Čovjek pa tenisač

Koliko god zaluđenosti i privlačnosti instant zvijezde i umjetni proizvodi u nama u današnje vrijeme izazivaju, krišom i u najdubljim porama naših osobnosti uvijek ćemo naći divljenje za ljude koji su uspjeli, a nisu mogli uspjeti, koji su htjeli, a nisu imali ništa drugo osim same želje. Jedan od tih velikih ljudi ovih dana zatvara poglavlje u svom životu koje je, ne samo njemu, pružilo sate i sate emocionalnih partija, i još sate ushićenog analiziranja i prepričavanja te najviše sati čistog ponosa. Svog, bližnjih, nacije, tuđeg, svačijeg.

Ne bi Ivan Ljubičić izgubio svoju igračku vrijednost kada ne bi imao ni mrvu osobnosti, što će potkrijepiti njegovi vrhunski rezultati, što će potkrijepiti izuzetan talent prepoznatljiv i u ne tako šarenim danima djetinjstva, što cementira činjenica da je bio treći na svijetu. No, ono što naglašava njegovu veličinu jest put, borba, realnost, smirena glava, čvrst stav i prizemljenost, posvećenost. Ivan Ljubičić - osoba pa igrač.

U vatri s najboljima

Njegova teniska karijera nije imala naglih uspona i padova, nije bila burna i iznenadna, bila je sjajna i konstantna. Kao profesionalac započeo je 1998., a u Top 100 ušao krajem 1999., tri godine nakon početka suradnje s Riccardom Piattijem. Taj listopad 1999. bio je uvod u karijeru na ATP Touru kakvu je mogao samo zamisliti. Iako mu je najveći uspjeh kao junioru bilo finale Wimbledona protiv Bjelorusa Volčkova, sjaj će u narednim godinama doseći najviše na tvrdim podlogama. Pobjeda koja je obilježila početak duge Ivanove karijere dogodila se nešto ranije te godine, u Monte Carlu, gdje je u drugom kolu izbacio Jevgenija Kafeljnikova - tjedan dana kasnije prvog igrača svijeta.

Profesionalni i osobni razvoj nastavio je i u novom mileniju, a 2001. godine dolazi do prvog trijumfa na ATP turniru, u Lyonu slavi nad Gugom Kuertenom, Gastonom Gaudiom, Maratom Safinom i konačno, u finalu nad Younesom El Aynaouijem. Nagovijest blistave teniske priče stiže i nakon četvrtfinala na Masters turnirima u Miamiju i Cincinnatiju te sljedeće godine u trećem kolu Australian Opena, gdje je poražen od Waynea Ferreire u petosetnom trileru, ali se po prvi put našao u toj fazi Grand Slam turnira.

U 2003. nije probio barijeru četvrtine finala na turnirima iz Masters serije, no bio je u Rimu među prvih osam te ostvario polufinale na manjim turnirima (Milano, Dubai, Bangkok, Basel). Ono što je radio otkad je znao za sebe još jednom se isplatilo na Olimpijskim igrama u Ateni 2004., kada je s Marijem Ančićem osvojio brončanu medalju nakon pobjede nad Indijcima Bhupathijem i Paesom u jednom od "onih" mečeva koje ćemo svi teško zaboraviti. Treći set, nešto manje od četiri sata igre, 14:14, servis Ančića i tri break lopte (0:40) za Indijce. Bronca je nakon toga bila vrjednija od zlata.

Vrijeme ponosa i slave

I da je stao na onome što je napravio te veličanstvene 2005. godine, bilo bi to dovoljno da ga se svrsta u najbolje hrvatske sportaše ikada. Kako je došlo do izjave 365 dana poslije: "Ništa me više ne opterećuje. Da više ništa ne napravim u svojoj teniskoj karijeri ostat će dovoljno za sreću", teško je nabiti u par redaka novinarske ode Ljubičiću. Ono što je nedostajalo u tri tijesna poraza u finalima od Federera (Doha, Rotterdam, Dubai), naplatilo se u Metzu, Beču, Carsonu, Splitu, Bratislavi... Ma i u Madridu i Parizu, na koje sjećanje luči mješavinu gorko-slatkih osjećaja.

