U iščekivanju Murraya

Nije u Melbourneu Andy Murray osvojio svoju prvu Grand Slam titulu, ali zato je obranio jednu drugu. Škot će barem do Roland Garrosa ostati najbolji igrač u povijesti bez naslova na jednom od četiri najveća turnira, što je epitet kojeg je svojedobno nosio i naš Goran Ivanišević. Upravo wimbledonski pobjednik iz 2001. već godinama gotovo papagajski ponavlja kako je Murrayev prvijenac samo pitanje vremena, ali ono neumitno prolazi, Melbourne, Pariz, London i New York vrte se u krug, a Grand Slam riznica najveće, zapravo jedine uzdanice otočkog tenisa, i dalje je prazna.

Je li zaista moguće da jedan tako sjajan igrač ostane bez naslova na jednom od najveća četiri?

Nije sve tako sivo

Murray je nakon poraza od Novaka Đokovića u polufinalu Australian Opena obznanio kako ima manjih problema s ozljedama, zbog kojih je otkazao nastup u nadolazećem Davis Cup dvoboju Velike Britanije i Slovačke i uzeo nekoliko tjedana predaha. To vrijeme nesumnjivo će dobro doći Škotu, koji sada ima priliku detaljno analizirati svoj posljednji neuspješni napad na prvu Grand Slam titulu i izvući pouke za budućnost. Nakon što prođe ono prvotno razočaranje, prije svega zbog načina na koji je izgubio od najboljeg tenisača svijeta, Andy bi se trebao uhvatiti svega onog pozitivnog što je pokazao u Melbourneu i na tome graditi optimizam za nadolazeće Grand Slam nastupe. A pozitivnih je stvari i određenih iskoraka u njegovoj igri definitivno bilo.

Da je Andy Murray sjajan igrač s bogatim repertoarom udaraca, znamo već duži niz godina. Gledajući neke njegove mečeve čovjek naprosto ne može vjerovati da ovaj mladić još uvijek nije osvojio niti jedan Grand Slam turnir, no Andyjev je problem što spomenute prezentacije uglavnom viđamo u dvobojima s "ostalim" igračima.

Pobjeđivao je, naravno, i to dosta puta, Murray članove "Velike trojke" (ukupno 17 pobjeda u 43 sudara s Federerom, Nadalom i Đokovićem, protiv Švicarca, dapače, ima i 8-6 vodstvo u međusobnim dvobojima), ali ti trijumfi stigli su najvećim dijelom na manjim turnirima. Od Federera i Đokovića britanski je tenisač izgubio oba meča na Grand Slamovima, dok je Nadala svladao samo dvaput u osam pokušaja.

Osim samih poraza, Andyju je dodatnu "sol na ranu" sipala činjenica da je u velikim mečevima na Grand Slam turnirima gotovo redovito "pucao". Federer ga je, tako, relativno lako pobjeđivao u finalima US Opena 2008. (6:2, 7:5, 6:2) i Australian Opena 2010. godine (6:3, 6:4, 7:6), a previše problema nije lani imao ni Đoković na putu do svog drugog naslova u Melbourneu (6:4, 6:2, 6:3).

Još uvijek fali "ono nešto"

Murray u spomenutim mečevima jednostavno nije bio sposoban pokazati svoj najbolji tenis, pokazivao je sindrome koje Roger Federer uglavnom ima u susretima s Rafaelom Nadalom. A to je za tenisača (sportaša općenito) najgore - izgubiti važan meč, a osjećati da niste dali ni blizu svog maksimuma. Andy je zbog svih tih poraza etiketiran kao tenisač koji ima sve, osim "glave".

