Napad na posljednje medalje

Oni nisu Rafael Nadal, Leo Messi ili Kobe Bryant. No, činjenica da se ne bave nogometom, košarkom ili tenisom, i nemaju svoj potpis na višemilijunskim ugovorima neke korporacije ne čini ih manje sportašima. Naprotiv, oni su heroji svojih nacija, oni su višestruki osvajači odličja, stjegonoše. Osim toga, zajednička im je jedna stvar: svima njima London će biti posljednje Olimpijske igre, a nekima čak i posljednje natjecanje prije odlaska u legende.

Alina Dumitru

29-godišnja Rumunjka sasvim se slučajno počela baviti judom. Nakon kratkotrajnog koketiranja s tenisom, rukometom i nogometom, Alina je, iz čiste radoznalosti, otišla na trening juda, a ostalo je povijest. Zlatna olimpijka iz Pekinga do prvog je uspjeha došla na Europskom prvenstvu u Mariboru 2002. godine, gdje je osvojila prvu brončanu medalju u kategoriji do 52 kg. U posljednjih devet godina osvajala je čak osam puta europsko zlato, od čega je četiri puta branila naslov. Suprotno tomu, sa svjetskih prvenstava ima samo tri bronce. Zbog toga je 2008. godine od rumunjskog predsjednika dobila nagradu za izvrsne rezultate, predanost i profesionalnost u službi afirmacije rumunjskog sporta.

Kao i svatko od nas, i Dumitru je u svojoj karijeri imala uspona i padova. Htjela je odustati već bezbroj puta, no roditelji i trener uvijek bi je odgovorili od tog nauma. Ipak, kao najteži trenutak u karijeri izdvojila je OI u Ateni, kada ju je u polufinalu pobijedila Japanka Ryoko Tani, a potom je u borbi za broncu izgubila Kineskinje Feng. Ipak, uz malo kamata sve je naplatila četiri godine kasnije u Pekingu, kada je dotad nepobjedivu Tani izbacila u polufinalu i okitila se zlatom.

Kad je London u pitanju, ambicija ne nedostaje. Ova buduća veterinarka koja je odbila višemilijunske svote da prihvati grčko ili izraelsko državljanstvo neće prihvatiti ništa manje od zlata. Iskustvo iz Pekinga ima, a karijera joj je na vrhuncu. "Samo me ozljeda može omesti u tomu", kazala je nimalo skromno. A nakon Londona vrijeme je za druge izazove. 16 godina u judu bilo je sasvim dovoljno prvoj rumunjskoj osvajačici zlata u ovom sportu. Ako održi datu riječ, teško da će besposličariti. Nove generacije rumunjskih judašica spremno čekaju da im zlatna olimpijka prenese svoja znanja.

Roman Šebrle

Kraljica sportova dakako ne spada u skupinu tzv. "malih" sportova, no pisati o deset najboljih sportaša kojima su Igre u Londonu posljednje, a ne spomenuti velikog češkog višebojca bio bi grijeh. Prvotno visaš, Roman Šebrle zapravo je krenuo na nogomet, a tek se kasnije opredijelio za atletiku. 1987. godine je slomio nogu, a nakon dva mjeseca gipsa trebalo mu je godinu dana da ponovno nauči hodati. Četiri godine poslije prvi se put natjecao u desetoboju i osvojio 5187 bodova, da bi se godinu dana potom preselio u Pardubice, gdje je na lakšem treningu osvojio 7642 boda.

Prvu olimpijsku medalju osvojio je u Sydneyu, nakon što je Estoncu Erkiju Noolu poništena odluka o prijestupu te je uzeo zlato. Čehu je nepravda ispravljena četiri godine kasnije u Ateni, gdje se konačno okitio zlatom, a time automatski postao i najbolji atletičar te godine. U međuvremenu je prešao magičnu granicu od 9.000 bodova u desetoboju, što dotad nikad nikom nije uspjelo. Da bi postigao taj rezultat, u finalnom natjecanju na 1.500 metara je srušio rekord za sedam sekundi.

Premda sa 37 na leđima, ovog atletičara zaposlenog u vojsci ne treba otpisati kad su Olimpijske igre u pitanju. Istina da je posljednja zlatna odličja osvajao prije pet godina, no 2011. godine u Parizu osvojio je brončanu medalju u sedmoboju.

Jordan Jovčev

Kada ovo ime i prezime upišete u Sportnetovu tražilicu, izbaci vam točno pet tekstova u kojima se spominje ovaj bugarski gimnastičar. No, premda u Hrvatskoj i nije najpopularnija sportska osoba za 2012. godinu, aktualni predsjednik bugarskog gimnastičkog saveza u svojoj je branši svima znano ime.