Inače zabrinjavajuće kratkotrajno pamćenje nikad mi neće suzbiti sjećanje na noć između 6. i 7. ožujka 2005., kada sam neobjašnjivu radost dijelila sa šačicom entuzijasta koji su se usudili "prekršiti pravila" i ostati budni do zore s televizorom i sunarodnjakom "preko bare" koji je kreirao povijest. Na prste su nabrojivi trenuci koji izazovu toliki ushit kao Ljubine ruke raširene pred dva dana prije podcjenjivački nastrojenom američkom publikom, vođenom nikad ambicioznijom postavom Patricka McEnroea. Roddick je nakon četiri sata ostao podno male Hrvatske i velikog Ljubičića, čije su inače hladnokrvne bekhend paralele, ubojiti servisi i najmirniji voleji i smeševi na svijetu, na površinu izbacile divovsko srce dječaka s rupavim tenisicama.

Nakon toga, sve je za Ivana krenulo kao otpetljavanje sudbinski zavrnutog klupka. Mentalna snaga, raznolikost u igri i godine napornog rada doveli su ga te godine do finala Madrida i Pariza te prvog završnog Mastersa sezone. U glavnom gradu Španjolske, pred publikom okrenutom protiv sebe, morao je igrati protiv tada najperspektivnijeg mladog igrača, Rafaela Nadala. Drama i mogućnost prve pobjede na Mastersu prožele su i taj dvoboj, kao i onaj dva tjedna kasnije u Parizu, kada se u finalu sukobio s Čehom Berdychom. Prva od dvije zlatne godine Ljubine karijere nije završila neokrunjeno, obzirom da je ono što se danas najviše poistovjećuje s njegovim imenom dobilo svoje poglavlje u prosincu.

Zaslugom ponajviše Ivana Ljubičića, Hrvatska je po prvi put u povijesti postala pobjednica Davis Cupa, natjecanja u kojem su se godinama krunile svjetske teniske velesile, a nikad sićušna, "ratna" državica koju je većini teniskih protivnika teško uopće locirati na karti. 11 od 12 "živih" susreta dobio je Ljubo te godine i promovirao se u državnog heroja, kojeg smo viđali petkom, subotom i nedjeljom svakog Davis Cup vikenda, a nikad nismo ostali bez završnog slavljeničkog vriska.

Bilo jednom vrijeme kad se uvjeravao da su keksi od 900 lira (cca 3,50 kn) najukusniji na svijetu, a desetljeće nakon toga dođe vrijeme kad je isti dječak treći tenisač svijeta, iza Švicarca Federera i Španjolca Nadala, koji su uvijek imali za najbolje kekse. U proljeće 2006. Ivan je dosegao svoj vrhunac, a igrajući četvrtfinale Australian Opena i polufinale Roland Garrosa ostvario je i svoj najbolji rezultat na Grand Slamovima. U Miamiju je te godine zaradio još jedan udarac od Federera te zapisao i treću (ne)sreću u finalu Mastersa.

Iako je hrvatska Davis Cup reprezentacija nakon osvajanja trofeja bila u laganom padu, Ljubičić je još uvijek radio po svome - davao svoj maksimum. Dva njegova boda u Austriji (Koubek i parovi) u prvom kolu plasirala su nas u četvrtfinale u Zagrebu, gdje je Ljubo dobio Nalbandiana u tri i Callerija u pet setova, no to nije bilo dovoljno za ukupnu pobjedu na domaćem tlu. Osim što je ostavljao srce na terenu, obavljao je i ulogu izbornika u ta dva okršaja, ponovno dokazavši da je njegova čvrsta pozicija na zemlji i izuzetna zrelost sposobna za više od pobjede na terenu.

Kristalna zvijezda Kalifornije

2007. je osvojio Dohu pobijedivši Murraya u finalu te kompenzirao nešto lošije rezultate na Wimbledonu pobjedom u 's-Hertogenboschu, jedinim naslovom na travnatoj podlozi. Solidno je odradio i američko proljeće, upisavši četvrtfinale Indian Wellsa i polufinale Miamija. Na sljedeći naslov čekao je do Lyona 2009., kojim je mogao lijepo zatvoriti krug započet u istom francuskom gradu osam godina ranije.

