NHL lockout neminovan: Ponovno ispaštanje većine zbog pohlepnih hirova manjine

NHL liga najbolja je i najpopularnija svjetska liga u hokeju na ledu - nešto poput Premiershipa ili čak Lige prvaka u nogometu, Bundeslige u rukometu te NBA lige u košarci. No, što zapravo razlikuje te najbolje svjetske lige u pojedinim sportovima? Gledajući širu sliku - mnogo toga, ali gledajući ono važno - igru - NHL se od ostalih navedenih liga u ovoj sezoni razlikuje po tomu što gotovo sigurno neće početi na vrijeme. Kolektivni ugovor istječe 15. rujna, novog nema na vidiku što znači da će uslijediti lockout, a liga bi trebala početi 11. listopada što lockoutom postaje i više nego upitno.

NBA je imao lockout prošle sezone koja je ipak spašena, a ove je godine došao na red NHL - samo s mnogo većom bojazni o gubitku sezone, jer, kako povijest uči, lockout u NHL-u nikad nije bio bezazlen pa neće biti ni sada. Mogao bi uzrokovati katastrofu, smanjenje lige, propadanje klubova s malih tržišta, pobunu navijača i igrača. No, to su već radikalnije mogućnosti, koje zasad nisu realne i o kojima mnogi ni ne govore, ali svi se boje jer te stvari ipak postoje, pa makar i samo kao mogućnost.

Zašto? Zbog lockouta koji će uslijediti istekom Kolektivnog ugovora između igrača i vlasnika (Colective Bargaining Agreement - CBA).

Mnogo je razloga, mišljenja, viđenja na stvari zašto je tomu tako, ali NHL liga se najjednostavnije rečeno našla pred zidom zbog - ljudske pohlepe. U osnovi svi žele više novca za sebe i na to se više-manje sve svodi, ali u cijeloj priči ipak ima onih koji su nešto više zaslužili i onih koji žele više od onog što su zaslužili. Naravno, radi se o igračima, a onda i vlasnicima franšiza. Protagonisti?

Gary Bettman je povjerenik za NHL ligu, dugogodišnji lisac na toj poziciji kojeg rijetko koji fanatičan navijač i obožavatelj hokeja može vidjeti na oči. Bettman je "krivac" za gotovo sve loše stvari koje su se u posljednjih 19 godina dogodile u NHL, a u isto je vrijeme zaslužan i za mnoge pozitivnosti. Posebno mu se zamjera izgubljena sezona 2004./2005. koja nije trebala biti izgubljena. 60-godišnji Amerikanac diplomirani je pravnik, 1. veljače proslavit će 20 godina kao povjerenik lige, a što je vrlo važno kod njega jest činjenica da je "zanat pekao" u NBA ligi kao savjetnik ili jedan od glavnih pomoćnika kontroverznog i karizmatičnog Davida Sterna. A Sternu je, pak, proglašavanje lockouta, dobivanje onog što želi i tjeranje svoje volje bez obzira na sve jednako i poznato kao i vezivanje cipela. Takav je i Bettman.

Ipak, objektivno gledano, mora se reći da je Gary Bruce Bettman najzaslužniji za današnji izgled i za današnju popularnost hokeja u svijetu, osobito NHL-a, kao i za financijske rezultate lige. Pod njegovim vodstvom Liga je rapidno financijski, organizacijski i marketinški narasla, ostvarila je i ostvaruje ogromne prihode kakvi nikad u povijesti nisu zabilježeni. Uspio je zaradu NHL-a na godišnjoj bazi dovući s 400 milijuna dolara, koliko je liga zarađivala kada je došao na današnju funkciju, na vrtoglave 3.3 milijarde dolara iz prošle sezone. Također, popularizirao je hokej u SAD-u, što mu neki i zamjeraju zbog "Amerikanizacije", seleći klubove na jug SAD-a, netradicionalan za hokej. Približio je NHL standardima NBA-a, NFL-a i MLB-a, doveo ligu do 30 klubova napravivši još šest "novih" klubova itd.

Ukratko, Gary Bettman sjajno radi svoj posao. Ali, upravo taj rad "svog posla" mu se najviše i zamjera. On ne radi u interesu hokeja, već u interesu svojih vlasnika. Njemu nije važan hokej, njemu je važan novac...

