžetka poraženi 75:68.

Rose danas radi veoma marljivo na tome da unese što više pozitivnih promjena u četvrt u kojoj je odrastao. Želi ostati uključen u život zajednice koja mu je izgradila karakter, ali više od svega, želi pokazati svijetu da Englewood nije izgubljen slučaj. On je najbolji dokaz za to.

"Ja sam uspio", obratio se Rose okupljenom mnoštvu prilikom predstavljanja obnovljenog Murray Parka gdje je Rose provodio nekad i do 16 sati dnevno. "Znam da, kada me gledate, ne vjerujete da i vi možete dospjeti tako daleko. Ja sam ovdje jer vam želim reći da možete. Bez obzira što želite biti, košarkaš ili učiteljica, bitno je da svaki dan svog života posvetite tome i uspjet će te."

Rose nije s 22 godine dobio nagradu za najboljeg igrača. S 22 godine vjerojatno je puno lakše biti najbolji nego najkorisniji. Korisnost pretpostavlja zrelost, nesebičnost i viziju. Kvalitete koje u tim godinama nisu imali ni neki od najvećih košarkaša svih vremena.

"Kada sam ja rastao svi su željeli biti kao Michael Jordan. Sada kada odem na igralište oni vježbaju nove poteze Derricka Rosea. To je nevjerojatno", smatra Derrickov brat Reggie.

Roseov crossover kao zaraza se proširio igralištima Chicaga. "Znaš li roseati" i "uvali mu rosea" nove su poštapalice koje odzvanjaju među brojnim napuštenim domovima južnog Chicaga.

Roseov uspjeh puno je značajniji od običnog sportskog uspjeha. Roseova prošlost jedna je od milijuna takvih realnosti koje su odavno probile granicu sporta i postavile onoliko novih pitanja koliko i ponuđenih odgovora.

Glamur NBA-a daleko je od je realnosti Englewooda. Roseova zapanjujuća kontrola lopte jasnija nam je kada shvatimo zapanjujuću kontrolu uma koju je taj dječak morao imati kako ne bi potonuo. Pregled igre jednog razigravača izgrađen je na pregledu igre jednog neustrašivog mladića kojeg je izgradio na mnogo težim i opasnijim košarkaškim igralištima.

"Život u Englewoodu je pritisak, mislim da igranje za Chicago Bullse neće stvarati toliki pritisak", izjavio je Reggie Rose još prije nego što je njegov brat zakoračio na NBA parket.

Mi ne trebamo našoj djeci smišljati bajke kao priče za laku noć. Život nam ih sam donosi. Jedna od njih, ona o tome kako možeš biti sve što poželiš, neka bude smještena u Murray Parku.

Vašoj djeci ona se možda učini pomalo teatralnom i melodramatičnom ali... bit će istinita!

(foto: wikipedia.org, autor: Keith Allison)