Britanski biciklisti pred ispitom karijere: mogu li Wiggins, Cavendish i društvo do 14 odličja?

Dok mi je vjetar mrsio kosu i sunce palilo visoko čelo, a iz obližnjih me dvorišta mamio miris roštilja i pogled na seoske djevojke, okretao sam pedale, palčevima prebirao po mjenjačima brzina i pokušavao odgovoriti na pitanje jesam li sva čuda i ljepote ovoga sporta mogao spoznati i koje desetljeće ranije.

Zaključio sam kako opreza nikada nije dosta. Četvrto desetljeće života predstavlja pravi moment za odbacivanje okova, napuštanje vlastitog dvorišta i upoznavanje sa slobodom kakvu pruža pedaliranje slabo prometnim seoskim ulicama obogaćenim aromom stajskoga gnoja ili još manje prometnim makadamom, gdje je civilizacija rekla zbogom.

Na spomen civilizacije, zastao sam i iz džepa izvadio smartfon. Poput agenta Jacka Bauera naredio sam mu neka potraži satelite i utvrdi moj položaj na zemaljskoj kugli, a potom u pogon pustio aplikaciju koja će zabilježiti rutu, jer džabe ste se vozili ako to niste podijelili s omiljenom društvenom mrežom.

Ali to nije sve. To neophodno civilizacijsko pomagalo, bez kojeg biciklizam u prošlosti jednostavno nije imao smisla, izmjerit će mi i prosječnu brzinu, zabilježiti prolazna vremena i izvijestiti me o potrošnji kalorija, kako bih znao u koliko dvorišta smijem skrenuti i koliko spomenutih roštilja kušati uz održanje jednake tjelesne težine.

I dok sam se čudio svom tom sirotom puku u automobilima i pitao se zar je moguće da ne prepoznaju prednosti svladavanja udaljenosti između točke A i točke B snagom vlastitih bedrenih mišića, svijet oko mene počeo je mijenjati nadmorsku visinu.

Iznenada i bez ikakva upozorenja našao sam se suočen s uzbrdicom od stotinjak metara opakoga nagiba. Vodeći se savjetima mudrih ljudi, koji su pomoćne kotače odbacili puno prije mene, počeo sam svirati po mjenjačima pokušavajući pronaći onu koja će me sama od sebe dovući do vrha padine.

Nekoliko klikova kasnije shvatio sam da - takve nema.

Otprilike kao u vicu o Mujinom preseljenju u Kanadu, biciklizam je svakim okretajem pedala počeo gubiti svoju privlačnost i smisao. Svakim osvojenim metrom uzbrdice postajao sam svjestan činjenice da vjetar koji mrsi kosu zapravo uvijek puše u prsa, a niti sjedalo nije tako udobno kako se doimalo na početku vožnje.

Nekoliko sati, dva sloma živaca i četiri neutješna plača kasnije, krajnjim sam se naporom dokopao vrha. Dok sam se pitao kamo je nestao sav kisik ovoga svijeta, jednom rukom pridržavao srce da ne iskoči iz prsnoga koša, a drugom na onom istom smartfonu pokušavao otkucati 112, kroz glavu mi je prošla zapanjujuća misao.

Na planetu kojim plazimo na putu od kolijevke do groba tisuće profesionalnih biciklista gotovo svakodnevno svladava 50 puta duže uspone, s 50 puta manje napora i bez neutješnog plača. Od tih silnih tisuća vrhunski pripremljenih sportaša, samo njih 528 (331 muškarac i 197 žena) svojim su rezultatima i statusom stekli pravo okretati pedale u četiri glavne biciklističke discipline Olimpijskih igara, a samo ih se nekolicina može svrstati među favorite.

Britanski biciklisti jedni su od njih.

Četrnaest medalja – realnost ili san?

Uoči Olimpijskih igara u Londonu britanski se mediji već po običaju bave prognozama i analizama mogućnosti britanskih sportaša da u prilici kakva se pruža samo jednom u karijeri, na domaćem tlu i pred domaćim navijačima, osvoje što veći broj olimpijskih medalja.

Možda najoptimističniju prognozu britanske žetve odličja ponudio je BBC-jev panel stručnjaka, koji je analizom mogućih rezultata došao do brojke od čak 95 britanskih medalja na Olimpijskim igrama, od čega 27 zlatnih, 25 srebrnih i 43 brončane.

Oni skeptični, koji se prisjećaju Atlante i mizernih 15 britanskih medalja u totalu uglas se i s pravom pitaju: gdje će to Velika Britanija skupiti 95 medalja, i to čak 27 zlatnih? BBC-jevi stručnjaci jednako složno odgovaraju: najveći broj odličja, po 14 u svakome sportu, britanska će olimpijska škvadra pokupiti u atletici i – biciklizmu.

Za razliku od atletike, u kojoj stručnjaci predviđaju tek tri zlata, britanski su biciklisti po svemu sudeći glavna uzdanica domaćina tijekom Olimpijskih igara. Od 14 medalja njih čak šest trebale bi biti zlatnoga sjaja, a poseban je pritisak na cestovnim biciklistima, od kojih se očekuje da potvrde svjetsku dominaciju i ponovno zagospodare planetom.