Ako analiziramo poraz od Đokovića na ovogodišnjem Australian Openu, možemo reći da je Murray u tom meču napravio određeni iskorak po pitanju psihe. Bilo je, doduše, u tom sjajnom meču i materijala za zaključak kako Škot ponovno nije izdržao u ključnim trenucima, no situacija se može sagledati i sa druge strane, čaša može biti i polupuna. Ovaj Andy nije, a neki bivši možda bi, potonuo nakon što je Đoković osvojio prvi set i napravio rani break u drugom. Iz takta ga nije izbacilo ni sjajno izdanje prvog igrača svijeta u četvrtom setu, ni, konačno, naizgled nedostižnih 5:2 Đokovića u petom. Sve to Murray je preživo, vratio se u susret i stigao na "milimetar" od breaka kod rezultata 5:5, koji bi mu donio servis za meč. Zlobnici se reći: "I opet je na kraju izgubio". Istina, ali ovog puta barem je bio u igri praktički do zadnjeg poena.

Činjenica da se ravnopravno nosio s trenutno najboljim tenisačem svijeta Andyju će sigurno pomoći u svladavanju već spomenute psihološke barijere na predstojećim Grand Slam turnirima. Uz sjajnu defenzivnu, koja nikad i nije bila sporna, Škot je u određenim trenucima meče demonstrirao i ofenzivnu igru na razini Roger Federera iz najboljih dana, i to je nešto na čemu će morati više inzistirati u budućim ogledima s vodećim tenisačima svijeta.

Može li Lendl nešto promijeniti?

Dojma smo kako Murray još uvijek nema dovoljno povjerenja u svoje napadačke sposobnosti, ponekad izgleda kao da mu je to zadnja slamka za koju se hvata kad postane očito da defenzivom neće moći do pobjede. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li nova ekipa kojom se okružio (Ivan Lendl) uspjeti promijeniti taj mentalni sklop i učiniti od njega igrača koji se neće u velikim mečevima zatvoriti u "ljušturu" i čekati, pa krenuti u napad kada druge mogućnosti više nema.

Ovaj posljednji meč protiv Novaka Đokovića je, dakle, određeni putokaz za predstojeće Murrayeve nastupe na velikim turnirima. Andy je pokazao da psihički i fizički može izdržati borbu za najboljima, a pokazao je i da u njegovoj igri još uvijek ima rezervi. Konačno, Murrayu kao primjer može poslužiti i sam čovjek s kojim je igrao u polufinalu. Novak je i sam dugo bio igrač kakav je sada Murray, bio je veliki talent s još većim mogućnostima, ali bez onog "nečeg" što bi ga dovelo na razinu Federera i Nadala. Kada je napravio još taj jedan iskorak, kada je posložio "glavu" i sve odlične udarce koje ima, srpski tenisač je naprosto "eksplodirao" i počeo nizati Grand Slam turnire kao na pokretnoj traci.

Đoković je, ruku na srce, ipak bio u nešto povoljnijoj situaciji, jer je još 2008. stavio u "džep" svoj prvi Grand Slam i na taj način skinuo određeno breme s leđa, a nije za vratom imao ni tako silna, ponekad nerealna očekivanja domaće javnosti kao što je to s Murrayem slučaj, no priča ova dva tenisača ipak ima dosta dodirnih točaka. I sam Đoković će reći kako on trenutno nema bolje udarce nego što ih je imao prije dvije godine, i da tajna njegovog strelovitog uspona ponajviše leži u "glavi" i samopouzdanju. Novak je, možemo reći, svoj teniski mozaik savršeno složio, dok Škot to tek mora učiniti.

Andy Murray sa svoje 24 godine ima još mnogo mogućnosti za osvajanje Grand Slama, i to ne samo jednog, bez obzira što Novak Đoković broji isto, a Rafael Nadal samo jednu godinu više, i što je taj "dosadni" Roger Federer sa skoro 31-om na leđima itekako sposoban osvojiti još koju "kantu". Ako ipak ne uspije u naponu snage nadvisiti strašnu konkurenciju koju ima, Andyju neće preostati ništa drugo, nego poći za primjerom Gorana Ivaniševića i uzeti Grand Slam kada se to nitko ne bude nadao...