Donald Fehr izvršni je direktor Udruge igrača NHL-a (NHLPA), 64-godišnjak, jedan je od najuglednijih, ako ne i najugledniji sportski "sindikalist", čovjek koji je poznat po tomu da se bori za sport, za igrače, za navijače. Od 1986. godine do 2009. godine bio je izvršni direktor u MLB-u u kojem je i sagradio ime i karijeru. Također pravnik, ali manje genijalan ekonomist od Bettmana, mnogo je pomogao tijekom 70-ih i 80-ih u izgrađivanju igračkih prava u MLB-u radeći kao odvjetnik. Zbog tih mu je zasluga i povjerena uloga direktora u Udruzi igrača MLB-a, a Don Fehr iskoristio ju je na najbolji mogući način.

Zaslužan je za sve ono što bejzbol igrači u MLB-u danas imaju, a smatra se da su njihovi igrački sustav i uređenje lige po mnogim točkama najbolji od svih američkih sportova. Uzrokovao je lockout u MLB-u nakon kojeg su profitirali igrači, različitim borbama protiv vlasnika u vezi velikog razmjera njihovih prihoda i plaća igrača uprihodio je, svojedobno, igračima 280 milijuna dolara (!). Promijenio je način na koji se vlasnici u MLB-u odnose prema igračima, posebno u uređenju pravila oko slobodnih igrača (free agency). Proveo je novitete i akcije oko poboljšavanja zdravstvenih i mirovinskih osiguranja za igrače u MLB-u. Uglavnom, učinio je sve što je mogao da učini MLB igračima najbolje što može, a to su danas ponajbolji uvjeti za igrače u američkim sportovima.

Don Fehr također je sjajan u onome što radi - a to malo i plaši tvrdog Bettmana. Fehr neće popustiti i odustati ako nije primoran, iskoristit će sve svoje znanje, svo iskustvo i lukavost da i NHL igračima donese najbolje što može. Usto, Don Fehr postat će prvi čovjek u povijesti koji je uzrokovao lockout u dva različita sporta...

Zašto lockout!?

Najveći problem i ono oko čega se najviše spore Bettman (NHL) i Fehr (NHLPA) jest zarada od hokeja - HRR (Hockey related revenue), Nju je teško potpuno definirati, ali u osnovi se radi o svom novcu koji liga zaradi od prodaje, marketinga, TV prava i sličnih stvari. HRR je prošle sezone debelo probio granicu od tri milijarde dolara i stao na 3.3 mlrd dolara. Tko bi se i zašto svađao oko tolikog novca kada dobiva polovicu toga? Pohlepni ljudi. Ni igrači ni vlasnici nisu "bez putra na glavi" za razliku od 2004. godine kada su igrači bili u potpunosti u pravu, ali - vlasnici će tjerati svoju volju bez obzira na sve. To je sigurno.

Po starom CBA-u igrači su primali 57% "kolača" od HRR-a, a taj je postotak narastao od početnih dogovorenih 54% iz 2005. godine nakon lockouta. Tu nije ništa sporno. No, sada vlasnici koji inače imaju udio u HRR-u od 43% žele prijeći polovicu i sebi osigurati udio od 54% nauštrb igrača koji bi po tomu dobili 46%. Dakle, vlasnici žele zamijeniti uloge u profitu s igračima te im oduzeti više novca (a radi se o 465 milijuna dolara manje za igrače kratkoročno te dugoročno gledano čak 800 milijuna dolara manje igračima), kao da su oni glavni stvaratelji i generatori profita. To je u najmanju ruku apsurdno jer, oni najvažniji i najzanemareniji u cijeloj priči - navijači, ne idu na utakmice gledati Bettmana u loži ili reklame na videozidovima u pauzama između trećina, već genijalnost Pavela Dacjuka, brzinu i tehniku Sydneyja Crosbyja ili, ako baš hoćete, popiti pivo s društvom, učiti djecu životnim vrijednostima i stvarati uspomene koje ostaju za cijeli život.

