München: Točno četiri desetljeća od masakra i "Crnog rujna" na Olimpijskim igrama

Opće je poznato kako se politika, unatoč velikoj borbi i mnogim zabranama, uvijek miješala i miješa se u sport. Na mnoge načine. To je neosporna činjenica, no tko je mogao znati i tko bi mogao znati do kakvih katastrofa to može dovesti uz fanatizam i ljudski mozak. Jedna od najvećih tragedija uzročno-posljedično vezana za politiku u sportu bila je tragedija na okruglim, 20. Olimpijskim igrama - "Minhenski masakr".

Rujan 1972. godine u Münchenu. Svijet slavi neviđene i dotad nestvarne i nemoguće rezultate svjetskih sportaša. Sedam zlata uz sedam svjetskih rekorda američkog plivača Marka Spitza, rekordi sovjetskih zvjezdanih gimnastičarki predvođenih Olgom Korbut, atletska dugoprugaška zlata legendarnog i neuništivog Finca Lasse Virena na pet i deset kilometara, povratak streljaštva i rukometa na OI nakon skoro pola stoljeća izbivanja te zlato Jugoslavije u muškoj konkurenciji predvođene tada najboljim rukometašem svijeta, Hrvatom Hrvojem Horvatom, ali i Zorkom, Arslanagićem. Mnogo događaja, imena, zvijezda, povijesnih događaja... Frank Shorter, Dan Gable, Shane Gould...

Ali, nakon svih uzbuđenja, uspjeha, sreće i radosti, čestitki, ushita i veselja u sumornom hladnoratovskom okruženju jada, bijede i siromaštva, dogodilo se zlo. Katastrofa do danas neviđenih razmjera. Kaos.

Dana četvrtog rujna iste godine, u sam smiraj Igara, kad je većina natjecatelja već bila napustila Selo, grad i sportska borilišta, kada se već očekivalo zatvaranje Igara i hvalospjevi na račun "nove Njemačke", Willyja Brandta, organizacije. Kada je Njemačka već bila položila "ispit zrelosti" zadan od zapadnjaka i kada je pokazala da se konačno nakon ratnog vihora, nirnberškog procesa, izlaska istine o Drugom svjetskom ratu na vidjelo, podjela na DDR i BDR, raščetvorenog Berlina te kada je Njemačka konačno skinula sumnje sa sebe i pokazala svoje novo lice bez tjeskobe prošlih vremena i izdignula se kao Feniks iz pepela. Toga dana sve se okrenulo na crno i ostalo takvim za sva vremena. Njemačka koja je trebala početi graditi svoj novi imidž u "novoj Europi" bila je tako blizu tomu. A opet tako daleko.

Dogodilo joj se ono što joj se na manifestaciji poput OI nije smjelo dogoditi. Ogroman propust u organizaciji, šlampavost, nespretnost, poroznost u visokim tijelima i funkcijama, neznanje, nekompetentnost, kaos u osiguranju. S obzirom da su oči cijeloga svijeta bile uprte u München i OI, Nijemci nisu htjeli biti grubi, tvrdoglavi, cjepidlake s vrhunskom njemačkom željeznom voljom da sve bude "tip-top" i odličnom organizacijom. No, dogodilo im se da su se previše opustili i previše zatvarali oči na mnoge svoje propuste.

Minhenski masakr

U noći s četvrtog na peti rujan izraelski su se sportaši vratili iz izlaska u kojem su gledali poznati mjuzikl Guslač na krovu te su htjeli poći na počinak. No, neki su ljudi imali drukčije planove. Palestinski ekstremisti i teroristi iz skupine "Crni rujan" - kako bi se lako mogao opisati i cijeli mjesec te nesretne 1972. - došli su u München s namjerom da otmu izraelske sportaše. Budući da je "liberalno" osiguranje tadašnjih njemačkih vlasti na Igrama dopuštalo mnogo slobodnog kretanja, a policajaca nije bilo nigdje u blizini sela, teroristi su lako upali u selo. K tome, pomogle su i brojne rupe u ogradama blizu kojih su, na samom kraju Sela, bili smješteni Izraelci. Palestinci su tako uz ne toliko dobru samoorganizaciju, ali uz dosta sreće i propusta domaćina, uspjeli doći i ući u zgradu u kojoj su spavali Izraelci. Teroristi čak nisu bili ni posebno maskirani.