Gimnastikom se počeo baviti kao sedmogodišnjak. Nakon prvih OI u Atlanti, zajedno s kolegama iz reprezentacije Ivanom Ivanovim i Krasimirom Dunevom, ostao je živjeti i trenirati u SAD-u, no i dalje se natjecao za matičnu državu. Vlasnik četiriju zlatnih medalja sa Svjetskih prvenstava (krugovi i parter) u Sydneyu 2000. godine osvojio je dvije bronce, dok je četiri godine kasnije obranio broncu na parteru, i uzeo srebro na krugovima. Kontroverzno, kažu, jer je imao puno bolji nastup od Dimostenisa Tambakosa, no odlukom sudaca zlato je ipak pripalo Grku.

Za 39-godišnjaka natjecanje u Londonu bit će posljednje u karijeri, a natjecat će se samo u krugovima kao njegovoj najjačoj disciplini. Ipak, da bi prošao kvalifikacije trebao je biti među 30 najboljih u čak šest disciplina, što je najboljem balkanskom sportašu za 2003. godinu, unatoč ozljedi ramena, i uspjelo. Osvojio je 23. mjesto. "Ovo je za mene i za Bugarsku veliki uspjeh", izjavio je nakon ispunjene norme, te dodao kako u London ide opušteno i bez ikakvih pritisaka.

Paula Radcliffe

Domaća dugoprugaška uzdanica prava je pegula kad su Olimpijske igre u pitanju. U pripremama za Atenu odustala je od londonskog maratona kako bi se što bolje pripremila, no pred same Igre ozlijedila je nogu. Želudac joj nije dobro podnio lijekove, te je zbog bolova odustala nakon 36 pretrčanih kilometara, a isti problem udaljio ju je i s utrke na 10.000 km. U Pekingu nije prošla ništa bolje. U svibnju, tik pred svoje četvrte Igre slomila je nogu, a maraton je završila na 23. mjestu.

Ali nije sve tako sivo. Radcliffe je tri puta osvojila londonski maraton, dva puta je slavila u New Yorku, te jednom u Chicagu. Uz to, sa 2:21,25 sati svjetska je rekorderka u maratonu. U bogatoj kolekciji medalja ima 12 zlata s europskih i svjetskih natjecanja, a osim što je na pet natjecanja rušila rekorde, najbolje vrijeme drži i na 10.000 metara.

Trčanjem se, pod utjecajem oca, počela baviti sa sedam godina, unatoč astmi i anemiji. 2002. godine počela je, vrlo uspješno trčati maratone. Radcliffe je u privatnom životu majka dvoje djece udata za svog trenera, a ima i diplomu francuskog i njemačkog jezika, te ekonomije. Ova 38-godišnjakinja veliki je protivnik dopinga u sportu, te uvijek poziva atletičare da se testiraju. 2002. godine BBC ju je proglasio za osobnost godine, a od 2008. godine primila je laureat za povratnika godine. No, sve te nagrade na težini će dobiti tek kad Paula osvoji olimpijsku medalju.

Werner Schlager

Unatoč 39. na leđima, ovom Austrijancu Igre u Londonu bit će tek treće u karijeri. Stolnim tenisom se počeo baviti sa šest godina, zajedno s ocem i starijim bratom, profesionalcima koji su mu činili ideale sparing partnere. U ovom tradicionalno kineskom sportu Schlager se uspio okititi titulom svjetskog prvaka 2003. godine u Parizu, postavši tako tek drugi Austrijanac kojemu je pripala ta titula nakon Richarda Bergmanna 1937. godine. Te je godine proglašen i sportskom osobom godine u rodnoj Austriji, gdje je dobio i markicu od 50 centi, a, zanimljivo, u Kini je izabran za najboljeg stranog sportaša.

2007. godine imao je izlet u trenerske vode kada je u Venezueli bio glavna atrakcija na ITTF-ovom trening kampu gdje je djecu učio tehnikama stolnog tenisa. Kasnije je prokomentirao kako mu je ovo prvi put da radi kao trener, te da nije znao što očekivati od djece, no na kraju je sve ispalo dobro. Dvije godine potom, u mjestu pored Beča je otvorio stolnotenisku akademiju s ciljem da mladim, ambicioznim igračima od 17 ili 18 godina približi svijet profesionalnog stolnog tenisa. Akademija je i domaći teren dvaju klubova, a profesionalcima često posluži i kao teren za pripremu pred velika natjecanja, uključujući i London.