Wiggins i Cavendish, predvodnici čopora

Zašto ponovno? Zato što Velika Britanija ima aktualnog svjetskog prvaka u cestovnom biciklizmu Marka Cavendisha, inače prvog Britanca na krovu svijeta još od Toma Simpsona 1959. godine, ali i zato što ima trenutnog nositelja žute majice i glavnog favorita Tour de Francea, te srebrnog sa Svjetskog prvenstva u utrci na kronometar, fantastičnog Bradleyja Wigginsa.

Wiggins je karijeru započeo kao pistovni biciklist i s Olimpijskih igara u Sydneyju, Ateni i Pekingu može se pohvaliti žetvom čak šest medalja. Premda se još 2002. godine kao profesionalac počeo nadmetati i u cestovnom biciklizmu, sve do 2007. godine naglasak u karijeri davao je pistovnim disciplinama.

Tek nakon Pekinga, Wiggins je odlučio dati priliku cestovnim utrkama i već 2009. godine na Tour de Franceu četvrtim mjestom dao naznaku svoga potencijala. To je još uvijek najbolji rezultat jednog britanskog biciklista na toj svjetski poznatoj biciklističkoj utrci, ali i rezultat kojega ove godine ima prilike poboljšati – osvajanjem Tour de Francea.

Četiri etape prije ciljne ravnine na Elizejskim poljanama u Parizu, Wiggins je nositelj žute majice s dvije minute prednosti ispred momčadskog kolege i sunarodnjaka Chrisa Froomea, a eventualnim povijesnim prvim mjestom najcjenjenijega Toura ispisao bi najljepše uvodne paragrafe svoje londonske, olimpijske priče.

Prije samo dvije godine stvari nisu izgledale tako ružičasto. Wiggins se teško nosio sa statusom vođe momčadi Team Sky i tadašnji Tour de France završio na razočaravajućem 24. mjestu, s više od 39 minuta zaostatka za pobjednikom. Upravo se taj rezultat pokazao prekretnicom u Wigginsovoj karijeri. Valjalo je podvući crtu i krenuti ispočetka.

"Tek u protekle dvije godine u potpunosti sam shvatio što znači biti profesionalni cestovni biciklist", priznao je Wiggins. "Što se tiče prehrane i održanja tjelesne težine, znao sam se prilično religiozno držati pravila deset mjeseci u godini, a preostala se dva mjeseca prepustiti pivu, vinu i ostalim užicima pod izlikom da to zaslužujem."

"To nije bilo dovoljno dobro", dodaje svjetski viceprvak. "Ako želite uspjeti, pravila se morate držati 24 sata dnevno, 365 dana u godini. Rekao sam sâm sebi: 'Nećeš tako cijeloga života, već samo nekoliko godina, dok ne obaviš posao, nađi načina nositi se s time.'"

I našao je. Već sljedeće godine ubilježio je pobjedu na Dauphiné Libéré, završio na podiju na Vuelti, osvojio srebro na Svjetskom prvenstvu u cestovnom biciklizmu, a sve to zaključio trima sjajnim pobjedama na utrkama Paris-Nice, Tour de Romandie i drugom uzastopnom na Dauphiné Libéré.

"Moji treninzi postali su visoke kakvoće. Ono što sam nekada smatrao teškim, velikim treningom, sada predstavlja tek moj temeljni trening. Posljednje dvije sezone naporno radimo samo s jednim ciljem: osvojiti Tour de France, a moje pobjede u ostalim utrkama tek su dio toga procesa", otkrio je Wiggins, dodavši kako ga više nije strah Toura i kako je svjestan da se fizički može nositi s najboljima.

Za razliku od Wigginsa, Mark Cavendish je svjestan da zbog raznovrsnosti utrke vjerojatno nikada neće osvojiti Tour de France, Giro d'Italia ili Vueltu, pa niti završiti među najboljih 100 , no s pobjedom u ovogodišnjoj drugoj etapi, ukupno 21. u karijeri, zasjeo je na šesto mjesto povijesne ljestvice etapnih pobjednika Tour de Francea.

Svjetski prvak u cestovnom biciklizmu s kraja 2011. godine, Cavendish je poput Wigginsa karijeru počeo kao pistovni biciklist, pa sa svjetskih prvenstava 2005. i 2008. godine ima zlatne medalje u disciplini madison. Odgovara li mu etapa, teško mu je staviti soli na rep, a prije godinu dana na najbolji je način najavio svoj londonski nastup. U spektakularnom je testu olimpijske staze slavio u konkurenciji više od 150 biciklista i naznačio kako u olimpijskoj utrci dugačkoj 250 kilometara, te kronometru od 44 kilometra, uz svog momčadskog kolegu iz Team Skyja može računati na najviša postolja.