Zašto bi oni koji stvaraju profit na kraju u njemu imali manji udio? Zašto bi im se oduzimalo ono što zasluže i ostvare, iako su već veliki dio dali vlasnicima? To se pitaju igrači. No, s druge strane, Zemlja je u recesiji, industrija se u Kanadi i SAD-u teško oporavlja, a vlasnici ne moraju samo plaćati igrače, već i logistiku, marketing, birokraciju, administraciju... Ako je NBA liga smanjila udjele na 50:50, a NFL je igračima smanjio udio zarade od sporta na 48%, zašto i mi ne bismo smanjili NHL igračima HRR? Zašto bi oni bili privilegirani kad u ostalim sportovima to igrači nisu? Zašto mi ne bismo imali veći udio kad imamo veće izdatke, ne možemo zaraditi "sa strane" koliko mogu igrači i teško ostvarujemo profit? Pitaju se to vlasnici.

Da ne bi bilo zabune - nisu ni igrači "sveci" u ovom slučaju. Imaju previše, žele ostati najpovlašteniji i žele možda i pretjerane beneficije. Ali, apsolutno su manji "negativci" u bezizlaznoj situaciji od vlasnika. I u tomu se stručnjaci slažu. Igrači su ipak iznijeli prihvatljive prijedloge, ne žele lockout, žele se dogovoriti; bili su prihvatili prijedlog NHL-a o podjeli HRR-a, ali uz vraćanje novca kroz četiri sezone. Davali su i daju svoje prijedloge i spremni su pristati na manje novca te su otvoreni za prijedloge, za razliku od vlasnika. Dakle, igrači žele suradnju i dogovor, vlasnici samo provođenje svoje volje i - iz tog razloga igrači zasad imaju veće razumijevanje javnosti.

Međutim, problema ne bi bilo da ti isti vlasnici nisu veliki licemjeri.

Osim navedenog najvećeg i najvažnijeg problema oko kojeg se spore NHL i NHLPA, postoje i mnogi drugi "manji" problemi. Neki od njih su primjerice Cap floor - donja granica plaća ekipe. Njegovo smanjenje ili ukidanje više odgovara vlasnicima jer će fiksno morati plaćati ekipu manje nego što je plaćaju danas, a igračima, logično, ne odgovara smanjenje Cap floora jer će biti manje plaćeni - pogotovo oni koji nisu "zvijezde". Naravno, to više odgovara siromašnijim klubovima koji žele smanjiti izdatke za igračke plaće. Nadalje, vlasnici ne žele "garantirane ugovore" jer bi njihovim ukidanjem mogli bez naknade slati igrače u AHL, otpuštati ih iz ekipa - ukratko, mogli bi igračima raditi što hoće i kako hoće. Igrači na to ne pristaju jer im je ovako lijepo kada ih vlasnici pri otpuštanju moraju isplatiti gotovo do kraja, i još dobiju čiste papire.

Osim toga, vlasnici potpisuju igrače i privlače ih primamljivim ugovorima na dugi niz godina - na deset, 12 pa čak i 15 godina. Najsvježiji primjeri su novi ugovori Sidneyja Crosbyja ili još bolji - najnovije akvizicije Minnesote, Ryan Suter i Zach Parise. Svi oni dobili su ugovore na 15, odnosno 13 godina, no, tko zna gdje će za 15 godina biti Crosby koji posljednje dvije sezone nije odigrao ni polovično zbog ozljeda i problema s posljedicama potresa mozga. Tko zna što će biti s Wildom za 13 godina, što će se dogoditi s Weberom ili Pariseom? sjetimo se Marija Lemieuxa, Clinta Malarchuka i sličnih te njihovih ozljeda. A ozljeda je, nažalost s današnjim pravilima, sve više.

Drugim riječima, vlasnici žele potpisivati ugovore "bez pokrića" kako bi što dulje zadržali vrhunske igrače u klubu i za to ih plaćaju "suhim zlatom". A potom "kukaju" kako nemaju novca za isplatiti iste i traže novac od igrača koji im ne pripada. Pokušavaju zaobilaziti Cap, varati sustav dugim ugovorima kako bi snizili Cap hit kao u slučaju Ilje Kovaljčuka ili Roberta Luonga, pokušavaju smanjiti prava ljudi koji im donose zaradu te ih praktički "izrabljivati".

Jer, kao i većina ostalih sportaša, većina hokejaša nije bogata, dobrostojeća jest, ali nije bogata da si može dopustiti život bez plaće i lockout. Velike zvijezde mogu otići u Europu i KHL i snaći se, ali to ne može većina koja lockoutom ostaje bez svega, a s četrdesetak godina ostaje bez gotovo svega i do 40. godine otprilike mora si osigurati egzistenciju do kraja života.