Jednostavno se ušetavši u Selo s kultnim Tokarev pištoljima, bombama i Kalašnjikov mitraljezima, Palestinci su se skrili i čekali izraelske sportaše, koje su iskreno "samo" htjeli oteti, jer je to bila prvotna zamisao. Ona je obuhvaćala razmjenu sportaša za dvoje njemačkih terorista, Ulrike Meinhof i Andreasa Baadera, te 234 palestinska zarobljenika koja su u to vrijeme obitavala u izraelskim zatvorima. No, plan "sklepan" na brzinu ( planiranje je počelo sredinom srpnja iste godine), a vođen praktički amaterima, obiteljskim ljudima (od kojih je jednom od vođa čak i žena bila trudna) i neuvježbanim fanaticima, jednostavno nije uspio.

Dočekavši jutro, osmorica palestinskih terorista krenula su u napad. Vodili su ih Lutif Afifi poznatiji kao Issa i Jusuf Nazal znan i kao Toni. Operacija je nazvana "Ikrit i Biram" prema imenima raseljenih palestinskih sela koja su silom nakon Prvog arapsko-izraelskog rata iz 1948. godine pripojena Izraelu zahvaljujući lobiju Britanaca. Početak izvršavanja operacije bio je, nažalost, neplanirano krvav.

U 4:30 sati 5. rujna Palestinci su upali u paviljon izraelskih sportaša na ulici Connolly Strasse. Brzo su zarobili sportskog suca Jossefa Gutfreunda u sobi broj jedan, a nedugo zatim počelo je krvoproliće. Dizač utega Josef Roman i trener hrvačke reprezentacije, Mosha Weinberg, suprotstavili su se napadačima, koji su ih bez razmišljanja upucali i na mjestu ubili. Nakon toga uspjeli su zarobiti čak devet ljudi, izraelskih sportaša i sudaca, koji im nisu pružili otpor. No, to je bila samo uvertira za ono što je uslijedilo.

Nijemci su reagirali očajno, pogotovo kada se danas, nakon 40 godina zna mnogo više nego onda, i kada se zna da su prošli 26 mogućih terorističkih napada na Igrama, koje su uvježbavali za svaki slučaj. A baš je slučaj 21 bio identičan onom uvježbanom. Smotana i neobučena njemačka policija nije na vrijeme digla uzbunu, u to vrijeme nije imala antiterorističku jedinicu, a reakciju i dostavljanje iste odbila je od Izraela koji je ponudio svoju ekipu ATJ-a. Vrhunac gluposti bio je nastavak natjecanja, koja su kasnije popodne prekinuta da bi bila nastavljena idući dan, te definitivno dopuštanje snimanja događaja uživo, koji su bili emitirani na televizijama, pa su tako Palestinci uživo mogli pratiti i gledati grupiranje i planiranje njemačke policije.

Nedugo zatim stigli su i zahtjevi otmičara koji su osim poznatog oslobađanja željenih osoba uključivali i avion za Kairo, kako bi mogli pobjeći iz Njemačke te kasnije izvršiti razmjenu taoca. Izraelci su razmjenu odbili pa je sve ostalo na Nijemcima i Willyju Brandtu, inače dobitniku Nobelove nagrade za mir i čovjeku koji je jedan od najboljih njemačkih kancelara ikad te općenito jedna od najsvjetlijih ličnosti njemačke političke povijesti. Tadašnji kancelar odlučio se ponuditi "prazan ček" Palestincima za "otkup" sportaša, no oni su poručili kako ih novac ne zanima.

Potom je igra utihnula i nastala je ogromna napetost te začaran krug neizvršenih i nezadovoljenih interesa sa svih strana. Brandt je odbio dolazak Mossada i pokušava brzom varkom te policijskom intervencijom izvući teroriste van zgrade. Uspijeva njemačkoj policiji varka sa spremnim avionom za transport u Kairo u kojem su na mjestu pilota bili minhenski policajci. Činilo se da je varka uspjela jer su na ponudu Nijemaca Palestinci pristali, međutim, sve je pošlo po zlu kada se Nijemci shvatili da je otmičara osam, a ne tri kako su ranije mislili.

Teroristi su s taocima autobusima prebačeni na minhenski vojni aerodrom pod ingerencijom NATO-a, Fürstenfeldbruck i uslijedila je panika da bi se mogli izvući unatoč "namještaljki". Helikopterima su Izraelci i teroristi trebali biti prebačeni od kontrolnog tornja do aerodroma, odnosno aviona, no Nijemci su bili loše povezani i odlučili su nekoliko puta u zadnji tren mijenjati akciju te su je na kraju prekinuli. Palestinci su shvatili da je uslijedila namještaljka dok su trebali pregledati avion, nastala je panika, opći metež i kaos...

Epilog svega: devet ubijenih Izraelaca, pet mrtvih Palestinaca i jedan njemački policajac. S dvojicom iz Olimpijskog sela ukupno 11 žrtava sportaša te sveukupno 17 ljudi...

