Filip Ozobić: Gdje je nestao "talent", gdje se skriva on...

Kada je krajem prošle godine u medije procurila informacija da bi Bijele mogao pojačati mladi hrvatski reprezentativac Filip Ozobić, igrač koji je svojevremeno u dresu moskovskog Spartaka bio i najmlađi Hrvat koji je debitirao u jednoj utakmici Lige prvaka, malo je onih koji nisu s nestrpljenjem iščekivali kakav će "dim" poletjeti iznad Kremlja i hoće li talentirani veznjak biti novi Baka Slišković ili pak u nešto modernijoj verziji Senijad Ibričić. Čekalo se mladog veznjaka, napokon u siječnju i dočekalo, bilo i strpljivo, vjerovalo da je samo pitanje vremena kada će eksplodirati, a danas, desetak mjeseci poslije, nitko skoro i ne zna je li taj "tip" uopće još uvijek član Hajduka...

Gdje je sve počelo...

Nogometna karijera ovog, sada već 21-godišnjaka, počela je u Bjelovaru, točnije u lokalnom niželigašu Mladosti iz Ždralova, gdje je njegov talent brzo prepoznala tamošnja dobro organizirana Dinamova skautska služba pa je 2006. godine logičan slijed bio i prelazak u hrvatskog prvaka te "naganjanje" lopte po maksimirskim "ledinama". Vrlo brzo uslijedio i je i reprezentativni U16 poziv, a vrijedi također reći da je status reprezentativca svih dobnih kategorija zadržao i u narednim godinama, zaključno s mladom U21.

Spartak iz Moskve u cijelu je priču uskočio 2008. godine kada je mladog veznjaka privolio na dolazak u njegov nogometni kamp, vezao ga dugogodišnjim ugovorom, međutim, teško da se to, sudeći po brojkama, moglo nazvati korakom naprijed. Tek 77 prvenstvenih minuta, 35 europskih (Liga prvaka, najmlađi Hrvat s nastupom do tada s 19 godina i osam mjeseci) te sedam u Kupu, definitivno nisu mogli opravdati epitet jednog od deset najboljih mladih igrača Europskog prvenstva do 19 godina 2010. godine.

Balakov treba fantazistu, prilika za novi uzlet...

Krajem 2011. godine Hajduk polako gubi bitku na svim frontovima, vidno je da nedostaje spona koja će povezati igru Bijelih, igrač koji će jednim potezom protivnicima "lomiti kičmu", a onda je krenula "operacija Ozobić". Prvo tiho i nenametljivo, ali kako se novinarski nos zavuče i u najskrovitija mjesta, vijest je brzo osvanula na naslovnicama, a tada više nije bilo mogućnosti za uzmak, pogotovo jer je vrijeme curilo, a početak priprema neumoljivo se približavao.

Deveti dan nove godine godine Spartak produžuje ugovor mladom Hrvatu do kraja 2013. godine, čime je postalo jasno da u Splitu mogu odahnuti, jer to je značilo da je do kraja sezone riješeno najosjetljivije pitanje, ono mozga ekipe i prevage na terenu. Barem se tako mislilo.

"Novi ugovor sa Spartakom doživljavam kao priznanje, očito je da u klubu vjeruju u mene, iako je izostala šansa da se dokažem u prvoj momčadi. Sad je najvažnije da idem na posudbu. Izabrao sam Hajduk, mislim da je to za mene najbolja varijanta jer se nadam da ću igrati", istaknuo je po dolasku.

Igrao i jest, deset utakmica, devet puta bio je mijenjan prije posljednjeg sučeva zvižduka, a kad se sve to skupa baci na papir dobijemo 751 minutu provedenu u igri, dovoljno za tek, poprilično skromnu, jednu asistenciju. Toliko od proljeća. U međuvremenu je sa scene u poljudskoj noći (!) nestao i Krasimir Balakov, a osvanuo je Mišo Krstičević, no malo toga se promijenilo. Iz utakmice u utakmicu čekao se potez više, vjerovalo da je potrebno vrijeme za prilagodbu, žmirilo se na "dva kriva poteza", a pljeskalo na "jedan" dobar, sve u svrhu buđenja i konkretiziranja neospornog velikog talenta kojeg je pokazivao u ranijim godinama. Ipak, ništa od toga, barem ne tada, ali i za sada.

Sezona nova, prilika nova, "film" stari...