I onda ti vlasnici traže razumijevanje.

Licemjerje? Apsolutno da.

Sentimentalnost vs realnost

Jednom davno jedan je veliki i danas legendarni, doduše nogometni, trener rekao: "U nogometnom klubu postoji sveto trojstvo – igrači, menadžer i navijači. Direktori tu ne spadaju, oni su ovdje samo da potpisuju čekove."

To je bilo primjenjivo i na sve sportske klubove svijeta, kako nogometne, tako i hokejaške i ine. Ali, svaka čast Billu Shanklyju, no tomu više nije tako - i to već godinama. Više nisu 70-e i danas je sport, nažalost, jedan veliki biznis. To je neosporiva činjenica koju mnogi danas teško prihvaćaju.

To je realnost.

I u tomu leži odgovor za sve postupke vlasnika NHL klubova i Garyja Bettmana, a licemjer bi bio onaj koji bi tvrdio da u njihovoj situaciji ne bi postupio jednako. Svi žele ostvariti svoje interese, svi razmišljaju i u životu djeluju ekonomično, čak ponekad i neznajući to, a isto to u poslovnom smislu rade Bettman i njegovi vlasnici. Tu ništa nije sporno, ništa nije nerazumljivo, iako je teško ili gotovo nemoguće da se podrži.

Međutim, nije stvar u želji i principima - stvar je u načinu i ophođenju. Garyju Bettmanu mnogi ne predbacuju krajnji cilj do kojeg želi stići, pa makar i na machiavellistički način, ali mu zato predbacuju samouvjeren i bahat pristup temi, faktično ruganje navijačima izjavama poput "navijači će uvijek biti tu i uvijek će se vraćati, što god se dogodilo". Time pogađa u srce i duše fanatičnih obožavatelja hokeja, omalovažava ih i daje im do znanja da ne vrijede mnogo i u krajnjoj liniji - da njihov glas ne znači ništa. I zato ga, s pravom, ne vole.

Bettman je napravio mnogo loših i pogrešnih koraka u svojim izjavama, javnim nastupima i retorici koja ne priliči jednom pravniku. Pomislio je da je nepogrešiv. Previše nameće svoju volju i iskazuje svoju moć uz bahat nastup koji nikome ne odgovara, a najmanje njemu samome. Zašto nije prije počeo pregovarati? U siječnju ili veljači već, a ne krajem srpnja? Zašto je počeo prijetiti lockoutom prije nego što je NHLPA uopće iznio svoje prijedloge? Zašto konstantno vrši pritisak na igrače u isto vrijeme obećavajući kako je za dogovor potrebno dvoje? Zašto odugovlači pregovore znajući da ima svu moć u rukama i pokušavajući razjediniti igrače? Zašto se pokušava ulizivati navijačima izjavama poput "Nitko sretniji od mene ako sezona počne na vrijeme i zaigra se hokej", a javno je nebrojeno mnogo puta (in)direktno pokazao/dokazao da nema sluha za navijače?

Navijači, pak, znajući da su u cijeloj priči baš oni najvažniji, a opet najzanemareniji, pokušavaju dići svoj glas i reagirati, iako znaju onu staru - više životnu nego narodnu - "da sirotinja uvijek prva nastrada". Počeli su pokušavati nakon što su zaista uvidjeli da lockout nije samo prazna priča i prijetnja. Kada su Niklas Hagman, Curtis Sanford ili ponajbolji izvođač penala u ligi, Erik Christensen, djelomično znajući i uvidjevši što će se dogoditi odlučili otići u KHL, kao i Antero Niittymäki u finsku SM-liigu ili dugogodišnji vratar u NHL s posljednjim stažem u Montreal Canadiensima, Alex Auld, koji je stigao u EBEL u Red Bull Salzburg.

Kada su klubovi počeli otkazivati svoje pripremne utakmice i turnire za razvoj mladih igrača, poput Detroit Red Wings koji su otkazali legendarni turnir u Traverse Cityju na kojem su svojedobno "isplivali" hokejaši poput Henrika Zetterberga i Valtterija Filppule; kada su se mnogi igrači počeli vraćati u Europu u svoje države - tada su i navijači odlučili reagirati. A za to imaju svako pravo.