Tragedija.

Posljedice

Kasnije je taj događaj iz Münchena uzrokovao mnoge političke razmirice između europskih zemalja s bliskoistočnim, a posebno su trzavice narasle između ionako zategnutih Izraelaca i Palestinaca. Terorizam se nastavio, a Willy Brandt je povukao svakakve u najmanju ruku diskutabilne poteze, poput puštanja trojice uhićenih Palestinaca zbog otmice jednog aviona Lufthanse od strane "Crnog rujna". Brandt je Moameru Gadafiju izručio i tijela ubijenih terorista te sudjelovao na njihovu (herojskom) pokopu o čemu svatko ima svoje mišljenje, a mišljenja su po tom pitanju oprečna.

No, da ne bi svijet bio crno-bijel pobrinuo se Izrael koji je godinama kasnije "dostigao pravdu" u akciji "Božji gnjev" u kojoj se ubijeni svi umiješani Palestinci u Minhenski masakr. Dakako, bilo je tu na desetke žrtava, pa i nevinih, stranih državljana i sl., diljem svijeta, primjerice u Norveškoj i Libanonu.

Trojici puštenih otmičara ne zna se točna sudbina, a razvijene su mnoge teorije o njihovu završetku, njihovoj smrti pa i njihovu puštanju.

Zaključak

Ah taj München. Kao da nije bila dovoljna mrzla zimska noć gotovo 15 godina ranije i još jedan aerodrom na kojem je zbog njemačkog "šlamperaja" nastala još jedna ponajveća sportska tragedija. Smrt ponajbolje nogometne momčadi svih vremena - Busbyjevih beba - događaj koji će ostati zauvijek u mislima svih navijača Manchester Uniteda. 1972. pokazala je da se u Münchenu mogu dogoditi i gore stvari s dugoročnijim posljedicama. Ne samo sportskim, već i političkim i društvenim.

A zašto? Zato što je nekolicini Palestinaca tucet izraelskih sportaša bilo krivo što njihovi sunarodnjaci ne smiju nastupiti na OI u Münchenu, o čemu ionako nisu odlučili Izraelci. Zato što je 17. srpnja sve krenulo na zlo. Zato što Nijemci nisu htjeli slušati svoje novine Der Spiegel, koje su i prije početka Igara saznale preko obavještajnih službi u Bejrutu da Palestinci u Münchenu spremaju "neki incident". Zato što su bili uvježbani za 26 tipova terorističkih napada, a zapravo nisu bili ni za jedan. Danas je o tomu moguće napisati još ovoliko teksta, još ovoliko znakova, rečenica, paragrafa. Ništa se neće promijeniti, kao što i nije u zadnjih 40 godina - pogledajte danas Palestinu i Izrael.

Jer, kako je netko nekad rekao: "Samo su dvije stvari bezgranične, svemir i ljudska glupost. S tim da za ovo prvo nisam baš siguran".

Danas je dosta toga svjetlije, preko 10.000 stranica dokumenata o događaju je objavljeno, dok neki dokumenti moraju čekati još deset godina na objavu. Zato je i moguće o svemu tomu napisati toliko toga, na toliko načina, s toliko različitih gledišta, ali samo jednim ispravnim. Na kraju krajeva, priča je i ekranizirana više puta. Najprije samo četiri godina poslije, a najbolje 2005. od strane Stevena Spielberga s australskim Hrvatom Ericom Banom u glavnoj ulozi. Priča je obišla svijet, obilježava se u svim velikim sportskim medijima, ESPN-u, BBC-u, CNN-u, ne i na Igrama i POI u Londonu.

München će zauvijek ostati upamćen po mnogim svojim ljepotama, karizmi, ljepoti grada i okolice, ali i po Minhenskom masakru, nesreći Unitedove ekipe u kojoj je gotovo poginuo prvi nogometni trener "u odijelu" i danas legendarni Bobby Charlton, po grozotama u dva svjetska rata, Adolfu Hitleru i Minhenskom (pivničkom) puču te Hessovu bježanju na biciklu... Zaista osebujan grad.

No, imena koja u sportu nikada ne smiju biti zaboravljena ili izostavljena iz velikih sportskih medija su: David Mark Berger, Ze'ev Friedman, Jossef Gutfreund, Eliezer Halfin, Josef Romano, Andre Spitzer, Amitzur Shapiro, Kehat Shorr, Mark Slavin, Jakov Springer, Moshe Weinberg.

Da se nikada ne zaboravi, i što je još važnije - da se nikada ne ponovi. Počivali u miru...

(foto: wikipedia.org, autor: High Contrast)