Kauboji dokazali svoju veličinu

Dva zlata s olimpijskih igara, zlato i tri srebra sa svjetskih prvenstava, dva srebra i dvije bronce s europskih prvenstava. To je skor kojeg imaju Kauboji, a ako se izuzmu Olimpijske igre 2000. godine, Hrvati su bili dio svakog velikog rukometnog natjecanja od 1994. godine i svake su godine svojim poklonicima pružili dva tjedna rukometa na najvišoj razini.

Srećom, nakon Svjetskog prvenstva u Švedskoj i petog mjesta, hrvatski rukometaši su na europskoj smotri u Srbiji dokazali da su i dalje u samom vrhu svjetskog rukometa. Iako su se mnogi pribojavali natjecanja, posebno nakon slabe prezentacije u Švedskoj, kad se činilo da nešto ozbiljno ne valja s "kemijom" u ekipi, kao i nakon lošeg rezultata na Kupu četiri nacije, u Srbiji su Kauboji osvojili onu najtežu medalju, brončanu.

Upravo je posljednja utakmica Prvenstva, kad su već svi bili izmoreni i istučeni, pokazala na kojoj je razini ova današnja Hrvatska. S druge je strane bio težak i opasan protivnik, koji je imao i psihološku prednost toga što je nanio prvi poraz Hrvatskoj na Euru 2012. U toj su utakmici zabljesnuli Vori i Lacković, najiskusniji među Kaubojima, a Alilović je obranio u ključnom trenutku te je osvojena bronca, treća medalja na europskim prvenstvima u nizu.

Na ovom smo Euru dakle vidjeli niz vrlo dobrih stvari. Prva od njih je upravo harmonija koju su rukometaši postigli s novim izbornikom i međusobno, iako je nakon "media daya" u subotu došlo do iskrenja, pošto su neki mediji navodno pogrešno prenijeli riječi igrača. Zbog toga Kauboji nisu nakon utakmice sa Španjolskom željeli davati izjave, kaznivši tako i one medije koji nisu učinili ništa loše, kao i navijače. Iako bismo radije da su otvoreno kazali tko i što ih muči, pokazali su zajedništvo i u tome.

Još jedna, nemala stvar je, da je Slavko Goluža osvojio medalju. Dakako, izborili su je oni na parketu, no kritizirani hrvatski izbornik, kojeg je malo tko smatrao najidealnijim rješenjem nakon odlaska veličanstvenog Line Červara, pokazao je da može bit dobar vođa. "Proplivao" je s onima koje je izabrao, ovog puta sam i nakon pomnog promišljanja, pokazao je da može ubrzati hrvatsku igru, da zna promijeniti obranu i da je njegovi rukometaši mogu dobro odigrati. Potvrdio je većinu svojih teza i najavio "novu Hrvatsku", koja će i nakon odlaska najvećih aduta ostati u vrhu svjetskog rukometa.

Daleko od toga da je Goluža bezgrešan, nitko nije, a upravo će se na kritike Goluža morati najviše naučiti. Svakako je teško slušati komentare, ponekad i onih koji o sportu kojeg on živi i diše ne znaju baš mnogo, no kad već netko izdvoji teško zarađeni novac i riskira, pokazalo se, vlastiti život da podrži Kauboje u Novom Sadu, treba ipak pokazati takta. Svaka javna funkcija, a posebno ona izbornička, uvijek će biti i nepravedno kritizirana, a "pljuvalo se" i po Lini Červaru i po, primjerice, Miroslavu Blaževiću.

Dakako, ima i onih stvari koje su zabrinule. Poput utakmice sa Srbijom, nakon koje nitko, ni igrači ni izbornik, nisu znali objasniti što se dogodilo. To je sport, događaju se loši dani, no Srbija je daleko od nepobjedive, posebno ovakvoj Hrvatskoj. Činjenica jest da hrvatski rukometaši nisu iskoristili svoje najveće adute, širu klupu i izvrsnu obranu te da su dopustili Srbima da ih odvuku u svoj tempo. Jesu li pobjedu željeli i previše pa u tome izgorjeli, moguće je, no takvo što se rukometašima kalibra hrvatskih ne bi trebalo događati.

K tome, nije iskorištena slaba forma Francuske, koja je u posljednjih par godina bila Hrvatima najteži i neprelazni protivnik. Upravo je izostanak Francuza iz završnice bio veliki poticaj da se dođe do kraja i uzme to zlato koje nedostaje. U dosta su utakmica na Euru također Hrvati imali po 10-15 "žutih minuta", kad ih ništa nije išlo, kad su lopte odlazile u bunar, obrana postajala poput švicarskog sira, a napad bez smisla. Balić je primjerice uskakao kad je zagustilo i kad Duvnjaka nije išlo, svojim je asistencijama, ali i samom prisutnošću na terenu vukao dalje, no treba detektirati probleme i obračunati se s njima, pronaći rješenja za te minute.

Kad se sve zbroji i oduzme, na Kauboje možemo biti ponosni, a broncom zadovoljni jer je Hrvatska i dalje rukometna velesila. Iza sebe je ostavila ne samo Francuze, već i Nijemce, Šveđane, Španjolce... Možemo se nadati vizi za Olimpijske igre i odličnom rukometu u Londonu, a po svemu sudeći Hrvati će opet biti jedan od najvećih konkurenata za medalje i na tom natjecanju. Postoji prostor za napredak, za veću minutažu mlađih igrača, za njihovo stjecanje iskustva i samopouzdanja, a opći je dojam da nam predstoji još mnogo zabave uz dobar rukomet u godinama koje slijede.