"Moglo je i bolje. Počelo je dobro, a onda smo nekako potonuli. Nije me htio gol, a bilo je dobrih udaraca, protiv Istre na primjer", pričao je u srpnju Ozobić osvrćući se na polusezonu, vjerujući da će ljeto biti prekretnica u njegovoj karijeri. Može se reći da je i bila, iako je daleko prerano suditi o tome s obzirom na tek 21 na leđima, no nije bila u onom pozitivnom kontekstu kojem su se i on i Hajduk i Spartak i menadžer Naletilić nadali.

Doveden pred bankrot, Hajduk nema izbora. Mladi stižu na scenu, prilika kakva se pruža "jednom u 100 godina" - sad ili nikad. Ozobić ponovno biva posuđen Hajduku, no gladni (može u prenesenom, a nije daleko ni u stvarnom značenju) Bili tići pokazuju da ga ovog puta čeka bespoštedna borba za svaku minutu i svaku priliku, da "dva loša na jedan dobar potez" neće proći, barem dok u istom trenutku ima netko tko čeka kao zapeta puška i tko je svjestan što mu se pruža. Jer dogodine, tko živ - tko mrtav.

U planovima trenera Bijelih mladi Bjelovarac je bio označen kao jedan "od onih", igrač koji će biti predvodnik mladog vala, nove moderne nogometne filozofije, ali kako je vrijeme odmicalo, kola se nizala, tako je i njegova uloga bivala sve manja i manja, sve dok praktički nije iščezla. Naravno, nećemo biti zloguki proroci, ima u njemu vatre i znanja, no pitanje hoće li to i pokazati i ponovno vratiti mjesto u udarnoj postavi.

Kako i zašto je sve krenulo u krivom smjeru?

Stvari su naoko vrlo jednostavne. Krstičevićeva filozofija igre uključivala je silno mnogo trke i obavezne igre, prilično širok radijus kretanja, gdje su se bolje snašli domaći igrači, isti oni koji su do prije koji mjesec trčali travnjacima Druge lige ili pak u juniorskoj konkurenciji dominirali hrvatskim prvenstvom. Ozobić jednostavno nije položio taj test, brzina mu nije bila vrlina, pa je od "sigurnog picka u prvih 11, utakmice počinjao s klupe, nerijetko i kao taktička zamjena.

U dosadašnjih 14 kola priliku je dobio u njih sedam, šest puta je ulazio s klupe, tek je u drugom kolu protiv Splita dobio priliku od prve minute, a baš kao i u proljetnom dijelu, učinak se broji u tek jednoj asistenciji. Paradoks u cijeloj priči jest da je i ta jedna stigla u utakmici protiv Zadra na Stanovima kada je odigrao svega tri minute, a zadnje minute mu se pišu sredinom rujna kada je Hajduk remizirao u Zaprešiću. Od tada, gubi mu se svaki trag, dakako, onaj na zelenom travnjaku.

Posljedica toga, ako ste kojim slučajem pomislili, nije nikakva teorija urote, "čudna" odluka trenera, nedovoljan angažman, nezadovoljstvo, novac ili što sve ne, jer za sve je kriva ozljeda. Naime, na sve su se nadovezali problemi s trbušnim zidom, uslijedili su nebrojeni posjeti liječnicima, terapije za sada nisu dale ploda, zbog čega se i ne nazire konkretan datum njegova povratka, što je još jedan veliki udarac za njegovu karijeru, prilično skromnu u odnosu na ono što se očekivalo kada je odlazio u Rusiju.

Hoće li dograbiti i treću priliku da barem zasja na nogometnoj karti Hrvatske, kad već ne ide bolje od toga, ostaje nam vidjeti. No, jedno je sigurno. Iako je mlad, to neće vječno trajati, dolaze i mlađi od njega, još motiviraniji da se izbore za svoje mjesto pod suncem, a povijest nas uči da su nestajali i veći talenti od njega, da strpljenje baš i nije vrlina surove nogometne svakodnevice te da su mjeseci pred njim ključni da velika očekivanja ne ostanu samo na tome.

Na samom kraju, što se Hajduka tiče, za sada nisu dobili ono čemu su se nadali od njega, međutim, kako "prigode beru jagode", tako su s druge strane dobili vlastiti kadar koji je bio prisiljen odrasti preko noći i koji je veliku priliku u dobroj mjeri i opravdao. Koga nema, bez njega se mora.