Kad su Olimpijske igre u pitanju, u dva sudjelovanja nije uspio pobrati medalje. U Sydneyu je došao do četvrtfinala, dok je osam godina kasnije poražen u borbi za broncu. Unatoč tomu što će u rujnu proslaviti 40. rođendan, Schlager još uvijek ne najavljuje kraj karijere. Tko zna, možda mu je najbolji primjer naš Zoran Primorac koji sa 43 godine sudjeluje na svojim sedmim Igrama.

Valentina Vezzali

38-godišnja Talijanka mačevanjem se počela baviti sa šest godina, a već četiri godine kasnije osvojila je svoju prvu medalju, čime je dala naznačiti kako će u budućnosti imati vrhunsku karijeru. Teško je nabrojati sve što je stjegonoša na predstojećim olimpijskim igrama sve osvojila, no u povijest je ušla kao prva žena koja je osvojila tri uzastopna zlata na OI, a na londonskim Igrama, koje bi joj trebale biti posljednje, najavljuje ponavljanje uspjeha s posljednjih triju Igara. Uz to, već je 11 godina u vrhu, a broj osvojenih odličja penje se na vrtoglavu brojku 90.

Majka jednog djeteta s kojim provodi slobodno vrijeme, te supruga nogometaša dosad je dobivala mnoge počasti od strane predsjednika i premijera svoje države. Ipak, najvrjednije dostignuće van sporta joj je suradnja s UNICEF-om, čija je ambasadorica dobre volje i bori se protiv smrtnosti novorođenčadi i majki, te protiv multiple skleroze. Smatra kako se poznate ličnosti trebaju upustiti u socijalne doprinose, te svojom popularnošću podizati savjest javnosti.

Luciana Aymar

"Maradona hokeja na travi", kako zbog driblanja zovu ovu karizmatičnu Argentinku, sprema se na svoje četvrte i posljednje Olimpijske igre. Bronci i Pekinga i Atene, te srebru iz Sydneya svakako želi pridodati zlato iz Londona, premda je i sama svjesna kako to neće biti nimalo lak zadatak. U bogatoj karijeri ima dva zlata sa Svjetskih prvenstava, i čak je sedam puta bila proglašavana za najbolju hokejašicu na svijetu. "Ona je obična osoba kao i mi svi, no na terenu je zvijer", kazao je trener Carlos Retegni, no 34-godišnjakinja tvrdi kako samo jako voli igrati hokej, a još više od toga predstavljati svoju zemlju.

Velika čast pripala joj je da u Londonu nosi zastavu svoje zemlje, na što je vrlo ponosna. "Oduvijek sam htjela nositi zastavu na otvorenju jer sam željela biti naprijed, s argentinskom zastavom", smatra. Uvjerena je da Argentina može do zlata u Londonu. "Momčad je vrlo ambiciozna. Pokušat ćemo doći do zlata, a uvjerena sam da imamo mogućnosti za to". Mogućnost joj se smanjila nakon što je golmanica reprezentacije objavila sretnu vijest da ne ide na OI zbog trudnoće, na što je Aymar potpuno izgubila glavu. "Trebam piće, ali ne da bi proslavila", ispalila je. Smatra kako je golmanica trebala je pričekati s trudnoćom barem još tri mjeseca. "Podržavam majčinstvo, ali ne pod cijenu borbe za zlato. Želim joj sve najbolje u majčinstvu, ali za nas je to veliki udarac" izjasnila se Aymar dodavši kako ih je čuvarica gola ostavila na cjedilu.

Njena se izjava može protumačiti kao nezrela, neženstvena ili na bilo koji drugi način, no to samo govori o njenoj privrženosti ovom sportu i važnosti ovog velikog natjecanja, stoga nije ni čudo što je 2010. godine, od strane novinara, proglašena za argentinsku sportaša, odnosno sportašicu godine, gdje je pretekla čak i velikog Messija.

Robert Scheidt

Jedan od najuspješnijih jedriličara ali i brazilskih sportaša spreman dočekuje svoje pete Olimpijske igre, gdje će pokušati doći do novog zlata. 39-godišnji Scheidt s četiriju Igara ima četiri medalje. U klasi Laser, osvojio je zlato u Atlanti i Ateni, dok je bio srebrni u Sydneyu. Nakon prelaska u klasu Zvijezda 2005. godine u Pekingu se nije uspio okititi zlatom nego srebrom, te će ove godine u Londonu pod svaku cijenu pokušati ispraviti tu nepravdu.

