Alkar u novu sezonu ulazi s novim trenerom, novim igračima i starim brigama

Prošlu sezonu Alkar je zaključio igranjem Lige za ostanak, nakon svega četiri kola regularnog dijela došlo je i do promjene trenera, klupu je napustio Mišo Poljak, a na njegovo mjesto došao je dugogodišnji voditelj Škole košarke Damir Domazet koji je na toj poziciji, istina uz dosta "potresa", ostao do kraja. Opstanak osiguran, Liga za prvaka promašena za milimetar, ali misija ispunjena. No, pokazalo se, nedovoljno i za nastavak suradnje.

S posljednjim sučevim zviždukom u utakmici protiv Borika bilo je i više nego jasno da će Alkar u novu sezonu krenuti i s novim trenerskim imenom. Kako to obično i biva, kuloari su krenuli s pričama, svakodnevno su "sjedala" nova imena, Uprava je mudro šutjela te na kraju na veliko iznenađenje povjerenje poklonila novom licu na hrvatskoj trenerskoj sceni, dobro poznatom igraču, ali relativno nepoznatom treneru, Damiru Milačiću.

Što je Alkar dobio, a što izgubio

Trener koji je svoja iskustva stjecao u malo poznatom niželigašu Susedgradu prihvatio se izazova vođenja Alkara u A-1 ligi, svjestan, što je potpisniku ovih redova i potvrdio u intervjuu nedugo nakon prihvaćanja dužnosti, da će među posljednjima u ligi kompletirati roster, da Alkar raspolaže s daleko najmanjim proračunom, da će u ruke dobiti mahom nedokazane mlade igrače te da će na svakoj utakmici imati oko 1000 navijača, ali ujedno i kritičara.

Upravo to bila je možda i presudna stvar u cijeloj priči oko Damira Milačića. Naime, nije tajna da su se svi zapitali tko je taj "tip" i kako pobogu on s nula minuta prvoligaškog iskustva može izdignuti Alkar iz prosječnosti te iz gole borbe za opstanak. Uzimajući samo tu činjenicu u obzir, teško da im se može i zamjeriti, no s druge strane Sinj je s novim trenerom dobio i nešto novo. Prije nego to obrazložimo, pokušajmo zamisliti vrlo izgledan scenarij u suprotnom...

Uzmimo za primjer da je na trenersko mjesto doveden XY (50-60 godina), ajmo reći čovjek dobro poznat u košarkaškim krugovima A-1 lige, kojega bi usto trebalo kudikamo konkretnije i platiti. Sa sobom bi donio iskustvo, nema sumnje, no jednako tako eventualan neuspjeh lako bi mogao pravdati "lošim" rosterom, nedovoljno dobrim radom Uprave te nizom drugih razloga, jer eto on je "provjerena" roba i u njegov stav nema sumnje, niti se treba preispitivati. Rezultat - otkaz u kratkom roku. Postavlja se pitanje kome je u interesu takav precijenjeni "kampanjac" u jednom malom, ali velikom klubu s dušom i srcem?

Njega bi naslijedilo novo-staro domaće ime, ponovno bi se aktivirale mnoge od nekoliko grupica "kafanskih" stratega i "poznavatelja" stanja, ponovno bi se svi pitali tko stoji iza njega, čiji je "igrač" i što dalje. Isti ljudi, sličan mentalitet, stare navike, a rezultat - "opleti" po Upravi, jer to će u narodu uvijek proći. Rezultat - gubitak i ono malo kredibiliteta.

Ruku na srce, Alkar godinama nije izbacio igrača, što je jasno nečija krivica i plod nečijeg lošeg rada. Stvorila se velika rupa u razvoju mladih igrača, tko je više kriv, oni koji su s tom djecom radili ili oni koji su im morali osigurati bolje uvjete, u konačnici je najmanje važno. Međutim, također je pošteno priznati da rad i rezultati u mlađim kategorijama posljednje dvije godine ipak bude optimizam, no trebat će prebroditi još najmanje dvije do tri sezone dok isti ti momci ne stasaju, a do tada Alkar mora ostati na istom mjestu.

Upravo tu se vraćamo na imenovanje Damira Milačića za novog trenera. Naime, ovo je i njemu samom prilika da se nametne, a samim time i izbori za klupu kakvog moćnijeg i uglednijeg kluba, a u krajnjem slučaju i kakvog dobrog inozemnog angažmana. Dakle, motiva mu neće nedostajati, jer u ovom trenutku ispred sebe ima puno važniju misiju od pukog uzimanja mjesečne plaće, on nema izbora nego - uspjeti.