"Kad me novinari na Tour de Franceu pitaju jesam li najbolji sprinter, uvijek odgovaram s 'da'. Oni to vide kao aroganciju, ali neka me onda niti ne pitaju, pa im to neću niti reći", rekao je u svom stilu Cavendish prije nekoliko godina.

Cavendish na stazi, ali i u odnosima s pripadnicima sedme sile odaje dojam samouvjerenog, ali i arogantnog sportaša, a po stilu vožnje i pojedinim postupcima tijekom karijere moglo bi ga se usporediti i s legendarnim Ayrtonom Sennom. Kroz godine je zbog agresivnog načina vožnje skupio solidan broj kaznenih sekundi, a na Tour de Franceu 2010. godine zabilježen je i prosvjed biciklista zbog Cavendisheva stila i navodnog manjka respekta prema suparnicima.

Bilo bi, međutim, pogrešno vrhunskog sportaša i kompleksnu osobu poput Cavendisha procjenjivati isključivo na temelju takvih priča. Svoje drugo lice pokazao je u odnosu s Mikeom Kellyjem, jednim od svojih prvih trenera i čovjekom koji je imao velik utjecaj na ono što će Cavendish postati u nastavku karijere.

"Kada mu je bilo 13 godina, rekao sam mu da ne zaboravi svog starog prijatelja jednoga dana kada postane svjetski prvak. Nekoliko godina kasnije, kada je u Los Angelesu osvojio svoj prvi naslov, uzeo je telefon i nazvao me. Tri godine kasnije, ležao sam u bolnici nakon četverostruke srčane premosnice, a Mark je osvojio novi svjetski naslov. Probudio sam se nakon operacije, a on je stajao pored kreveta s potpisanom pobjedničkom majicom kao poklonom", otkrio je Kelly.

Beskrupulozan na stazi i napunjen samopouzdanjem, ali i vrhunski sportaš i čovjek koji ne zaboravlja svoje uzore i ljude koji su žrtvovali dio sebe da bi danas bio tamo gdje jest, Cavendish s pravom nosi titulu britanske sportske osobe godine, ali s punim pravom zajedno s Bradleyjem Wigginsom nosi i najveći teret očekivanja na Olimpijskim igrama u Londonu.

A što je s ostalima?

Premda ih je drsko svrstati među "ostale", status kakvog u svjetskom i britanskom biciklizmu imaju Mark Cavendish i Bradley Wiggins ostatak je britanskog biciklističkog čopora svrstao baš u tu kategoriju. Od osmorice britanskih "cestovnjaka" koji su na Svjetskom prvenstvu u Kopenhagenu savršenom timskom vožnjom dali sve od sebe kako bi Cavendish u ciljnom sprintu odnio zlatnu medalju, u Londonu će voziti čak šestorica, no za samo petoricu bit će mjesta u cestovnoj utrci.

Osim već spomenutih Wigginsa i Cavendisha, britanske će boje u njoj predstavljati Ian Stannard, David Millar i Christopher Froome. Upravo ovaj potonji trenutno je drugoplasirani biciklist u ukupnom poretku Tour de Francea, i "čuva leđa" Bradleyju Wigginsu. Froome je također pripadnik Team Skyja i iz dosadašnje mu karijere valja izdvojiti drugo mjesto u ukupnom poretku Vuelte 2011. godine.

Međutim, ne polažu Britanci svoje biciklističke nade isključivo na cestovne utrke, jer i muška i ženska reprezentacija aktualni su svjetski prvaci u pistovnom biciklizmu. Edward Clancy, Steven Burke, Peter Kennaugh i Geraint Thomas ove su godine odnijeli svjetsko zlato u dohvatnoj utrci i usput srušili svjetski rekord, a isti su rezultat (uključujući i svjetski rekord) polučile i njihove kolegice Danielle King, Laura Trott i Joanna Rowsell. Treba li reći da će baš svi nastupiti i na Olimpijskim igrama u Londonu?

Dodamo li tome kako su Jason Kenny i Chris Hoy aktualni nositelji srebra, odnosno bronce u muškom sprintu, a da titulu aktualne svjetske, ali i olimpijske prvakinje u ženskom sprintu nosi Victoria Pendleton, nije teško dokučiti otkud Britancima takav optimizam što se biciklističkih odličja tiče. Nadaju se medalji čak i u BMX-u, jer tamo britanski barjak predstavlja trostruka svjetska prvakinja Shanaze Reade, a skromno se odriču tek ambicija u brdskome biciklizmu.

Biciklizam bi tako, pokažu li se prognoze opravdanima i odrade li i olimpijci svoj dio posla, doista mogao biti najizdašniji britanski sport na predstojećim Olimpijskim igrama. Ne treba dvojiti da će ti ljudi, koji polovicu svoga života provode okrećući pedale i sjedeći na neudobnom sjedalu, biti maksimalno motivirani da baš pred svojim navijačima, u spektakularnoj atmosferi londonskih Igara, ostvare i najbolje rezultate.

A u tome ih neće spriječiti ni miris roštilja iz obližnjih dvorišta.