Međutim, dogodilo se nešto što nitko nije očekivao. Dva dana nakon svog 31. rođendana Ivan Ljubičić je pokorio Indian Wells. Nitko nije očekivao da bi davno otpisani hrvatski reket mogao zaprijetiti glavnim pretendentima na prvi sezonski Masters turnir, a Ivan ih je sve ušutkao. Baš kao u Carsonu pet godina prije, ponovno na američkom tlu, iznova protiv Andyja Roddicka. Prije Amerikanca, Ivan je svladao dvojicu Top 5 igrača, Đokovića u četvrtom kolu i Nadala u polufinalu.

I kad su svi pomislili da će velika karijera još većeg čovjeka ostati zakinuta za turnir veće kategorije i da će sve što će se pamtiti biti winneri u prva dva seta finala Madrida 2005. i žal za pobjedivim Berdychom u Parizu, Ljubičić nije mislio, uopće nije razmišljao. Samo je trenirao.

"Prije godinu dana bilo je govora da ćeš se ostaviti tenisa. Nije mi drago da si danas bio na terenu, ali drago mi je da nisi otišao jer bismo izgubili vraški dobrog tenisača", rekao je Roddick na svečanoj ceremoniji. Isti duhoviti i 'bez dlake na jeziku' Roddick kojemu baš nitko nije otvoreno drag.

Gospodin izvan terena

Gotovo je nemoguće u profesionalnom tenisu ovisiti sam o sebi, a Ljubičić je imao sreću da je upoznao Riccarda Piattija, čovjeka koji ga je doveo do najbliže točke te zahtjevne, ali životno važne vrline. Nije se trudio biti mu nadređen ni kad je bio dijete, niti se pretvorio u berača zlatnih klipova kad je njegov učenik procvao. Činio je ono što uvijek i u svakom poslu urodi plodom. Poštivao ga je i poticao da razmišlja svojom glavom, donosi svoje odluke i razvija svoju osobnost, ne iskorištavajući njegovu mladost za svačiju korist, već isključivo za dobro talentiranog tenisača koji će s pravim ljudima oko sebe vremenom izrasti u pobjednika, unutar i izvan terena.

Nikad se nije suzdržavao u iznošenju svog mišljenja, uvijek je o istom promislio prije nego što je izustio, uvijek je zrelo i odvažno na vidjelo iznosio svoj stav. To je jedan od razloga zbog kojeg je sedam godina bio u Vijeću udruge profesionalnih tenisača zastupajući njihova prava i interese. Dvije godine je bio potpredsjednik, još dvije predsjednik, nakon čega je postao prvi aktivni tenisač od Paula Annaconea 1993. u Upravnom odboru te organizacije - kao europski predstavnik igrača.

No, kako su prioriteti uvijek Ljubičiću bili kristalno jasni, povukao se iz Odbora u rujnu 2009. te posvetio onom što mu najbolje ide. Ubrzo je došla i isplata uloženog truda, ali Ljubo nije mogao reći ne još jednoj prilici za pomoć svojoj reprezentaciji, iako je i tom dijelu života dvije godine ranije rekao zbogom. Vratio se ponovno u Split, ovog puta u Spaladium Arenu, u nadi da će preko Srba ući u novo polufinale. To se nije dogodilo, ali Ljubičić je ostao čovjek od karaktera. Ali ne onog tvrdoglavog i sebičnog, već junačkog i toplokrvnog.

Sve to je ono uzvišenije od 10 naslova, 14 finala, Davis Cupa pa čak i olimpijske medalje. Ljubine su statistike samo ono što ga čini čovjekom kakav je, i čovjekom koji ima još puno za dati u ovom životu. Uskoči li u odijelo ili ostane u tenisicama, sigurno će to činiti na jedini način koji mu je poznat: savjesno, srčano i odlučno. A ono što je on podario Hrvatskoj je bezvremensko. Mi smo ti koji ćemo voditi računa o brojevima i bacati epitete na spomen njegovog imena. On će ih nakon ovog Monte Carla sa smiješkom složiti u kutiju, kutiju zatvoriti, zalijepiti i pospremiti na posebno mjesto.