Iako je Uprava u prošlosti dosta griješila u koracima, prilično se "nezgrapno" rastajala s klupskim legendama, opet neovisno o tome tko je "više" kriv, zatim i kroz mlaku reakciju na sramotnu odluku HKS-a s kraja regularnog dijela natjecanja te kroničnog napetog odnosa s navijačima, valja vjerovati da je godina učenja dala plodove, a dovođenje trenera "sa strane" svakako je bitan pomak naprijed u razmišljanju.

Kako je to izgledalo prošlih sezona

Slaganje igračkog kadra uvijek je osjetljiva tema. Nije prošlo niti jedno ljeto a da zbog istog nije dignuto dosta prašine, pokazalo se apsolutno nepotrebno. Jer kada u borbu krećete s proračunom ispod milijun kuna, dok drugi imaju nerijetko i tri-četiri puta više, onda svi potezi moraju biti maksimalno odmjereni. Uprava i trener su zajedničkim snagama debelo pogodili pretprošle sezone s Ivicom Radićem i Antom Delašem koji su na kraju, uz Josipa Blajića, ostvarili i transfere u kudikamo uglednije klubove, a iste je sezone igrana i Liga za prvaka.

Jednako uspješno prijelazni rok je odrađen i prošle sezone, iako se ponovno mnogi neće složiti s tom konstatacijom, ne zbog rezultata, nego zbog animoziteta prema Upravi. Došli su Roko Rogić, Franjo Bubalo, Stjepan Tešija i Jure Lozančić koji su apsolutno opravdali svoj angažman. Istina, nije se igrala Liga za prvaka, ali teško je vjerovati da bi tako bilo da ozljede nisu poharale vrlo važan domaći dvojac u rotaciji, braću Modrić. Kada se sve sagleda, kamo sreće da jednako reagiraju i igrači dovedeni ovog ljeta. Iako je javnost mnogo vrištala upravo na taj segment, brojke im ne daju za pravo.

Prilika domaćim igračima, prilika domaćim igračima, prilika domaćim igračima - glasila je poruka koja je dopirala iz usta onih koji ponovno gađaju krivu metu. Gurati "svoje" pošto poto, makar svjesni da realno kvalitetom niti blizu ne odgovaraju skromnim zahtjevima A-1 lige definitivno nije rješenje i samo bi skrenulo pažnju na dugogodišnje zapuštanje stvaralačkog dijela. Ako se isti ti mladići ne mogu nametnuti u A-2 ligi kroz primjerice Cetinu, onda su sve te priče uistinu bespredmetne. Domaći kadar u svakom slučaju je poželjan, ali ne "bofl" roba i ne svašta, nego isključivo talent, talent poput Domagoja Kaneta ili pak Jure Bobana te niza zanimljivih igrača koji dolaze, a kakvih prije nije bilo ili su pak vlastiti manjak ambicija i kvalitete javnosti upakirali kao krivu politiku čelnika kluba.

Od igrača koji su prošle sezone branili boje kluba više nema Roka Rogića koji se probio do prve momčadi euroligaša Cedevite, nema ni Franje Bubala koji je u najosjetljivijem dijelu karijere napredak (!) odlučio tražiti kroz pretposljednji klub rumunjske lige (2-28 omjer pobjeda i poraza), isti onaj čije je boje prošle branio i Sinjanin Dino Erceg, igrač koji je sada angažman pronašao u trećoj francuskoj ligi. Zaista je teško razumjeti da dva uistinu silno talentirana mladića svoj talent u relativno ranoj fazi karijere troše po, bez pretjerivanja, amaterskim sredinama. Uz dužno poštovanje prema njihovom izboru, u lov za eurima se moglo i koju godinu kasnije.

Što Alkar ima danas, a što ga očekuje sutra

No, što je tu je. Vrijeme je za nova imena. Na mjesto razigravača doveden je iskusni 28-godišnji Rudolf Jugo, prošle godine u Dardi, ali upravo najveći izazov Upravi je pronaći mu alternativu, jer sam neće moći, a pitanje je koliko može donijeti Antonio Bilić kojem za sada kronično nedostaje zajedničkih treninga.

Bekovske pozicije drže provjerena domaća imena. Nikola Gaurina, Domagoj Kanaet, Mirko i Slavko Modrić bit će "topnička bojna", no mnogo će toga ovisiti i o zdravlju bratskog dvojca, ali ljudski je nadati se najboljem. Svoje će minute sigurno dobiti i mladi Jure Boban, a nešto manje njih juniori Marko Macan i Josip Župić.

Novo ime je i Nikola Ivišić, 208 centimetara visoki centar koji je k tomu još i zaštićen, prilično brz i agilan, ali i dosta neiskusan. Njemu će pod košem od velike koristi biti prekaljeni rutiner i nominalno najbolji igrač Alkara Željko Župić, ali i prošlogodišnji igrač Splita, izuzetno polivalentni Josip Matić koji se publici svidio "na prvu". Pozornost u unutarnjoj liniji valja obratiti i na Dina Šipića, skočnog i borbenog krilnog centra, no isto tako i taktički inferiornog u odnosu na spomenutu trojicu, međutim, vrlo upotrebljivog. Na kraju posljednji, ne i najmanje važan, kapetan Joško Ćurković, čija uloga u momčadi ima i veće značenje od same igre na parketu, u svakom slučaju dobri duh Alkara.

