Osvojili mnogo više od medalje

Pogledajte video. I poslušajte ga. Puno bolje od riječi dočarat će to putovanje. I dokazat će da najslavniji i najponosniji trenutak nije osvajanje četvrtog mjesta. Nešto drugo pokazuje karakter.

I kad padnu. Ustat će!

Lux Aeterna. Vječno svjetlo. Orkestralna verzija te pjesme maestralno je ukomponirana u dramatične scene iz Litve po kojoj su Makedonci harali u rujnu 2011. Briljantno je uhvaćena sama jezgra uspjeha Makedonije. Vještina, borbenost, odlučnost i zajedništvo. Zbog toga će se još dugo pamtiti njihov nastup na Eurobasketu u Litvi.

Marin Dokuzovski i njegovi odabranici kući nisu donijeli nikakve trofeje kojima bi se pohvalili, a svejedno su dočekani kraljevski. I svejedno je njihova priča obišla svijet.

Apsolutno je nepravedno to što pišemo hvalospjeve o njima, a ne o Španjolskoj. Ili Francuskoj i Rusiji. Samo zato što se podij od njih očekivao ili zato što su nas manje iznenadili. Kao da je Navarru zlatna medalja servirana na pladnju. Kao da je Parker do srebra stigao zavaljen na krevetu i nošen slugama pokornim.

Obojica su se za svoje uspjehe krvavo izborila i obje te reprezentacije uložile su golem trud kako bi stigle do samog vrha. Ali od njih smo na to navikli. Veliki savezi, bogate države, bolji uvjeti. Njih predvidimo, oni nas razmaze i njihove trijumfe proživljavamo s određene distance.

I obožavamo autsajdere. Gušimo se u uspjehu malih i nepoznatih. U trijumfima neočekivanih.

Pronalazimo utjehu u sportskim čudima. Nadoknađujemo nedostatak istih u sivilu vlastite svakodnevice. Hranimo nadu i poistovjećujemo se s njima. I zbog toga je sport toliko plemenit. I zbog toga je makedonska priča tako neprocjenjiva.

Od čarobne trice Ilievskog do tragičnog promašaja Stojanovskog. Ma i da su se okitili broncom, ta medalja ne bi previše dodala na važnosti i veličini njihovog uspjeha. I ne trebamo ih žaliti ili govoriti o milimetrima koji su ih dijelili od medalje. Ne treba špekulirati nemogućim i omalovažavati stvarni uspjeh.

Suvremeni sport prečesto je fasciniran i zaokupljen konačnim ciljem i dobro je što nas ovakve priče podsjete na sam put jer upravo on je ono što ujedinjuje mase i što je u ovom slučaju ujedinilo Makedoniju. Antićeva zakucavanja i požrtvovnost, McCalebbovi prodori i asistencije.

Trenuci od kojih se sastavlja mozaik.

Od poraza protiv Crne Gore iz kojeg se učilo, preko slavlja nad rivalom Grčkom u kojem se dao nazrijeti potencijal ove skupine. Momčad iz trećeg razreda europske košarke sa stilom se probila do njenog vrha. Nije ih zaslijepila ni tijesna pobjeda nad Gruzijom niti ih je obeshrabrio prvi poraz protiv Rusije nakon nevjerojatne trice Monje u zadnjoj sekundi. Bili su maksimalno fokusirani.

Četvrto mjesto Makedonije osobito je značajno ako uzmemo u obzir da se radi o košarci, sportu u kojem se razlika u kvaliteti osjeti puno jače nego u nekim drugim sportovima. Razlike u razredima su mnogo izraženije, stoga ovaj uspjeh ne može biti slučajnost već posljedica kvalitetnog rada i čvrstog kolektiva.

Makedoniji se može zamjeriti Bo McCalebb, ali može i Španjolskoj Ibaka i Rusiji Holden 2007. Pitanje naturalizacije problematika je kojoj ovdje nema mjesta jer svaka je država imala svog Drapera. Simbioza Makedonije i McCalebba ispričala nam je puno više o rušenju granica i prihvaćanju razlika jer je taj narod u potpunosti obgrlio ovog razigravača iz New Orleansa, a on je s jednakim oduševljenjem prihvatio svoj novi dom.

Sport tu i jest da bi ujedinjavao. Ili?

Svijet je proputovala slika makedonskih navijača i njihova povezanost s reprezentacijom. Zajedništvo. Na trenutke je izgledalo da Makedonija na parketu ima cijelu vojsku, a ne petorku. Neki fenomeni jednostavno se ne mogu racionalizirati statistikom. Ne bi ni smjeli jer energija bi možda i trebala ostati barem donekle tajnovita, a neke priče obavijene misterioznošću.

Neke priče iz davnina možda su i s razlogom preuveličane. Ovu priču nema potrebe uljepšavati. A nema sumnje kako će se prepričavati generacijama. I da nema video snimaka, prenosila bi se usmeno i svjedočila bi o skupini prijatelja koji su preskakali prepreke i prkosili predviđanjima. O njihovom putovanju i zajedništvu.

U sportu se prečesto potencira sadašnjost, ali najveće uspjehe postižu oni koji su svjesni da je igra tu bila prije njih i da će ostati nakon što oni odu. Oni koji razumiju i poštuju dres koji stavljaju na sebe, koji osjećaju njegovu težinu i razumiju njegovu vrijednost i trajnost naspram vlastite prolaznosti.

Jer igrači i treneri će otići, ali njihovi otisci ostaju.

A ako je ova neobična makedonska priča barem jednu osobu na svijetu, makar samo na trenutak, natjerala da se ponada i pomisli kako se ipak isplati boriti, onda ju je bez sumnje i trebalo ispričati.

I kad padnu. Ustat će!