Počeli su pisati pisma, potpisivati peticije, raditi promocije i video isječke, kojima žele djelovati na emocije protagonista ovih događaja, a sve u svrhu izbjegavanja "zaključavanja" lige te nastavka igranja hokeja u NHL-u. Vjerojatno i najemotivniji od svih bio je mladi Finac iz Espooa Janne Makkonen, koji je na YouTube postavio video od kojeg će se i nakon više gledanja lediti krv u žilama i onima koji možda nikad nisu ni pogledali hokejašku utakmicu.

Njegovu peticiju, uz koju je stao i veliki ESPN, potpisalo je gotovo 30.000 ljudi, a emotivne poruke fanova preplavile su internet. Poput one jedne majke iz Winnipega, Lise Meyer, koja je opisala svu srž "romantičnog" sporta i njegovu svrhu, koju su davno zaboravili i Bettman i vlasnici i brojni igrači: "Živim u Winnipegu i kao što mnogi znaju, konačno smo vratili u grad našu ekipu. Povratak naših Jetsa imao je toliko pozitivan utjecaj na naš grad. Majka sam dva dječaka i mnogo mi znači što ih kao mama mogu odvesti na utakmicu Jetsa. Također mi je drago što mogu povesti i svog 15-godišnjeg brata koji se nikad nije bavio hokejom i koji nije nikad pokazivao ikakav interes za bilo kojim sportom. Moj brat je bio toliko inspiriran gledajući Ondreja Paveleca na golu i to nakon samo jedne utakmice Jetsa, da je sada vratar u jednom amaterskom klubu."

Na nju se nadovezao i Nick Kraus poručivši: "Hokej je najbolji sport na svijetu. Ima najbolji trofej, najbolje ljudske životne priče, najbolje tradicije, a igrači su ljudi kojima bi zapravo čovjek želio dati djecu na odgajanje, jer želiš da ti se djeca ugledaju na njih, budući da su hokejaši najskromniji sportaši koje možeš sresti. Moramo spasiti sezonu i ona se mora odigrati. Nije bitno za koga navijate, svi zajedno trebamo NHL hokej!" A to su samo neke od brojnih priča i razloga za nastavak sezone, a protiv lockouta.

Navijači se pitaju: "Zar ćete nam zaista oduzeti tu genijalnost Pavela Dacjuka, brzinu, kvalitetu i talent Sydneyja Crosbyja, poteze Jevgenija Malkina ili snažne šuteve Alexa Ovečkina i Stevena Stamkosa? Zaista ćete nam oduzeti možda i posljednje godine u kojima možemo gledati jednog Jaromira Jagra i Teemua Selannea i nećete im dozvoliti da se oproste kako dolikuje i priliči takvim veličinama i to nedugo nakon što smo ostali bez jednog Nicklasa Lidstroma? Nećete nam dopustiti da gledamo nove mlade nade, najmlađeg kapetana u povijesti lige u dresu karizmatičnog Colorada? Oduzet ćete nam sve to zbog novca kojeg imate napretek!?

No, nažalost, logika i sport, bio to hokej, nogomet ili neki treći, vole se kao Amerikanci i Sirijci, Rusi i Gruzijci. Naravno, lockout ne znači da će se kao 2004. otkazati cijela sezona, ne mora biti ni da će se izgubiti veći dio nje. Ali, stvar je u pristupu i odnosu, takve se stvari ne rade na ovakav način, poštovanja mora biti prema svima - pa tako i navijačima. Nebitno, radi li se o hokeju - govorimo o sportu.

Hokej se ne igra radi Bettmana, ne igra se radi novca. Hokej nije NHL, hokej je mnogo širi pojam, sport je mnogo širi pojam. Radi se o društvu, o veselju, o uspomenama, trenucima koji ostaju urezani pod kožom do kraja života, o "igri koja znači više od života". Radi se o emocijama, stvarima većim od pojedinaca. Zagreb ima Medveščak, svijet ima NHL - to je tako, i oduzimati toliko velike stvari većini zbog vlastitih interesa i to još manjine ljudi, u najmanju ruku, pogrešno.

Ponovno činiti i prisiljavati nemoćnu većinu da ispašta zbog pohlepnih hirova manjine jednostavno...

Nije u redu.