Počeo je s devet godina, a već dvije godine poslije dolazi do titule prvaka Južne Amerike. U godinama koje slijede Brazlac je prigrabio mnoge titule, a broj medalja popeo se 125, od čega je 57 osvojeno van Brazila. Sedam svjetskih titula u klasi Laser najznačajnija su postignuća, a njima je pridodao još i dvije u klasi Zvijezda. Jedriličarski život živi i van sporta. Od 2008. godine u braku je sa srebrnom olimpijkom, Litavkom Gintare Volungevičiute.

Iztok Čop

Ovog 40 godina starog Slovenca bi bilo zanimljivo pitati zna li na pamet nabrojati sve osvojene medalje u veslačkoj karijeri. S 13 godina počeo je u rodnom Bledu, a od daleke 1985. godine traje njegova blistava karijera. Već 1989. godine dolazi do juniorskog zlata u paru s Denisom Žvegljem, a isti dvojac osvojio je prvu slovensku olimpijsku medalju na Igrama u Barceloni. Godinu poslije svaki odlazi svojim putem, a Čop se natjecao u samcu.

1999. godine s Lukom Špikom počinje suradnju koja uz povremene prekide traje i do danas. Nakon zlata u Kanadi osvajaju prvo slovensko olimpijsko zlato u Sydneyu. Pet godina poslije uspijeva nešto što dotad niti jednom veslaču nije pošlo za rukom. Nakon zlata u dvojcu sa Špikom osvojio je i srebro u četvercu, zbog čega je i od FISA-e dobio nagradu. "Volim veslati, a znam da to neću moći raditi još dugo pa uživam svaki dan. Mogućnost veslanja smatram privilegijom, a vrijeme u brodu me opušta", njegov je odgovor na sve. Osim toga, ističe se i po radu s mladima kojima želi otvoriti vrata elitnog veslanja, stoga je za očekivati da ga nakon aktivne karijere čeka i blistava trenerska.

Istok Čop šest je puta osvajao nagradu za slovenskog sportaša godine, 2001. Delo ga je proglasilo sportskom osobom godine, a 2009. od predsjednika Tuerka je primio nagradu reda za zasluge.

Therese Alshammar

Švedskoj Terezi život nije bio dosadan. Ljubav prema plivanju prenijela joj je majka Britt-Marie koja ju je i trenirala do desete godine. Nakon toga ju je mudro proslijedila profesionalnom treneru. Prva kriza došla je s 13 godina, kada je svojeglava Šveđanka htjela dići ruke od svega, no zajedno s majkom odlučila se na ljetnu pauzu nakon koje se predomislila i odselila od kuće kako bi pohađala plivačku školu. Nakon tri godine konstantnog učenja i treniranja ponovno dolazi do zasićenja, pa je roditelji vraćaju u običnu školu. "Plivači su dosadni", tada je tvrdila.

1993. godine bila je dio švedskog tima na EP-u u Sheffieldu gdje je osvojila četvrto mjesto, a iste je godine došla do momčadskog srebra u Mallorci. 1995. godine zbog lošeg je ponašanja izbačena iz reprezentacije. Smatrali su je nezrelom, a sljedeće godine u Atlanti nije uspjela dalje od polufinala. Do prve međunarodne medalje došla je godinu poslije, nakon puta oko svijeta - bronca kao prva međunarodna medalja. Tada se i odselila u SAD, na studij. Kako tvrdi, izabrala je Nebrasku umjesto Kalifornije. "Južna Kalifornija bi me odvukla od plivanja i učenja jer bih radila sve drugo. U Nebraski sam imala režim učenje-plivanje, učenje-plivanje, a imala sam i dobru ekipu, što je važnije od dobre okoline", kazala je.

Neuspjeh u Perthu 1998. značio je biranje između škole i plivanja, jer je zaključila da jedno i drugo ne idu zajedno. Odabrala je plivanje, i prihvatila poziv njemačkog stručnjaka Dirka Langea da se preseli u Hamburg. Tamo su joj treninzi izgledali potpuno drugačije. To se vidjelo i po rezultatima, jer je u Sydneyu osvojila srebra na 50 i 100 metara. Konačno odrasla i zrela u glavi, Alshammar više nije imala barijera. Atena joj nije bila najsretnija u karijeri, no 2006. godine na domaćem terenu u Uppsali osvaja ukupno 73. zlatnu medalju, čime postaje najuspješnija švedska plivačica.

2011. godine na Svjetskom prvenstvu osvaja zlato na 50 metara slobodno, čime postaje najstarija individualna osvajačica zlata. S obzirom na njen karakter i osobnost, Therese Alshammar još nije rekla sve što ima u svjetskom plivanju.