Sudeći po treninzima i igrama u prvim pripremnim dvobojima jasna je intencija trenera Milačića da kroz brzu tranziciju dolazi do što više lakih koševa, da uz dosta kretanja stvori što više otvorenih šuteva, ali i inzistiranje na složenim, ali u krajnjem slučaju djelotvornim akcijama. Bilo da je riječ o pukoj nuždi ili pak taktičkom opredjeljenju, zanimljivo je bilo u jednom dijelu utakmice sa Šibenikom gledati i petorku bez centra, koja je manjak mase i visine nadoknađivala brzinom i brzom izmjenom pozicija. Koliko će to proći protiv A-1 ligaša, tek ostaje za vidjeti, no ideja je zanimljiva, rekli bismo i jedina logična u situaciji bez dominantnog "tornja".

Kad se sve zbroji i oduzme, uz činjenicu da prostora za djelovanje još ima dovoljno, jedno pojačanje na poziciji razigravača je i više nego dobro došlo, trebat će puno rada da se sve ideje novog stratega provedu u djelo, ali pošteno im je svima skupa dati priliku. Bez kurtoazije, to je najmanje što zaslužuju.

Najbolnija tema, pitanje financija

Za sam kraj treba prokomentirati i najbolniju temu, pitanje financija. Alkar godinama ne uspijeva naći sponzora, prošlogodišnje brojke koje je Uprava predočila novinarima u rujnu 2011. godine pokazala je da grad u financiranju kluba sudjeluje s 92, a klub sa svega 8 % (ukupan proračun kluba je cca. 800 tisuća kuna). Taj podatak je, složit će se svi, uistinu porazan. Opravdanje kako je kriza jednostavno nije dovoljno dobro, kriza je i drugima, a opet, jedini Alkar broji novu sezonu bez konkretne pomoći privatnog kapitala u bilo kojem obliku.

Deplasirane su i priče "oporbe" na tu temu, jer ukoliko mogu i znaju bolje, neka izvole dovesti sponzore i neka to s pravom uvjetuju upravljačkim pozicijama, vjerujemo da im to neće osporiti niti aktualno čelništvo. Voditi bilo kakav klub ili organizaciju je jedan od najnezahvalnijih poslova, mnogo dobrih stvari vam nitko neće priznati, dok će onu i jednu lošu itekako znati izreklamirati, a samim time treba i hrabrosti preuzeti odgovornost. Sigurno nije isto voditi Alkar ili pak Zabok, pritisak javnosti je nemjerljiv i tu treba imati razumijevanja, ali opet u određenoj mjeri.

Kakvo je stanje u tekućoj godini i s kakvom perspektivom klub ulazi u narednu sezonu, nismo uspjeli saznati. Naime, naš upit nije naišao na odgovor, dapače, ocijenjen je bezobraznim, dok s druge strane svi ostali sportski subjekti (NK Junak, ŽRK Sinj, RK Sinj, OK Sinj, itd...) niti u jednom trenutku nisu krili svoje stanje, uvijek su bili i više nego susretljivi, podatke su dostavljali na upit, stoga razloga da tako ne postupi nema niti aktualni predsjednik Alkara Denis Katić. Ako o istim stvarima, bez dramatiziranja, uoči svake sezone razgovaraju i čelnici uglednih hrvatskih prvoligaša, onda ne vidimo razloga da isto pitanje ne postavimo i na lokalnoj razini.

Je li riječ o paranoji zbog eventualno loših iskustva u prošlosti s određenom dijelom medija ili pak o samovolji, to znaju oni sami. Što se toga tiče, za nas priča tu i završava, jer ukoliko nemamo konkretan podatak iz prve ruke, nipošto ne želimo tražiti "izvore bliske klubu", drugim riječima "čula-rekla-kazala", jer kritika nije, ne smije i neće biti podloga rušenju bilo koga ili bilo čega, a najmanje Alkara. Alkar je u toj priči ipak bitniji od broja klikova i pročitanih stranica, stoga je jedini put ka uspjehu malog kluba kohezija svih "zainteresiranih" strana.

Kako god da bilo, Alkar će ponuditi novu dozu spektakla

Nova sezona kuca na vrata, pripreme su u punom jeku, radi se dobro, a vjerujemo da će se i ove sezone potvrditi priča o jednom malom, ali velikom košarkaškom klubu, o jednim malim, ali velikim navijačima, o jednom malom, ali velikom gradu, o jednoj maloj, ali bučnoj dvorani... Neka dođu!!!